Sinovi povijesti
Zvona
Uvijek kada negdje zaÄujem zvuk zvona osjetim neku toplinu i radost sjećanja na one dane kad bi se nasred Duvanjskoga polja zaustavljao svaki rad, potražio hlad i zapoÄeo težaÄki „AnÄ‘eoski pozdrav“. Potom bi uslijedio kratki odmor, vrijeme za okrepu i ruÄak.
Za Tomislavcitytropolje.info piše Marko Tokić
Zvona su uvijek odreÄ‘ivala vrijeme: ona jutarnja, ono u podne i ono u suton kad su se Äula kao „zdravomarijo“, osobito u svibnju i listopadu za Gospinih pobožnosti. Ona su se oglaÅ¡avala za svake nevolje, nevremena, grada, rata (i zle godine). Ona su uvijek znaÄila jamstvo, sigurnost, osjećaj da joÅ¡ smo tu. Ona su nas vezala za Boga i ljude. Ona su tu za vjenÄanja, pokope, radosti i boli, mise i derneke. I kada je sve pusto i svi odlaze ona ostaju i tužno dozivaju. Jer su uvijek, kako kaže pjesma, kad ih trebaÅ¡ stara zvona opet tu. No, budući da piÅ¡em uglavnom politiÄke komentare, možda je vrijeme da se sa zvona prijeÄ‘e na politiku. Ali ću im se na koncu ipak vratiti.
Treba malo zaviriti i u susjedstvo: ono bliže i ono malo dalje. VuÄićeve i Erdoganove pobjede. Demokratska zloporaba demokracije. Njezino naliÄje: demokratura. Ulicama Srbije se valjaju protesti, u Turskoj manje (iako to nije dokaz narodnog zadovoljstva nego od ranije već osigurane Ävršće ruke). Å to znaÄe ova dva ojaÄana vodstva u preslagivanju cjelokupne svjetske strukture moći. ZnaÄi li ono ujedno i ojaÄavanje njihova meÄ‘unarodnog položaja? Sumnjam. Srbija kao manja zemlja, pa i Turska (kao znaÄajnija sila s potencijalnim unutarnjim sukobima koji se sprjeÄavaju diktaturom) u svjetskim odnosima tek su utezi na vagi i vrijede tek ukoliko su u funkciji ciljeva velikih sila. Problem i jednima i drugima izbor je krupnoga partnera. Turska koja je dugo neupitno bila zapadno opredijeljena uvjerena je da je postala jeziÄac na vagi izmeÄ‘u Istoka i Zapada i da joj to omogućava veći politiÄki manevarski prostor. Koliko god ta pozicija izgledala zahvalno i davala osjećaj politiÄke moći dugoroÄno će ipak takav stav doći na naplatu. A tu je i stalna prozapadna oporba zasad uÅ¡utkana kao i kurdski problem i problem joÅ¡ radikalnijih grupa i grupacija.
Srbija je joÅ¡ u težoj poziciji jer je igra izmeÄ‘u Zapada i Istoka obećavajući da će putovati na Zapad s trajnom Äežnjom za ruskim zagrljajem. Na Zapadu uz tradicionalno sklone politiÄke krugove (Francuzi i Britanci) pridobivaju i Nijemce za svoju ponovno snažnu ulogu na Balkanu ali je uvjet odvajanje od Rusije (kojega oni emotivno teÅ¡ko mogu prihvatiti). Nada postoji u NjemaÄkom približavanju Rusiji, ali je problem kako će na sve to reagirati Amerikanci. I tako se VuÄić igra velikih oÄekivanja uz jaka obećanja izmeÄ‘u ambicije da doživi srpsku slavu i obnovu srpske moći i straha od krajnjeg potopa svakog politiÄkog znaÄaja.
Hrvatska se definirala i odabrala stranu. Zapad i NATO i strpljivo mora podnositi njihovo koketiranje sa susjedima s istoka i brinuti vlastitu brigu da bez obzira na rasplet oÄuva i saÄuva vlastite nacionalne interese. U tom smislu pozdravljam sve napore hrvatske Predsjednice i ministra obrane. Nakon vjeÄnog ministra Gojka Å uÅ¡ka izgleda da smo ponovno dobili ministra u kojeg se može imati povjerenje. Damir KrstiÄević izgleda zna Å¡to radi.
Upravo dok ovo piÅ¡em i u Hrvatskoj se izgleda poÄeo dogaÄ‘ati narod. Torcida blokirala ulaz u Zagreb. Vidljiva ruka nevidljive ruke. Izgleda da unatoÄ optimizmu i mi Hrvati imamo problema. I zna li vlast uzeti vlast? Pokatkad ne zna.
Ali kad gledam ministricu Obuljen kako to ona suvereno radi kako ne treba i ne Äini mi se da se ne može vladati ako se želi. Orepiću izgleda to i nije baÅ¡ odlika. Davno je trebao i morao pronaći tko je nacrtao svastiku na Poljudu, vjerojatno bi to rijeÅ¡ilo veliki udio hrvatskih problema. Može li vlast pristajati na ucjene? Ako je vlast? Može li i ona sama ohrabrivati takve scenarije?
Na stranu nogometni problemi. I oni se mogu i daju rješavati ali ne po želji ulice. Nego u skladu sa zakonom i međunarodnim športskim normama.
U BiH je sve na Äekanju. Život, pogotovo nama Hrvatima, neprestano se odgaÄ‘a u neko buduće vrijeme. I kod nas su iskazi velikog nezadovoljstva odavno poprimili zabrinjavajući karakter. Umorna od Äekanja Å¡utljiva većina polako odlazi.
A neki se brinu Å¡to netko u odsudnom Äasu misli da je vrijeme za uzbunu. I hrvatska zvona.
1866. biskup BariÅ¡ić je posvetio duvanjsko zvono (u Županjcu), za kojeg fra Petar Bakula kaže da nije prvo unijeto u Hercegovinu (nakon 4 stoljeća sužanjstva), ali je od posvećenih prvo. Već ranije je, naime, bilo postavljeno, jedno pokraj crkve u RoÅ¡kom Polju (1858.). I premda nije veliko (kaže fra Petar), ipak je jedno od prvih koja su uspostavljena u Hercegovini. U ono vrijeme Äinilo se da svojom zvonjavom uzrokuje Turcima veliku teÅ¡koću.
I ova nova, ako Bog da, uspostavljena zvonit će istom tom nadom. A oni koji Äine i rade u hrvatskom interesu ne trebaju se bojati njihove zvonjave. Ako Äine dobro i vode stvari u pravome smjeru ona će im pridodati na snazi. Lako je uprijeti kada ide kamo treba i kako treba. Ali nitko nema jednom i zauvijek koncesiju na nacionalno pitanje i neupitno i bezuvjetno povjerenje. Svatko se mora navikavati i na neugodna pitanja ne samo pravca djelovanja (o kojemu svi navodno isto govorimo) nego i na ona o tome na koji se naÄin to ostvaruje (i može li drugaÄije, korektnije pa Äak i bolje). Nedostatak dijaloga nikoga nije usrećio. Pa Äak ni apsolutna vlast.
Otvaranje javnog dijaloga ne će Å¡tetiti hrvatskim interesima, a borba za demokraciju, konstitutivnost i suverenost hrvatskoga naroda u BiH može samo dobiti na dinamici i snazi. Borba za demokraciju da se unutar institucionalnog okvira BiH možemo demokratski politiÄki raslojiti bez Å¡tete za nacionalne interese (a ne da je HNS okvir unutar kojega nadoknaÄ‘ujemo taj institucionalni nedostatak), borba za konstitutivnost da naÅ¡a ustavna i državotvorna uloga u BiH bude izjednaÄena s druga dva naroda u svim pravima i obvezama i da konstitutivnost nužno i znaÄi i kolektivnu jednakost kako ju je i definirao Ustavni sud BiH, za suverenost u odluÄivanju o nacionalno važnim institucijama koje će se kao i institucije drugih naroda financirati iz proraÄuna BiH, entiteta, županija i općina. Kad ostvarimo institucionalnu ravnopravnost HNS opet treba ostati i opstati kao mjesto dijaloga i raspravo o strateÅ¡kim i općim politiÄkim temama važnim za život hrvatskoga naroda u BiH i za suživot s drugim njezinim narodima i graÄ‘anima.
Ako Äujete Hrvatska zvona nema razloga za strah.