Zvona

Uvijek kada negdje začujem zvuk zvona osjetim neku toplinu i radost sjećanja na one dane kad bi se nasred Duvanjskoga polja zaustavljao svaki rad, potražio hlad i započeo težački „Anđeoski pozdrav“. Potom bi uslijedio kratki odmor, vrijeme za okrepu i ručak.
Za Tomislavcitytropolje.info piše Marko Tokić

Zvona su uvijek određivala vrijeme: ona jutarnja, ono u podne i ono u suton kad su se čula kao „zdravomarijo“, osobito u svibnju i listopadu za Gospinih pobožnosti. Ona su se oglašavala za svake nevolje, nevremena, grada, rata (i zle godine). Ona su uvijek značila jamstvo, sigurnost, osjećaj da još smo tu. Ona su nas vezala za Boga i ljude. Ona su tu za vjenčanja, pokope, radosti i boli, mise i derneke. I kada je sve pusto i svi odlaze ona ostaju i tužno dozivaju. Jer su uvijek, kako kaže pjesma, kad ih trebaš stara zvona opet tu. No, budući da pišem uglavnom političke komentare, možda je vrijeme da se sa zvona prijeđe na politiku. Ali ću im se na koncu ipak vratiti.
Treba malo zaviriti i u susjedstvo: ono bliže i ono malo dalje. Vučićeve i Erdoganove pobjede. Demokratska zloporaba demokracije. Njezino naličje: demokratura. Ulicama Srbije se valjaju protesti, u Turskoj manje (iako to nije dokaz narodnog zadovoljstva nego od ranije već osigurane čvršće ruke). Što znače ova dva ojačana vodstva u preslagivanju cjelokupne svjetske strukture moći. Znači li ono ujedno i ojačavanje njihova međunarodnog položaja? Sumnjam. Srbija kao manja zemlja, pa i Turska (kao značajnija sila s potencijalnim unutarnjim sukobima koji se sprječavaju diktaturom) u svjetskim odnosima tek su utezi na vagi i vrijede tek ukoliko su u funkciji ciljeva velikih sila. Problem i jednima i drugima izbor je krupnoga partnera. Turska koja je dugo neupitno bila zapadno opredijeljena uvjerena je da je postala jezičac na vagi između Istoka i Zapada i da joj to omogućava veći politički manevarski prostor. Koliko god ta pozicija izgledala zahvalno i davala osjećaj političke moći dugoročno će ipak takav stav doći na naplatu. A tu je i stalna prozapadna oporba zasad ušutkana kao i kurdski problem i problem još radikalnijih grupa i grupacija.
Srbija je još u težoj poziciji jer je igra između Zapada i Istoka obećavajući da će putovati na Zapad s trajnom čežnjom za ruskim zagrljajem. Na Zapadu uz tradicionalno sklone političke krugove (Francuzi i Britanci) pridobivaju i Nijemce za svoju ponovno snažnu ulogu na Balkanu ali je uvjet odvajanje od Rusije (kojega oni emotivno teško mogu prihvatiti). Nada postoji u Njemačkom približavanju Rusiji, ali je problem kako će na sve to reagirati Amerikanci. I tako se Vučić igra velikih očekivanja uz jaka obećanja između ambicije da doživi srpsku slavu i obnovu srpske moći i straha od krajnjeg potopa svakog političkog značaja.
Hrvatska se definirala i odabrala stranu. Zapad i NATO i strpljivo mora podnositi njihovo koketiranje sa susjedima s istoka i brinuti vlastitu brigu da bez obzira na rasplet očuva i sačuva vlastite nacionalne interese. U tom smislu pozdravljam sve napore hrvatske Predsjednice i ministra obrane. Nakon vječnog ministra Gojka Šuška izgleda da smo ponovno dobili ministra u kojeg se može imati povjerenje. Damir Krstičević izgleda zna što radi.
Upravo dok ovo pišem i u Hrvatskoj se izgleda počeo događati narod. Torcida blokirala ulaz u Zagreb. Vidljiva ruka nevidljive ruke. Izgleda da unatoč optimizmu i mi Hrvati imamo problema. I zna li vlast uzeti vlast? Pokatkad ne zna.
Ali kad gledam ministricu Obuljen kako to ona suvereno radi kako ne treba i ne čini mi se da se ne može vladati ako se želi. Orepiću izgleda to i nije baš odlika. Davno je trebao i morao pronaći tko je nacrtao svastiku na Poljudu, vjerojatno bi to riješilo veliki udio hrvatskih problema. Može li vlast pristajati na ucjene? Ako je vlast? Može li i ona sama ohrabrivati takve scenarije?
Na stranu nogometni problemi. I oni se mogu i daju rješavati ali ne po želji ulice. Nego u skladu sa zakonom i međunarodnim športskim normama.
U BiH je sve na čekanju. Život, pogotovo nama Hrvatima, neprestano se odgađa u neko buduće vrijeme. I kod nas su iskazi velikog nezadovoljstva odavno poprimili zabrinjavajući karakter. Umorna od čekanja šutljiva većina polako odlazi.
A neki se brinu što netko u odsudnom času misli da je vrijeme za uzbunu. I hrvatska zvona.
1866. biskup Barišić je posvetio duvanjsko zvono (u Županjcu), za kojeg fra Petar Bakula kaže da nije prvo unijeto u Hercegovinu (nakon 4 stoljeća sužanjstva), ali je od posvećenih prvo. Već ranije je, naime, bilo postavljeno, jedno pokraj crkve u Roškom Polju (1858.). I premda nije veliko (kaže fra Petar), ipak je jedno od prvih koja su uspostavljena u Hercegovini. U ono vrijeme činilo se da svojom zvonjavom uzrokuje Turcima veliku teškoću.
I ova nova, ako Bog da, uspostavljena zvonit će istom tom nadom. A oni koji čine i rade u hrvatskom interesu ne trebaju se bojati njihove zvonjave. Ako čine dobro i vode stvari u pravome smjeru ona će im pridodati na snazi. Lako je uprijeti kada ide kamo treba i kako treba. Ali nitko nema jednom i zauvijek koncesiju na nacionalno pitanje i neupitno i bezuvjetno povjerenje. Svatko se mora navikavati i na neugodna pitanja ne samo pravca djelovanja (o kojemu svi navodno isto govorimo) nego i na ona o tome na koji se način to ostvaruje (i može li drugačije, korektnije pa čak i bolje). Nedostatak dijaloga nikoga nije usrećio. Pa čak ni apsolutna vlast.
Otvaranje javnog dijaloga ne će štetiti hrvatskim interesima, a borba za demokraciju, konstitutivnost i suverenost hrvatskoga naroda u BiH može samo dobiti na dinamici i snazi. Borba za demokraciju da se unutar institucionalnog okvira BiH možemo demokratski politički raslojiti bez štete za nacionalne interese (a ne da je HNS okvir unutar kojega nadoknađujemo taj institucionalni nedostatak), borba za konstitutivnost da naša ustavna i državotvorna uloga u BiH bude izjednačena s druga dva naroda u svim pravima i obvezama i da konstitutivnost nužno i znači i kolektivnu jednakost kako ju je i definirao Ustavni sud BiH, za suverenost u odlučivanju o nacionalno važnim institucijama koje će se kao i institucije drugih naroda financirati iz proračuna BiH, entiteta, županija i općina. Kad ostvarimo institucionalnu ravnopravnost HNS opet treba ostati i opstati kao mjesto dijaloga i raspravo o strateškim i općim političkim temama važnim za život hrvatskoga naroda u BiH i za suživot s drugim njezinim narodima i građanima.
Ako čujete Hrvatska zvona nema razloga za strah.