Zašto su crtali kukasti križ

Kukasti križ. Sunčani disk u (p)okretu, simbol sreće i kriposti (životne snage), obnove života i vječnog vraćanja, težnje da se predoči onostrano ili pak onostarno uprisutni u vremenu i prostoru poznat je tisućljećima. Gotovo da nema civilizacije u kojoj ga ne ćete susresti (govore da ga nije bilo među Aboridžinima, australskim domorocima), ima ga i kod nas u Duvnu na stećcima, dalo ga se naći početkom dvadesetog stoljeća u svih naroda, a onda je jedan pokret i jedan vođa prisvojio znak i učinio ga, nedoličnim.

Za tropolje.info: Marko Tokić “ko je sija ima)”

Netko ga je iscrtao na Poljudu.

Tko je to crtao i zašto?

Ja sam lakonski odgovorio u prošlom tekstu: na Poljudu svastika potpis petokraka. I premda i dalje vjerujem da je tako čini mi se da to zaslužuje podrobniji komentar. Naime, ako su to učinili zagovornici nacizma (i fašizma) u Hrvatskoj to je problem društva o kojemu je uistinu potrebno raspravljati.

Kako je moguće da unatoč ideološkoj torturi u obrazovanju koja je fašizam proglasila svojim vječnim neprijateljem kao rezultat imamo navodne zagovornike nacizma i fašizma? Kako je moguće da Stepinčeva crkva, a hvalimo se visokim postotkom katolika u društvu, nije odgojno djelovala da se sklonost tim totalitarizmima ne uzgaja, jer nasljedujući Stepinca ona je to morala činiti?  Stepinac je u jeku najžešćeg rata usprotivio se tim nečovječnim ideologijama (odbacio je i osudi njihove ezoterijske pozadine i kultove te osudio u njih ugrađenu rasističku arijansku ideju).

Kako je moguće, pitam se retorički, jer dobro znam da je katolička crkva u Hrvata uvijek je odgojno djelovala na sve vjernike i dala razlikovati želju za hrvatskom državom od nesretnih okolnosti njezina nastajanja i njezina povezivanja s tim totalitarnim ideologijama. Hrvati čak ni u tim vremenima u većini nisu bili skloni ni nacizmu ni fašizmu. Čak su i one ustaše, koje su bile zagovornici takvih i sličnih stajališta, morale voditi računa o Stepinčevu osuđujućem stavu. Ali, zašto se onda Hrvatima uporno nameće stigma fašizma. Zašto se pokušava gotovo izjednačiti hrvatstvo i fašizam.

Zašto se želja hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom uvijek i u svakoj prigodi izjednačava s fašizmom? Zašto se otpor Jugoslaviji i Regionu izjednačava s fašizmom?

Zašto se Hrvatima od drugog svjetskog rata neprestano nameće krivnja? Ogromna krivnja koja opravdava svako postupanje prema njima? Opravdava njihov ropski politički status. Opravdava nametanje političkoga identiteta. U ti svrhu nije tek dovoljna stigma njihove fašizacije, nego se u tu svrhu stvarao i mit o genocidnosti hrvatskoga naroda (kao mit o Jasenovcu: preuveličavanjem broja žrtava do besmislenih veličina kao da nije bila dovoljna i jedna jedina žrtva ili stotine da na govorimo o tisućama njih da se izvuče pouka – nikad više). I kao da nije osjećaj srama i kajanja bio dovoljan. Oprost se unatoč kajanju nikada nije kanio dodijeliti, taj osjećaj krivnje bio je nužan kako bi se svaki politički zahtjev za emancipacijom hrvatskoga naroda držao neutemeljenim.

I onda u trenutku sloma komunizma mi Hrvati smo konačno imali sreću da se na čelu oporbe našao čovjek koji je htio slobodnu, samostalnu i demokratsku, nezavisnu državu Hrvatsku: partizan, general, povjesničar Franjo Tuđman. I krenuo je na put slobode. I kada ga se ratom na tom putu htjelo zaustaviti – on je ustrajao. U Domovinskom ratu, unatoč stradanjima i patnjama pobijedili smo voljom čitavog hrvatskoga naroda, borbom hrvatskih branitelja i krvlju najboljih, najčasnijih hrvatskih sinova.

Nakon stoljeća izrasla je generacija koja je otklonila Zvonimirovu kletvu!

Duga je bila priprava za takvu mogućnost. Od sedamdesetih godina pokojni kardinal Franjo Kuharić pripravljao je hrvatski duh na izazov slobode (i svi oni koji su djelovali s njim i u skladu s njegovim vizijama). Unutar hrvatske kulture uvijek se raÄ‘ao zov slobode. Krik!!! Vlade Gotovca, Marka Veselice, Andrije Vučemila, Filipa Bagića… znanih i neznanih. Patili su od Ćelovine i Zenice, do Golog i GradiÅ¡ke, od Hercegovine do Australije i Novog Zelanda, robijali s Taikom, protestirali i umirali s obitelji Å evo, s Antom Brunom BuÅ¡ićem. I živjeli za Hrvatsku s Rebrinom i BariÅ¡ićem i na koncu na stadionu Maksimiru naÅ¡li se u jednom trenutku u istom skoku sa Zvonimirom Bobanom i opijeni ružom hrvatskom na Jelačić placu (kojeg su zvali Trg republike).

I kad je Hrvatska uspostavljena, obranjena, zaživjela, demokratska i naÅ¡a… Å ta sad, i opet?

I hrvatski predsjednik (zadnji predsjednik neke države u Europi i svijetu koji je bio izravni sudionik antifašističke koalicije) umire, uz jeku krivokletnika, na glasu kao da je fašista.

Zašto kukasti križ na Poljudu?

Zar ima netko tko vjeruje da se njegovim crtanjem mogu pridobiti simpatije? Zar ima nekoga tko vjeruje da je to ispravan put za Hrvatsku? Zar ima onih koji bi htjeli da hrvatska reprezentacija ne igra ne europskom prvenstvu? Zar ima netko tko misli da bi nam opet trebalo nametnuti križ krivnje i oduzeti nam političke slobode? Nametnuti nam politički identitet?

Ili mi ili oni? Kako se olako igramo riječima…

Tko su to mi??? Tko su oni!?

Jesu li, taj Milanovićev mi, oni koji brane Tita, Jugoslaviju? Oni koji zagovaraju povratak u jednoumlje i komunizam? Ima li takvih?

Ima. Je li i Milanović među njima? Nije valjda toliko lud. Ostanak na vlasti ne opravdava ipak sva moguća sredstva.

Jesu li oni (ti, mi) crtali kukasti križ da nas prokažu pred Europom? Misle li da će tako ostati na vlasti? Da će ih svijet podržati jer ovi koji imaju doći crtaju kukaste križeve po stadionima. Zar oni zbilja vjeruju da Karamarko i njegovi su fašisti?

Ili???

ÄŒega se boje?

Istine o njima. Tko su bili, Å¡to su radili?  Tko je ubijao braću Hrvate (samo zato Å¡to su htjeli Hrvatsku ili samo zato Å¡to im je netko naredio: ali to je bilo nareÄ‘enje, ja sam samo izvrÅ¡avao zapovijed, ja sam samo radio svoj posao…).

Netko, očito je, i sada na sve moguće načine pokuÅ¡ava Hrvate prikazati faÅ¡istima (ili makar sve one koji žele promjenu vlasti). Ili mi ili oni. AntifaÅ¡isti na sve strane… Brane li brane! Sve Å¡to se brani i Å¡to se obraniti ne da!

Lijepo je neki dan ih poučila predsjednica: antifašizam da kao izbor strane u Drugom svjetskom ratu, antifašizam kao otpor egomaniji jednog čovjeka i njegovom Novom svjetskom poretku, antifašizam kao otpor rasizmu arijevaca, antifašizam kao stav i odnos unutar kojeg je bilo moguće zauzeti se za jednakost rasa i naroda, ljudskih sloboda i demokracije bezuvjetno da. No, antifašizam koji pokušava opravdati zločin koji je napravljen u ime Jugoslavije (da bi ona živjela Hrvati, njezini protivnici, moraju umrijeti) ili u ime komunizma (klasne neprijatelje treba potamaniti) ili u ime Tita i njegove diktature (maršal naredio, njegovo božanstvo, najveći sin naših naroda i narodnosti) – to se ne može obraniti. Zločin koji je počinjen i njegovi razmjeri svakim se danom očituje i kosti mrtvih izlaze na površinu zemlje i svjedoče o jednom zvjerstvu, jednoj ideologiji i jednom totalitarizmu kojega se treba odreći zauvijek. Osjetiti kajanje, posuti se pepelom, zatražiti oprost i vjerovati u ljubav koja nas spaja. Mi ili oni poziv je na istrjebljenje (do istrage naše ili vaše kako nam je pjevao jedan Srbin), a pravi je put onaj pomirbe koja podrazumijeva iskrenu osudu svakog totalitarizma, svakog zločina i svake zločinačke ideologije.

Ispravan put je onaj koji se zauzima za demokraciju i prava svih, za ravnotežu između obnašanja vlasti i odgovornosti za stanje zemlje i naroda, smjenjivosti i mogućnosti izbora između više opcija (i političkih ponuda). Ovakav pristup nikada ne bi smio voditi prema isključivosti (ili mi ili oni), nego prema uključivanju i prihvaćanju (i mi i oni – svi za zajedničko dobro).

Treba se mijenjati.

Zašto su crtali kukasti križ?

Klinci da napakoste Šukeru i Mamiću. Nisu.

Zagovornici nacizma i fašizma? Sumnjam. Ako ih i ima teško da su bili u prilici.

Lokal idioti ogorčeni na odnos Sjevera prema Jugu. Dalo bi ih se naći.

ORIJUNA povezana s lokal idiotizmom. Vjerojatnija varijanta.

Netko tko misli da će mu ovo motivirati biračko tijelo, osporiti oporbu na meÄ‘unarodnoj političkoj sceni. Moguće, no fali joÅ¡ neÅ¡to…

UDBA – ako u nju još ukomponirate prethodna tri sastojka na dobrom ste tragu. Jer da su zagovornici nacizma i fašizma ili napušeni iziritirani klinci do sad bi se znalo. Budući da se ne zna ostaje tajna i špekulacije poput ove moje, ali kad god državni organi ne daju nikakav odgovor, vjerujte mi, duboko su umočeni ili makar pojedinci unutar njih. UDBA je uvijek bila, i ostala, ono tajno zločinačko i zaplotnjačko, ono kriminalno obavještajno, koje je nadilazilo potrebe sigurnosti i mira zadirući u kriminal, nasilje i održanje moći (jednih nad drugima).

Tko je iscrtao ono na Poljudu, što se odgovor bude dalje odgađao, Ostojićeva krivica će rasti, a moje nagađanje bit će sve vjerojatnije.Tropolje.info