Klimente su se doselile u nekoliko sela u Srijemu i manjim dijelom pod planinu Rudnik. Kao vrijedan narod borbenog duha, zbog kojeg su preživjeli turbulentna vremena a kasnije napravili i progres, ostavili su zapis u historiji, da bi se potom asimilirali i i danas praktično nestali. Ovo je priča jednog zaboravljenog naroda, koju donosi Noizz.rs
Magazin
Zovu me Sjećanja “KLIMENTE: Priča o jednom zaboravljenom narodu na Sjeveru Srbije
Autorica: Vanja Ratković
Odrasla sam u sremskom selu Nikinci, među Klimentama. Jedna od njih je i moja krizmena kuma Magdalena Pepčić – Đorđević, rodom iz Hrtkovaca. Obrazovala se u Zagrebu, putovala je Europom. Uvek je damskog i otresitog stava, kao kakva plemkinja iz davnina.
S njome sam bila na kavi kod njenog rođaka, profesora historije u penziji, Marka Loša, u Rumi. On je također rodom iz Hrtkovaca, a profesija ga je odvela ka izučavanju svojih predaka. Napisao je i nekoliko knjiga o Klimentama.
„Klimente potiču iz okoline Skadra, Prokletija, te sjeveroistočnog dijela današnje albanske granice. Oni su se često spuštali u Skadar s obzirom da je to bio najveći centar te regije. Tamo su boravili i ljudi iz Vatikana i sveštenstvo iz Mletačke republike pa su tom najratobornijem plemenu uspjeli nametnuti katoličanstvo – oni su i prije dolaska u Srijem već bili katolici”, počinje profesor Loš.
Arsenije IV Jovanović Šakabenta i Mihajlo Suma, skopski nadbiskup pozvali su Klimente na ustanak protiv Turaka, u koordiniranoj akciji sa bečkim dvorom. Kako je došlo do poraza, krenulo je povlačenje.
„Različiti su podaci o tome tko od Klimenata se prvi doselio u Srijem, neki govore da su to bili ratnici i porodice, a neki da je na sjever pošlo samo 300 najboljih ratnika. Kod Valjeva je trebalo da se spoje sa austrijskom vojskom, ali je došlo do novog sukoba s Turcima iz Bosne. Onaj dio koji je preživio prešao je vojnu krajinu, ali se ne zna baš prava cifra – tu također postoje nejasnoće. Jedan dio njih je prije Valjeva skrenuo ka Rudniku i Avali i tamo se nastanili”, priča Marko.
Austrijske vlasti su Klimente vodili od Zemuna do Sremske Mitrovice i Morovića čak, duž granice. Nisu imali stalna staništa, jedino su preko zime boravili na Šeji, između Nikinaca i Hrtkovaca. Imali su ulogu čuvanja vojne krajine Austrougarske monarhije – bili su graničari. Onda se austrijski komadant Atanasije Rašković, založio da Klimente dobiju milost carice Marije Terezije. Ona je otkupila od grofa Koloreda vlastelinstvo na teritoriji Hrtkovaca i nastanila Klimente u njemu. Taj proces je trajao od 1755. kada su naseljeni do razvojačenja granice u nekoliko mahova, 1773. i 1881. Ta godina je definitivno označila kraj graničarske službe.
Doselili su se i u sremsko selo Nikince i manjim delom Miškovce, Šašince i Jarak, isto u Sremu. Npr. porodice Tadića i Selenića u Jarku su poreklo Klimente.
„Sa prestankom opasnosti od Turaka u Sremu, graničari su postali najobičniji seljaci, okrenuli su se ratarastvu i gajenju stoke. U novoj podjeli Srem je ušao u sastav tzv. sremske županije sa sedištem u Vukovaru u banovini Hrvatskoj, u okviru Ugarskog kraljevstva. Civilni sektor, sada Klimente, je bio aktivan, pa graničari više nisu išli na konsultacije u Beč, Peštu ili Osijek.”
Marko Loš je to u svojim knjigama i konstantirao, kao i fenomen koji se dogodio doseljavanjem Hrvata, Mađara, Njemaca – vremenom je došlo do asimilacije. U drugoj polovini 19. veka došlo je do zbližavanja Klimenata i Hrvata, kao i sve više mješovitih brakova između njih. Pretila im je biološka opasnost da nestanu i zato su mješali s Hrvaticama i Hrvatima, Njemicama i Njemcima, Mađaricama i Mađarima.
Prema popisu iz 1890. godine Klimente su se već tada u najvećem broju deklarirali kao Hrvati. Hrtkovci, npr., su imali 2253 stanovnika. U Šašincima, Jarku i Miškovcima, u kojima je bilo većinsko pravoslavno stanovništvo Klimente su se posrbili.
„Na taj način stvorili su jednu sjajnu novu kulturu i novu vrijednost. Prosta je logika: to je bilo pozitivno i za njihovo zdravlje. Moj deda Maraš je bio oženjen, kako se popularno kaže Klimentačom, iz Nikinaca ali su se na kraju razišli a to je tada bilo nepojmljivo, početkom XX veka. Zatim se oženio Ličankom Anom Lulić i to je naša hrvatska linija„, kaže profesor Loš.
„Bili su poznati kao marljiv narod koji se u plodnom Srijemu dobro hranio, fino plodio i potajno ismijavao svoje lijene susede. U prve tri decenije„, kroz smeh govori profesor.
PROMO BOX ZA TETOVIRANE BAKE
Iako su se, kako profesor kaže, već od kraja XIX stoljeća Klimente masovno deklarirali kao Hrvati na popisu stanovništva, u njegovoj kući se negovalo očuvanje tradicije.
Od slavnih, među Klimentama, pominju se dvije osobe istog imena. Prvi je bio Nikola Nikić sa nadimkom Peko, husar konjanik. Bio je obrazovan, školovan i učestvovao je kao direktni saveznik Karađorđa u Prvom srpskom ustanku.
Odnio je nekoliko pobeda, a 13. prosinca 1810. je svečano dočekan u Beogradu kao jedan od heroja i najbližih suradnika Karađorđa.
Posle 1811. napušta Beograd i vraća se u Rusiju gde je i ranije bio oficir. Baš tada je Napoleon zaratio s njima, te je Nikola Nikić Peko umro kao general ruske carske vojske.”
O vezi Karađorđa, a kasnije i ostalih Karađorđevića sa Klimentama u svojoj knjizi “KARAĐORĐEVIĆI – skrivena istorija” pisao je Slobodan Jakovljević.
Drugi poznati Klimenta je iz skorije istorije – ime mu je također Nikola Nikić. Njegovi preci su došli u Nikince 1737. godine, priča profesor Marko.
Nikola Nikić je bio ministar šumarstva i rudarstva u kraljevini Jugoslaviji. Upravo je on rođak moje kume Magdalene Pepčić – Đorđević. Kako se za vreme njegovog mandata dogodila jedna afera, on je kao častan čovek podnio ostavku.
„Znaš, to je danas nepojmljivo kod nas, da jedan političar da ostavku. Bio je odan kraljevini Jugoslaviji, tokom Drugog svetskog rata nije želeo da sarađuje sa okupatorima, te je pobegao za Argentinu, u Buenos Ajres. Njegova ćerka Sinka mu se pridružila 1947. godine, gde se udala za milionera brodovlasnika. Sinka nije imala dece, a svo bogatstvo ostavila je katoličkoj crkvi u Argentini. Nikola je umro 1958. godine.”
Ali nije uvek bilo lako biti Klimenta, niti sigurno. Kako su mahom bili monarhisti, pa i profesorov djed Maraš je bio na spisku za logom Sajmište u Zemunu, zajedno sa još osmero Hrvata 1943. godine. Magdalenin deda Tona je uspeo sprečiti ovaj egzodus, kao i egzodus grupe Roma. Tako su hrtkovački Romi imali veliko uvažavanje prema Lošima i Pepčićima. Kako profor kaže „kad god su išli na lumperajke Romi su ih uvek pratili sa svojom muzikom.“
Onda su došle mračne 90-te i ponovni rat. Kao i Hrvati i Klimente su protjerivani, maltretirani, tučeni. U tome je učestvovao i Vojislav Šešelj, za šta mu je suđeno u Hagu. Danas, njihovi potomci rasuti su po svim kontinetima, kao i ovih nekoliko pomenutih sela.
Priča o narodu koji je nestao možda bi se mogla smestiti u koordinate Markesovog magijskog realizma i 100 godina samoće. Nešto kao Makondo?