Zlatni Dalić je kao mesija od kojeg političari trebaju učiti, obasjao nas je u pravom trenutku

Bilić nije bio samo izbornik, bio je intelektualac, poliglot, roker, zavodnik. Mediji su citirali tadašnjeg komentatora Nacionala Srećka Jurdanu, koji je pisao: “Da Slavena Bilića nema, trebalo bi ga izmisliti, jer u Hrvatskoj ne postoji uvjerljiviji vođa od njega. Ako se taj diskretni nacionalni čudotvorac kojim slučajem odluči kandidirati za predsjednika države, na autorov glas može računati”.

Hvalospjeva je bilo i u Jutarnjem listu. Tomislav Židak je u komentaru pod naslovom “Slavenu Biliću klanja se cijeli nogometni svijet” izbornika nazvao alkemičarem koji “kamenje pretvara u dragulje”. Kult ličnosti je definitivno vladao javnim prostorom.

Ipak, kritičari su tada Biliću zamjerali način komunikacije s medijima i navodne ljubavne afere o kojima se nije puno govorilo. Bilić ipak nije postao predsjednik, a idolatrija je, očekivano i prirodno, splasnula. Izredali su se u međuvremenu mnogi, ali nitko nije imao karizmu kao Zlatko Dalić. Ne računajući Ćiru ranije, naravno.

Dalić kao svetac i penicilin

Kod Zlatka Dalića afera nema. Barem mu još ništa nisu uspjeli iskopati. Dalić na trenutke djeluje gotovo kao svetac. I živi ispravnije od nekih svećenika. Danas je društveni trenutak takav da bi Zlatko Dalić, ne samo zbog sportskih uspjeha, nego i zbog izjava o vjeri, narodu i budućnosti, dobro prošao i kao političar, pa i kandidat za predsjednika. Ili za premijera. Svojim primjerom, svojom životnom pričom, ulijeva sigurnost, nadu u bolje sutra, vjeru u pošteno i nekorumpirano vodstvo, u skromnost i jednostavnost lidera za kojim bi pošli mnogi. Pokazuje vjernost i odanost narodu i domovini. Kao takav penicilin je za sve hejtere i, kako se popularno kaže, mrzitelje svega hrvatskog.

“Cijeloga sam života vjernik, tako odgajam i svoju djecu. Svake nedjelje nastojim ići na euharistiju. Vjera mi daje snagu, uvijek imam krunicu u džepu i pomolim se prije utakmice. Zahvalim Bogu na svakom danu, jer dao mi je snagu i vjeru, ali i prigodu da nešto u životu napravim”, samo je jedna od izjava kojima Dalić osvaja srca Hrvata. U njoj prema nikome ne izražava mržnju, niti ikoga vrijeđa.

Štoviše, zvuči kao mesija.

“Hrvatska mora biti iznad svih privatnih i osobnih interesa. Hrvatska svima mora biti svetinja. Usrećili smo mnoge ljude odlaskom na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Naboj se mora vratiti. Vidim prema broju poruka i kontaktima koliko ljudi gledaju pozitivnije na događanja. Mlade pogađa sve što se događa u državi, u Saboru, politici. Mnogi ne vide perspektivu, roditelji savjetuju djeci i prijateljima da idu u inozemstvo. No ako svi odemo van, tko će ostati u Hrvatskoj?”, zapitao se izbornik. On ne negira probleme, a i sam dobro zna kako je zarađivati za kruh u tuđini, daleko od obitelji.

Sedam godina pustinje

Glavni urednik Sportskih novosti Mario Zorko neki dan je napisao kako je Zlatko Dalić slučajni izbornik za velike stvari.

‘’Kako smo zapravo razmontirali Argentinu? Prvo, igru i momčad vrhunski je pripremio ‘slučajni’, neželjeni izbornik. Zlatko Dalić ne bi vodio Hrvatsku da Finac Soiri lani u listopadu na Rujevici, u 90. minuti, nije zabio pogodak za šokantnih 1:1 zbog čega smo se našli u izgubljenoj situaciji za plasman za SP. Zlatko Dalić bio je iznuđeno, panično ponoćno rješenje da uleti u zrakoplov za Ukrajinu i pokuša spasiti nemoguće u Kijevu, izboriti pobjedu za dodatne kvalifikacije. Zlatko Dalić kao trener nikad nije mogao dobiti priliku u Dinamu ili Hajduku za kojeg je i igrao, morao je trenersko ime stvarati u Saudijskoj Arabiji i Emiratima. HNS-ovim čelnicima nije bio ni na mapi’’, primijetio je Zorko.

A Dalić je krenuo iz Livna gdje je rođen 1966. Kao srednjoškolac se preselio u Split, zaigrao za Hajduk. Upoznao svoju današnju suprugu, s kojom je u braku 26 godina. Krajem 80-ih otišao je u Budućnost iz Titograda, današnje Podgorice, kasnije i u mostarski Velež. Međutim, kad je zaratilo, vratio se u Livno.

“Odlučio sam se staviti na dispoziciju hrvatskoj vojsci te sam nekih tri mjeseca sudjelovao u obrani kuća te mog rodnog Livna. Istina, nisam bio na prvoj crti bojišnice, ali sam pomagao u logističkom smislu, jer osjetio sam da svatko od nas mora pomoći kako zna i može”, ispričao je jednom Dalić.

Zatim je 1992. stigao u Varaždin. Ostalo je više-manje poznato. Prije Vatrenih proveo je sedam godina u pustinji, odvojen od obitelji, trenirajući arapske klubove. Vjeru i vjernost nije zaboravio.

Pastir i krotitelj, doktor za srce i razum

Zlatko Dalić se sa svojom krunicom stvorio kao kakav pastir, krotitelj blagog pogleda i finih manira, kao penicilin protiv mrzitelja i cinika, kao kakva mirna luka razočaranom narodu.

Dalić među rijetkima vraća vjeru u bolju Hrvatsku, a svoju energiju i optimizam proširio je na naciju. I tajming je, dakako, odradio svoje. Zlatni Dalić obasjao nas je baš u kritičnom trenutku. Usred međusobnih optužbi političara o demografskoj i ekonomskoj propasti, usred promašenih usporedbi s Afrikom i preseljenja bjegunca u Međugorje. Dok je još gorak okus od grupe Borg. I dok još odzvanjanju Stazićeve uvrede braniteljima. I dok još vidiš Sanadera u VIP-u.

Ukazao se Dalić s porukom mira i nade. Doktor za srce i razum. Objedinjuje i ujedinjuje jednostavnom, a učinkovitom formulom za uspjeh. Njegove su parole i egide sve ono što mrzitelji ne mogu smisliti. Bog i Hrvati. Vjera, ljubav i domovina. Obitelj i tradicija. I uz sve to, dolazi iz HercegBosne, tako lijepo opjevane u Thompsonovoj pjesmi.

Ali na kraju neću reći Dalića za predsjednika. Niti Dalića za premijera. Umjesto da ga petljaju u politiku, političari bi od profesora Dalića trebali učiti. I pokazati skromnost, smirenost i vjernost narodu.