ŽIVOT I SMRT GOJKA ŠUŠKA ‘UMRO MI JE NA RUKAMA!’ I danas mu je bio na grobu: ‘Ispustio je dušu, a ja sam ga poljubio, kleknuo i zaplakao’

Na današnji dan rođen je najbliži suradnik i “desna ruka” dr. Franje Tuđmana, Gojko Šušak. Ovaj hrvatski političar rodio se 16. ožujka 1945. godine u Širokom Brijegu kao šesto dijete Ante i Stane. Široki Brijeg bilo je mjesto njegova stasavanja,  a u njemu je završio osnovnu i srednju školu. Odrastao je bez oca i jednog od braće koji su zadnji put viđeni ulaskom partizana u Zagreb.

Tuđmanov “čovjek od povjerenja”

Nakon završene Pedagoške akademije u Rijeci, uoči odsluženja vojnog roka 1968. godine napušta Jugoslaviju i odlazi u Kanadu. Šušak tamo zasniva obitelj i dobro posluje unutar svog privatnog biznisa, no u siječnju 1990. godine vraća se u Hrvatsku i postaje sudionikom 1. općeg sabora HDZ-a održanom u Zagrebu. Upravo tada, počinje se kotrljati njegova politička karijera u kojoj Franjo Tuđman vidi odličan potencijal, zbog čega Šušak postaje čovjek od njegova najvećeg povjerenja te mu zbog toga daje odgovornost u donošenju vrlo važnih strateških odluka tijekom nadolazećeg Domovinskog rata.

U svibnju 1990. godine postao je član prve hrvatske Vlade i ministar iseljeništva, a 4. ožujka 1991. godine imenovan je zamjenikom ministra obrane Martina Špegelja. Ministrom obrane postaje u jeku rata, kada daje poznatu izjavu:

“Tako mi Boga, kompetentan sam za ministra obrane”

“Za to sam, tako mi Boga, i te kako kompetentan. Nisam čak nikad služio vojsku. Istina, mnogo sam o tome čitao, ali nikad nisam ni sanjao o ratu. Posljednje o čemu bih maštao je mjesto ministra obrane jedne države.”

Početkom 1996. godine dijagnosticiran mu je rak pluća. Nakon neuspjelog liječenja u SAD-u, liječenje nastavlja u Hrvatskoj, no bolest je jača. Zadaću ministra obrane, Šušak je obnašao sve do svoje smrti koja je uslijed naglog pogoršanja nastupila 3. svibnja 1998. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava.

O pokojnom Gojku Šušku, umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs ne govori samo u kontekstu političara i uspješnog ministra. Šušak je, kaže Rojs – bio puno više od toga.

Umro je Rojsu na rukama: “Da nije bilo njega, ne bi bilo Tuđmana”

“I danas sam sa još nekoliko generala u ime Hrvatskog generalskog zbora obišao njegov grob, položio cvijeće i zapalio svijeću. No, učinio bih to i sam jer često na njegovo posljednje počivalište odlazim samoinicijativno”, kaže Rojs i otkriva nam potresne detalje o posljednjim trenucima Šuškova života:

“Umro mi je na rukama… Ispustio je dušu, a ja sam ga poljubio, kleknuo, zaplakao i izmolio pet očenaša. Znao sam kakvog smo čovjeka izgubili…”

Na pitanje po čemu ga pamti, od svih učinjenih djela, Rojs izdvaja ljudskost:

“Pamtim ga po ljudskoj toplini i skromnosti. Nije patio ‘od veličine’ a osim toga, uistinu je bio čovjek od riječi. Običaj je reći ‘da nije bilo Tuđmana, ne bi bilo ni Šuška’, no zapravo je obrnuto. Da nije bilo Šuška, njegovih veza s SAD-om i Pentagonom – ne bi bilo ni Tuđmana.”