Ovu 26. obljetnicu pada Vukovara dostojno smo, kao i uvijek dosad, obilježili u Vukovaru hodnjom tužne Kolone sjećanja od Bolnice do Memorijalnog groblja na OvÄari, misama zaduÅ¡nicama za poginule hrvatske branitelje i paljenjem svijeća diljem domovine za sve žrtve srpsko-crnogorskih zloÄinaÄkih orgija.
Kolonu sjećanja u Vukovaru predvodili su predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Andrej Plenković.
– Pa Å¡to? – reći će tkogod. – To je stara vijest. – Jest, stara, slažem se. I drago mi je Å¡to, ovako kako sam je ja prenio, nije bila nikakva novost ni kada je bila posve nova. Ta je vijest i tada bila samo potvrda da je održan doliÄan obred kakav se oÄekuje od kršćanske nacije. Stoga nisam zabilježio ni poruke trojnoga vrha državne vlasti – PredsjedniÄinu: mnogo će vode proteći Dunavom dok Hrvatska i Srbija ne budu mogle reći da su prijateljske države; ni Jandrokovićevu: Srbija će morati priznati svoju ratnu krivnju; ni Plenkovićevu: Vlada će se pobrinuti za dobru budućnost Vukovara.
A Å¡to ja imam protiv tih poruka?! BaÅ¡ niÅ¡ta.  Upravo suprotno, držim da su te poruke lijepo složene i izreÄene u pravom Äasu i na pravom mjestu. Ali ne znam njihovu težinu. Nisam siguran Å¡to one uistinu znaÄe. Jesu li to naznake nove državne politike prema srediÅ¡njoj zemlji Zapadnoga Balkana ili tek retoriÄki cvjetići namijenjeni za jednokratnu uporabu u toÄno odreÄ‘enu Äasu i na toÄno odreÄ‘enu mjestu?
Na te maksimalno uljuÄ‘ene izjave odmah su graknuli  zapadni Balkanci i s onu i s ovu stranu Dunava. Srbi su gÄ‘i Grabar-Kitarović žestoko zamjerili Å¡to je na komemoraciju u Vukovar doÅ¡la u „ustaÅ¡kim“ žutim Äizmama, tako zvanim zengama, kakve su se 1991. proizvodile u Borovu, a nosili su ih vukovarski branitelji. Srpski su se zapadni Balkanci joÅ¡ viÅ¡e zgrozili kada im se priÄulo da se tih dana Vukovarom ori „monstruozni“ hosovski usklik „Za dom spremni!“. To je, dakako, ludo, ali neka im bude kad tako hoće.
Jednako se unezvijerila zapadnobalkanska peta kolona s ovu stranu Dunava. BivÅ¡i hrvatski ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, onaj kojega će nacija pamtiti po tomu Å¡to je za svoga ministrovanja dao svoga politiÄkog protivnika Marka FranÄiÅ¡kovića zatvoriti u umobolnicu i po tomu Å¡to se u to vrijeme na travnjaku Hajdukova stadiona mistiÄno ukazala golema nacistiÄka svastika, taj je Ostojić odmah, odnekud s Orijenta, dreknuo: To Å¡kodi hrvatsko-srpskim odnosima! On kao ministar unutarnjih poslova nikada ne bi rekao to Å¡to govori gÄ‘a Grabar-Kitarović. Puno je rjeÄitiji bio Bojan GlavaÅ¡ević, sin legendarnog vukovarskog novinara i pjesnika SiniÅ¡e GlavaÅ¡evića, koji je zaglavio na OvÄari. Taj nesretnik oÄito drži da su Hrvatska i Srbija – unatoÄ svemu – prijateljske zemlje te podsjeća gÄ‘u Grabar-Kitarović na cvijeće i poljupce Å¡to ih je na dunavskomu mostu primila od Aleksandra VuÄića.  Ali sve bi to bilo luk i voda bez slavne hrvatske „katedrale duha“, nareÄenoga HRT-a. Stoga je Aleksandar Stanković pozvao hrvatskoga branitelja, po narodnosti Srbina, Predraga MiÅ¡ića – PeÄ‘u na svoju zapadnobalkansku misu Nu2. I pokuÅ¡avao je PeÄ‘u pred cijelom nacijom uvjeriti da je na hrvatskoj strani sudjelovao u – graÄ‘anskomu ratu! To je, dakako, glavna srpska teza. Stvar je, naravno, propala jer su PeÄ‘i posve jasni pojmovi u kojima se sladostrasno gubi zapadnobalkanska peta kolona u Hrvatskoj.
Å to na sve to reći? Vijest o Danima sjećanja, kao Å¡to rekoh, nije novost. Nisu novost ni politiÄke Äarke velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj. Samo je neizrecivo gnusno to Å¡to njezini bojovnici ni nakon viÅ¡e od Äetvrt stoljeća ne dopuÅ¡taju domoljubnim Hrvatima da u miru jednom godiÅ¡nje skupno oplaÄu svoju Guerniku.
A naÅ¡a Predsjednica? Gledam identifikacijski rekvizit, i Äini mi se da gospoÄ‘a dobro shvaća. Samo su žute Äizme, slavne „zenge“, u Hrvatskoj prikladne za državniÄki put.
Benjamin Tolić