Živim u Melbournu, stranci me pitaju: Zašto u Hrvatskoj nije završen Drugi svjetski rat

Živim u Melbournu. Kad pričam sa strancima koji su donekle upućeni u stanje u Hrvatskoj svi me pitaju: kako je moguće da u Hrvatskoj još uvijek plamti Drugi svjetski rat. 

“Kako je moguće da u Hrvatskoj, među čijim glavnim strankama evidentno nema velikih socijalnih ni ideoloških razlika, može postojati toliki sukob da se i stranke i njihovi sljedbenici više ne toleriraju ni u toliko koliko bi se očekivalo da jedan Hrvat uvažava drugoga, nego je polarizacija otišla tako daleko da ljevica desnicu krsti fašističkom a desnica ljevicu komunističkom?”

Iako se može steći dojam da ja ništa drugo ne radim nego sjedim na fb, kao i većina drugih ljudi, izlazim van, družim se, razgovaram s prijateljima, poznanicima pa i sa strancima. Svoje priloge često pišem vani, pod suncobranom ispred jednog od tisuća kafića, na sve strane, po ovom gradu velikom kao mala država.

Isto kao i vaš u Hrvatskoj, moj svijet je pun ljudskih interakcija, ali s jednom velikom razlikom: Ljudi oko mene su stranci, a oni koji se sa mnom zadržavaju u razgovoru, mahom su oni širih horizonata s nekim globalnim interesima, sociološke i političke naravi, ljudi koji vole povijest i druge teme koje i mene zanimaju.

Nije vjerojatno da će meni biti zanimljiv netko tko želi pričati o boljoj tehnici uzgoja krumpira, niti ću ja biti zanimljiv nekome tko je specifično preokupiran kozmetičkom kirurgijom. Tako, valjda kao i svi drugi, razmimoilazim se s drugačijima i zadržavam se sa sličnima. Kad naiđem na nekoga s kim se nakon ugodnog razgovora, poželim ponovo sresti, postajemo poznanici i ako se to poznanstvo razvije na obostrano zadovoljstvo i pretvori u trajnu vezu, postanemo prijatelji.

Malo neobičan uvod u temu koja specifično s hrvatskom ljevicom i desnicom nema ništa zajedničko, osim što se odnosi na ljude koji se zbližavaju, za razliku od onih koji se ne mogu smisliti, ali će do kraja sve postati jasno.

Samo za primjer, na priloženoj slici, sasvim u skladu s gore navedenim procesom, pred par tjedana sam bio na ručku u jednom talijanskom restoranu u centru Melbournea. S moje lijeve i desne strane sjede dva investigativna novnara velikog australskog dnevnika “The Age” a nasuprot mene sjedi dugogodišnji bliski prijatelj, akademik, sveučlišni profesor i svjetski stručnjak za školstvo, Dr. Ian Mitchel.

Ručak na račun spomenutog dnevnika imam zahvaliti mom malom prilogu u korist razotkrivanja splitskog slučaja silovnja mlade norveške djevojke. Kao što se može očekivati, moji sugovornici su uvijek izloženi velikoj dozi Hrvatske. U susret samnom dolaze s blijedom i generalnom slikom te daleke male zemlje a odlaze s hrpom informacija da im Hrvatska počne davati glavobolju.

Ian je prošle godine otišao u Hrvatsku da se iz prve ruke uvjeri koliko su vjerodostojna moja tumačenja i vidi da li su pretjerani moji superlativi o prirodnim ljepotama, gostoljubivom narodu i specifičnom tumačenju nekih ideoloških pojmova poput ljevice i desnice, koje je teško poistovjetiti s općeprihvaćenim značenjem tih pojmova u svijetu, kao da se radi o nečemu što nije primjenjivo na globalna ideološka diferenciranja socijalnih razlika među ljudima, nego je izmišljeno u Hrvatskoj sa sasvim specifičnim karakteristikama, bez mogućnosti opće primjene.

Politička previranja u Hrvatskoj svijet ne prati s tako velikim intenzitetom ali vijesti o Hrvatskoj dopiru do svakoga i hrvatski politički proces zagolica znatiželju svakoga koga politika globalno zanima.

Bježi od jegulje

Naš ljudski način stvaranja zaključaka o nečemu što susretnemo po prvi puta sastoji se u usporedbi s nečim sličnim što već poznajemo. Da po prvi puta ugledamo jegulju za koju nikada ranije nismo čuli, naša prva reakcija bi bila da se odmaknemo po tom principu usporedbe.
Hrvatska polarizacija, koja je davno prešla granicu tolerancije po kojoj mogu zajedno živjeti politički protivnici, danas svojom energijom zrači na široko i vidi da se ne radi o protivnicima nego o neprijateljima, koji se predstavljaju kao ljevičari i desničari.

Kao i sve druge države, Australija napr. ima snažnu ljevicu i snažnu desnicu. Suprotstavljene ideologije vidljive su svakodnevno u parlametarnim debatama koje već dosta godina uživo prenosi nacionalna televizija ABC. Ljudi prema tim razlikama zauzimaju stavove ali će se rijetko oko toga netko zamrziti. Ipak, opće pravilo u Austaliji je da se za ručkom ne vodi diskusija na temu ideologije i religije.

Kao i u svim drugim državama slične političke konstrukcije, ljevica i desnica se nadmeću oko usvajanja prijedloga i njihove provedbe, na temu osnovnih točaka po kojima se mimoilaze ljevica i desnica svuda po svijetu. Te točke razilaženja odnose se na modele kojima će se lakše pospješiti viši standard života u državi i život općenito, materijalno i moralno, učiniti ugodnijim za sve svoje građane.

Å panjolska, Irska, Ukrajina

Za razliku od socijalnih i ideoloških razlika, u Španjolskoj napr. svijet vrlo dobro znade da sukob Baska ili Katalonaca sa Španjolcima nije ideološki nego nacionalni, s pitanjima suvereniteta i samostalnosti, a ne socijalni s pitanjima na kojima se razilaze ljevica i desnica. Na isti način, nitko nikad nije sukob u Irskoj između nacionalista i unitarista vidio kao sukob ljevice i desnice. Sukob u Ukrajini otišao je i dalje od onog u Hrvatskoj, gdje su ukrajinski nacionalisti srušili rusofilsku vlast koja je u kolaboraciji s ruskom manjinom provodila politiku saveza s Rusijom, za razliku od europski orjentirane većine. Nitko u svijetu ukrajinski sukob ne vidi kao sukob ljevice i desnice.

Po istoj logici, po svemu što je tako tipično svuda u svijetu pa i u Hrvatskoj, svjetske ideologije koje nisu u Hrvatskoj nastale, nego su uvezene iz Francuske, iz Rusije i iz Sjedinjenih Država, hrvatska bi situacija trebala biti prepoznatljiva, ako ju se usporedi s drugim narodima sličnog državnog uređenja, s onima slične povijesti, uključujući i susjedne države koje su prošle sličan put kao Hrvatska, kroz Drugi svjetski rat i ostatak prošlog stoljeća.

Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Srbija

Okolo naokolo Hrvatske prostiru se države koje su se početkom drugog svjetskog rata našle u savezništvu s Hitlerovom Njemačkom. Italija, Austrija, Mađarska, Srbija, Rumunjska i Bugarska. imale su vlade koje su nastavile funkcionirati kao države debelo ograničenog suvereniteta, jer su bile suočene s istom situacijom kao i Hrvatska.

Izuzimajući specifične primjere Italije sa svojim vlastitim fašističkim režimom i Austrije koja se dobrovoljno priključila Njemačkoj, s obzirom da se radi o istom narodu u dvije države, druge navedene države su suočene s teškim izborom između kakve takve, makar i simbolične samostalnosti i bespoštedne okupacije od najjače vojne sile na svijetu, izabrale prihvatiti njemačku dominaciju, što im nije bilo na ponos ali borba za opstanak nije rukovođena principima nestanka iz inata u smislu “pucajte u prsa” i “bolje grob nego rob”, nego racionalizacijom i instinktivnim porivom s ciljem preživjeti, pa ako treba biti i rob jedno vrijeme, ali preživjeti u nadi da će doći prilika riješiti se ropstva, prije ili kasnije.

Ima jedna vrlo efektivna metoda torture kojom se eksploatira ovaj ljudski instinkt a zove se “waterboarding”. Primjenjuje se protiv najvećih fanatika poznatih ovom svijetu, koji se danas koriste metodama suicidalnog bombardiranja, a kad se nađu suočeni sa situacijom da će se utopiti, popuštaju, racionaliziraju i prema statistikama, najveći broj zakletih na šutnju, prekrši svoju zakletvu.

Velike zemlje poput Francuske, koje su se oduprle Hitleru, kao što je bilo za očekivati, našle su se okupirane. U Francuskoj, zemlji od 60 milijuna stanovnika, do 1944., pokretu otpora se priključio 100 tisuća Francuza ili 0.15% stanovništva. Ostali su ostali živjeti i snalaziti se kako su znali i mogli, čuvajući nadu da će se taj rat jednom završiti pa će opet moći živjeti kao normalni ljudi. U cijeloj Francuskoj, za kolaboraciju s Nijemcima, na smrt je osuđeno 6,760 ljudi, među kojima je smrtna kazna izvrštena nad njih 790 a ostali su pomilovani.

Kompletan broj nacista osuđen u zapadnoj okupacionoj zoni Njemačke, između 1945. i 1949. iznosio je 5,025 osoba, od kojih je 806 osuđeno na smrt, a od njih je nad 486 osoba izvršena smrtna kazna. Ostali su pomilovani i osuđeni na različite vremenske kazne.

Hrvatska je prošla na način na koji se to nikom drugom nije dogodio, da ne nabrajam bleiburške statistike.

Taljanski fašizam je završio 1943., a njemački nacizam 1945. U svijetu je nastupilo vrijeme hladnog rata. U istočnoj Europi je zavladao komunizam pod ruskom dominacijom dok je hrvatska nastavila životariti u Jugoslaviji pod srpskom čizmom. Iako je Tito prekinuo veze sa Staljinom 1948., Jugoslavija je ostala živjeti kao geopolitički polufabrikat hladnog rata.

Kratko nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, borba za njenu obnovu počela je kratko potom, njemačkom invazijom na Sovjetski Savez. Ponovno je obnovljena kao država ruskom pobjedom u Drugom svjetskom ratu a raspadom Sovjetskog Saveza se i sama raspala. Tako je prije kraja tog stoljeća u kojemu su tolike ideologije nastale i nestale, konačno i komunizam doživio svoj debakl.
Komunizam, nacizam i fašizam su u svakom praktičnom smislu, završili svoj hod po zemlji.

Ostale su samo uspomene, povijesne knjige, dokumenti, dokumentarni filmovi i školski udžbenici povijesti. Razgovor o restauraciji bilo kojeg od tih sustava, bilo kome s pola mozga, morao bi izgledati kao naučna fantastika o putovanju u prošlost.

Na tlu Europe, u svim spomenutim zemljama, nastalo je vrijeme zapadne parlamentarne demokracije sa svim svojim nedostacima i perverzijama i u takvom okviru stremi se njegovu unaprijeđenju. U tom procesu našla se i Hrvatska zajedno sa svim svojim susjedima, pod dominacijom novog europskog poretka, baš kao što su se početkom Drugog svjetskog rata svi zajedno našli pod dominacijom ondašnjeg europskog poretka.

Ključnu riječ i onda i sada imala je Njemačka. Hrvatskoj se po drugi put pružila prilika ostvariti samostalnost. Kad su Nijemci 1941. bombardirali Beogad, Hrvatska je pljeskala. Kad su Amerikanci 1999. bombardirali Beograd, Hrvatska, BiH, Kosova i svi drugi koji su osjetili velikosrpsku čizmu na svom prostoru, pljeskali su. Ništa čudno.

Kad je Hitler bombardirao London, Irska i Indija su pljeskale. Sve je to prošlo. Samostalne države Centralne, Istočne i Južne Europe najvećim dijelom su se našle u sastavu EU, zajedno s Hrvatskom kao zadnjom članicom koja je pristupila.

Teško shvatljivi rat komunista i fašista

Sve te zemlje danas imaju sustav parlamentarne demokracije gdje se za vlast nadmeću ljevica i desnica, nacionalne stranke s različitim pristupom pitanju kako unaprijediti gospodarski i svaki drugi život u svojim zemljama. Svijet tako vidi i Hrvatsku ali u Hrvatskoj se događa nešto drugo, što možda u Hrvatskoj ne izgleda čudno ali odavde štrči i meni i svima drugima koji promatraju hrvatska previranja i ne mogu naći valjanog odgovora. Sva moja nastojanja razbistriti ove pojmove u Hrvatskoj, prolaze ignorirana.

Hrvatska jednostavno nema vremena pozbavati se pitanjem suštine svoga problema. Nije čudno da me sugovornik na “Markovom trgu” nazvao outsiderom.

Bilo da govorim o ručku ili o bilo kojem razgovoru s ljudima koji donekle poznaju prilike u Hrvatskoj, susrećem se sa slijedećom dilemom sažetoj u pitanju: “Kako je moguće da u Hrvatskoj, među čijim glavnim strankama evidentno nema velikih socijalnih ni ideoloških razlika, može postojati toliki sukob da se i stranke i njihovi sljedbenici više ne toleriraju ni u toliko koliko bi se očekivalo da jedan Hrvat uvažava drugoga, nego je polarizacija otišla tako daleko da ljevica desnicu krsti fašističkom a desnica ljevicu komunističkom i sve zajedno smrdi na građanski rat, koji uvijek počne ovako verbalno agitatorski a završi u fizičkim obračunima?”

Svi znadu da je fašizam završio svoj put po svijetu pred tri četvrtine stoljeća a komunizam prije jedne četvrtine stoljeća, a u Hrvatskoj i negdje drugdje na svijetu, vodi se rat između komunista i fašista. Nešto poput onih japanskih vojnika koje su u azijskoj prašumi našli 25 godina nakon rata, a koji su bili uvjereni da rat još traje.

Stranci koji se zanimaju za Hrvatsku dovoljno poznaju politiku glavnih suprotstavljenih blokova u Hrvatskoj i nigdje ne mogu naći ma i najmanjeg razloga po kojemu bi jedni bili fašisti a drugi komunisti.

U Hrvatskoj se dogodilo svega i svašta ali ništa ne ukazuje na fašizam i komunizam. Stranci idu u Hrvatsku na ljetovanje, pričaju s ljudima i čude se jer ne vide nikakvih znakova ni komunizma ili fašizma. Ne vide ga ni u ljudima, ni u politici, nigdje. Prilično su poznate veze tzv. ljevice s Londonom i desnice s Njemačkom ali ni u jednoj ni u drugoj državi nema nikakvih tragova ni komunizma ni fašizma.

U Ukrajini se za sve zlo krivi Ruse ali ne kao komuniste, jer ih nema osim na zanemarivim marginama kao i u svakoj drugoj državi.

U Španjolskoj, zemlji Francovog fašizma i internacionalnih brigada komunista iz prve polovine 20. stoljeća, zaoštravaju se odnosi između Katalonaca, Baska i Španjolaca, ali nitko ne govori o fašizmu ili komunizmu. Kad nečemu nigdje nema traga, kad se ničim ne može propoznati, onda toga nema. Nema ni ustaša ni partizana koji bi preživjeli do današnjih dana i probali širiti svoja uvjerenja.

Čovjek kojeg je Drugi svjetski rat zatekao punoljetna, morao je biti rođen negdje oko 1920. i danas ima 95. godina. Već i branitelje iz Domovinskog rata hvata starost a kamo li da veterani Drugog svjetskog rata imaju utjecaja na dnevnu politiku u Hrvatskoj. Osim Manolića, ja ne poznajem niti jednoga. Evo moja mama samo što nije navršila 90 a rat ju je zatekao kao djevojčicu od 14 godina.

Kakva je to onda opsesija s komunizmom i fašizmom? Očito se radi o sukobu na jednom drugom nivou, možda sličnom onom Španjolskoj, donedavno u Irskoj ili sada u Ukrajini. Nesumnjivo da nema nikakvih osnova za mržnju na ideološkom planu ali može biti na jednom drugom, koji obadvije strane sakrivaju kao zmija noge.

U Hrvatskoj plamti sukob između jugoslavena i antijugoslavena, odnosno Hrvata i antihrvata, ali tu diferencijaciju izbjegavaju svi, s lijeva i s desna, pa čak i riječ “Jugoslavija” izbjegavaju i spominju totalitarizam, bivšu državu, komunizam, skoro kao da bi im bila draga samo da nije bila komunistička, kao smo svi bili zaljubljeni u Karađorđevićevu monarhiju i proklinjemo Tita što se nije proglasio za kralja i nastavio tamo gdje je stalo 1941.

Da je Tito 1945. obnovio hrvatsku državu i uredio ju po sovjetskom modelu, danas bi imali ideološki sukob s njegovim sljedbenicima. Tito je međutim, obnovio Jugoslaviju i sukob s njegovim sljedbenicima nacionalne je prirode. Onda bi mogli govoriti da je neprihvatljiv jer je bio na čelu totalitarnog režima. On je bio na čelu države koja je okupirala Hrvatsku, uskratila joj pravo na samostalnost i u njoj provodila velikosrpsku ekspanzionističku politiku od prvog do zadnjeg dana svog postojanja. Kad se netko ne slaže s tvojim socijalnim stavovima, on je tvoj ideološki protivnik.

Kad netko negira pravo tvoga naroda na državu, on je tvoj neprijatelj.

Kada bi Hrvati svojim sukobima dali njihovo pravo ime, svakome bi na svijetu bilo jasno da se radi o ljudima koji Hrvatsku kao samostalnu nacionalnu državu hoće i o onima koji ju nisu htjeli i danas ju ne žele. Ovako, svijet u nevjerici gleda kako se u Hrvatskoj vodi rat završen pred 70 godina, baš kao što za Srbe Kosovska bitka traje još i danas.

Foto:cropix