Zašto ponosni Titov gardist ni na koji način nije obradio ulogu KOS-a u tužbi protiv Srbije?

Za početak to da je rat, ratna razaranja, ratna zvjerstva, uključujući monstruozne likvidacije poput Ovčare i Srebrenice do detalja pripremila i razradila kontraobavještajna služba JNA, na čelu sa zloglasnim generalom Aleksandrom Vasiljevićem kojem je po perverznosti uma i hladnokrvnosti svoje zločinačke uloge, mjesto zapravo u Nürnbergu, ali kako vidimo nije došao niti do Haaga! S druge strane, tom i takvom Haškom sudu političke bokove čuvala je u prvom redu Velika Britanija sa svojom poznatom razgranatom službom diplomata, špijuna, sudaca, istražitelja i dakako medija koji su odigrali savršene uloge u priči u kojoj je od ratne istine pobjeglo samo srce tog fašizma, a to je KOS i galerija tamošnjih zločinaca što su stasali u KOS-u! Britaniji je Haški sud zapravo bio nastavak njihove ratne politike: podržavanja u svakoj situaciji Beograda i istovremenog napada na Zagreb. Točno su to radili u Haagu, pokazuje i dokazuje Starešina u ovoj knjizi, difamirajući hrvatsku politiku i samu hrvatsku državu do krajnjih granica.

No Britance u tom odnosu prema Hrvatskoj vode interesi, pa se tako čitajući ovu knjigu može konstatirati da je u haÅ¡koj priči koju smo krvavo izgubili, makar smo rat dobili, iznad svega zakazala Hrvatska i sve njene političke garniture nakon TuÄ‘mana, koje su uglavnom mirno gledale kako se agresor pretvara u mirotvorca i kako pravi krvnik izmiče svakoj kazni. Svaka hrvatska Vlada nakon 2000. godine preÅ¡utjela je brojne srpske podvale u Haagu, koje danas ViÅ¡nja StareÅ¡ina do kraja razotkriva, kao Å¡to su zapravo u isto vrijeme tom i takvom Å¡utnjom i naglaÅ¡enim nečinjenjem, sve te garniture zapravo držale ljestve “haÅ¡koj povjesnici” na način da u Hrvatskoj nije podignuta optužnica za more zločina premda su postojali i dokazi i svjedoci i neupitni krivci. Primjerice, za 14 sruÅ¡enih hrvatskih bolnica nikad nije podignuta niti jedna optužnica premda je DORH dakako znao koje su jedinice JNA ruÅ¡ile pojedinu bolnicu. Točno se zna koja je jedinica pod čijim vodstvom granatirala Slavoniju iz BIH, pa ipak nikad niti jedne optužnice na tu temu. Takvih je primjera nebrojeno. Takve naizgled neobjaÅ¡njive činjenice zacijelo su autoricu knjige dovele i do samog naslova knjige: “Hrvati pod KOS-ovim krilom”.

Doista, koja je to sila koja je u Hrvatskoj mogla izrežirati ovakvu hrvatsku šutnju, ovako sramotno hrvatsko držanje u afirmaciji pune istine o ratu? Nota bene ovakvu sramotu koja je stigla Hrvatsku da je na kraju suđenja Hrvatska, a ne Srbija doživjela da bude tretirana kao centar udruženog zločinačkog pothvata u BIH i da se pri tom galerija KOS-ovaca koja je rat organizirala, a kasnije bila „duboko grlo“ ključnim haškim suđenjima, danas mirno šeta po Beogradu?

Sve ove zaključke i pitanja Starešina izvodi u minucioznoj analizi potkrijepljenoj bujicom dokaza i golih citata da je frapantno i u isto vrijeme zastrašujuće da ni najmanji dijelovi ove istine nikada nisu osvanuli u hrvatskim mainstream medijima. Višnja Starešina je ispisala na 300 stranica udžbeničkog gradiva o Haškom sudu koje bi trebalo u prvom redu predavati hrvatskim političarima i saborskim zastupnicima. Ali i novinarima! U prvom redu novinarima!

Kada je Carla del Ponte pristala na pakt s KOS-om, na način da uopće ne procesuira njihovu, premda kapitalnu ulogu, u zamjenu za bilo kakvu suradnju Beograda s Haagom, hrvatski ministar vanjskih poslova bio je Tonino Picula, tadašnji politički balavac koji je danas doduše narastao u pismenog političara, ali ako bi bio iskren kad pročita ovu knjigu i Tonino bi priznao da o tome o čemu danas Višnja piše, on tada nije imao – pojma. A po funkciji ministra vanjskih poslova trebao je biti glavni motor reagiranja na podvale koje se spremaju. A po svojim potezima, po intervjuima koje su davali, slično vrijedi i za njegove nasljednike na Zrinjevcu. Sjetite se medija: ako se ne varam, HTV već za vrijeme Mirka Galića nije imao stalno akreditiranog novinara i kameru u Haagu, baš kao i vodeći mainstream mediji, tako da kompletna nacija nije imala pojma što se u Haagu događa. Slučajnost? Teško!

Za to vrijeme srpska televizija uredno je prenosila sva ročišta i sva suđenja optuženim Srbima uključujući sve one predstave Vojislava Šešelja. Valja se sjetiti da je isto neznanje i nezainteresiranost vladalo i u Ministarstvu pravosuđa koje je uglavnom slušalo krotke savjete Račana i Mesića, te Sanadera i Milanovića. A savjeti su uvijek bili isti : u to se ne mješajte! Za to vrijeme je, kako piše Starešina, eminentni čelnik kontraobavještajne službe JNA, glavni kadrovik iste te vojske i mozak kompletne ratne strategije, Aleksandar Vasiljević, od optuženika postao svjedok tužiteljstva, tužiteljstva kojeg će godinama voditi ni manje ni više negoli bivši britanski obavještajac, Geoffrey Nice!

DugogodiÅ¡nji pak zamjenik Carle del Ponte i prvi operativac haÅ¡kog tužiteljstva, Australac Graham Blewitt, godinama prije tog posla se doslovno iživljavao na hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u Australiji Å¡to je rezultiralo, kako piÅ¡e StareÅ¡ina, malo poznatim, montiranim procesom “hrvatskoj Å¡estorici” u Australiji koji su 1979. godine uhićeni i osuÄ‘eni za navodnu bombaÅ¡ku urotu premda nije bilo jednog dokaza za tako neÅ¡to. Godinama kasnije će se dokazati da je sve bila farsa, ali Å¡estorica Hrvata odležala su niz godina posve nevini u zatvorima Australije da bi pri tom ljaga pala na kompletnu hrvatsku iseljeničku zajednicu. Motor ovog progona bio je upravo Blewitt. StareÅ¡ina će kasnije usporeÄ‘ivati taj proces australskim Hrvatima i haÅ¡ki proces hrvatskoj Å¡estorici lidera Herceg Bosne kojeg će isto tako voditi i na njemu inzistirati isti Blewitt i pronaći će niz podudarnosti u oba procesa. U prvom redu opsesivnog animoziteta prema Hrvatima!

Inače, Blewitt kao zamjenik Carle del Ponte bio je glavni protivnik procesuiranja vodstva JNA, čelnika KOS-a i rasvjetljavanja beogradske uloge u ratu u Hrvatskoj i BIH. Isti Blewitt je prvi politički afirmirao Savu Å trbca (premda je Å trbac po svojim ratnim funkcijama bio potencijalni haÅ¡ki optuženik!), napisavÅ¡i osobno jednu preporuku kao zamjenik glavne haÅ¡ke tužiteljice, Å trbčevoj udruzi “Veritas”, koja je Savi Å trpcu otvarala vrata meÄ‘unarodne financijske pomoći. A njega do kraja “legalizirala”. Bilo je to u ožujku 2000. godine! ÄŒitav je niz ovakvih Å¡okantnih detalja StareÅ¡ina otkrila u ovoj knjizi, pokazujući kristalno jasno Å¡to se dogaÄ‘alo iza zavjese. StareÅ¡ina je primjerice ovom knjigom nedvosmisleno dokazala da su Vasiljevićevi KOS-ovci, a ne nikakvi pijani četnici, organizirali, izrežirali i naredili likvidaciju na Ovčari, kao Å¡to je jednako nedvosmisleno pokazala i dokazala da se isto u istoj režiji KOS-a dogodilo i u Srebrenici.

A onda je sjajno pojasnila da je metoda, način i organizacija likvidacija uz prateća sakrivanja grobišta i preseljavanje žrtava na više lokacija kako bi se zametnuo trag zločinu, kopiran u Titovim poslijeratnim likvidacijama. U osnovi, radilo se o čistoj kopiji Titovih zločina! O istoj brutalnosti, zvjerstvu i hladnokrvnosti likvidiranja! Posebno je fascinantan dio knjige u kojem se govori o hrvatsko-bošnjačkom ratu i pristupu Haškog suda tim sukobima. Starešina ponovno otkriva mrežu starih KOS-ovih kadrova koji su imajući kako vidimo otvorena vrata u Haagu iskonstruirali more optužnica protiv Hrvata, uspijevajući minorizirati sve bošnjačke zločine i pri tom sakriti ključne istine tog sukoba: da je Hrvatska vršila obuku policajaca i pilota BIH, obuku i opremanje čitavih postrojbi ABIH, zbrinjavanje stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u RH, organizaciju eksteritorijalnog školstva za muslimanske izbjeglice iz BIH i to na tada još nepostojećem bosanskom jeziku, neprekinuto naoružavala ABIH, šaljući i propuštajući isporuke streljiva, nafte, lijekova i hrane istoj toj vojsci, potom liječenje više od deset tisuća ranjenih boraca ABIH u hrvatskim bolnicama itd.

Da bi unatoč ovim činjenicama, u Haagu ta i takva Hrvatska postala agresor na BIH! Nikad niti jednu od ovih činjenica nije uvažila niti jedna optužnica pa je na kraju ceh ispao takav da je Hrvatska izvršila udruženi zločinački pothvat prema BIH! Starešina detaljno otkriva kako je bila moguća takva perverzija, pokazujući da je Zagreb sve te godine bio posve nezainteresiran za činjenicu da se ispisuje falsificirana povijest koja će donijeti more zastrašujućih posljedica.

Glede odgovornosti hrvatskih državnih struktura StareÅ¡ina postavlja jasno pitanje – gdje je za cijelo to vrijeme bila hrvatska država i dodaje: “Hrvatska država i njene institucije bile su u najboljem slučaju promatrači zbivanja, tuÄ‘ih poteza i operacija u skladu s načelom koje je neprestano promicao tadaÅ¡nji Vladin savjetnik za suradnju sa HaÅ¡kim sudom, a kasniji predsjednik države dr. Ivo Josipović – ‘Pustimo gospoÄ‘u tužiteljicu da dovrÅ¡i posao. Poslije ćemo kritizirati'”. Uz poznate poteze Stipe Mesića i Vesne Pusić koji su sami optuživali vlastito državno vodstvo u jeku haÅ¡kog sudovanja, StareÅ¡ina u knjizi podsjeća na ulogu Ive Josipovića u pisanju tužbe za genocid protiv Srbije, te dodaje: “…JoÅ¡ je teže povjerovati da nekadaÅ¡nji ponosni Titov gardist i profesor procesnog kaznenog prava dr. Ivo Josipović nije znao Å¡to znači iz hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde izbaciti ulogu KOS-a… U cijeloj tužbi, tzv. Memorijalu, koji sadržava viÅ¡e od 2000 stranica teksta, ni na koji način nije obraÄ‘ena uloga KOS-a, iako je to bilo zadano u samoj najavi tužbe iz 1999. godine…“.

StareÅ¡ina podsjeća da se primjerice Mladen Bajić kao čelnik DORH-a odrekao procesuiranja zločina na Ovčari prepustivÅ¡i slučaj Beogradu i Haagu, da je potpisao dokument u kojem se Hrvatska odrekla nadležnosti za srpske zločine nad Hrvatima u logorima na teritoriju Srbije, da je upravo neshvatljivo da Hrvatska nije imala potrebe osnovati tzv. nevladine udruge kakve su imali BoÅ¡njaci i Srbi (Veritas i Centar za dokumentaciju…) koje su bile produžena ruka vlastitih obavjeÅ¡tajnih službi i legitimni kvalificirani sugovornici HaÅ¡kom sudu! Hrvatska je osnovala Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata kad su već sve optužnice bile podnesene (2005. godine), a pandan ovoj organizaciji osnovan je u Mostaru nevjerojatnih osam godina kasnije!

Da bi se sve te „nevjerojatnosti“ i naizgled „gafovi“ mogli bolje razumjeti ne smije se nikada zaboraviti ono Å¡to je major KOS-a Mustafa ÄŒandić objasnio HaÅ¡kom sudu, a StareÅ¡ina navela na samom početku knjige. Svjedočeći u postupku protiv MiloÅ¡evića, ÄŒandić je ustvrdio da je KOS uoči raspada Jugoslavije imao ukupno oko 300 kontraobavjeÅ¡tajnih grupa, dakle oko 300 izabranih obavjeÅ¡tajaca od kojih je svaki imao svoju suradničku mrežu u organima vlasti, institucijama i civilnom sektoru svake republike. Bili su podijeljeni u tri detaÅ¡mana, Skoplje, Sarajevo i Zagreb, a centrala je dakako bila u Beogradu odakle su kretali nalozi za obavjeÅ¡tajne akcije. ÄŒandić je potvrdio da Srbija nije bila obuhvaćena tim akcijama Å¡to jasno sugerira da su KOS i srpska Udba imale pravi bratski odnos. Ako je dakle na prostoru bivÅ¡e Jugoslavije, piÅ¡e StareÅ¡ina, u trenutku raspada djelovalo 300 vrhunskih obavjeÅ¡tajaca, razumno je pretpostaviti da je njih barem stotinu djelovalo u Hrvatskoj. Svatko od njih sa zasebnom suradničkom mrežom. Mustafa ÄŒandić koji je suradničku mrežu počeo uspostavljati 1989. godine na suÄ‘enju MiloÅ¡eviću je rekao: “Glavni cilj penetracije bio je infiltrirati se u organe vlasti i policiju predmetne republike. No, tome treba dodati i sve druge sfere civilnog života. Mediji, ekonomska sfera, obrazovanje, bili su neÅ¡to Å¡to smo smatrali ciljanim interesom sigurnosnih organa koji su željeli pronaći suradnike u tim sferama…“.

“U prijevodu, to znači”, ističe StareÅ¡ina, “da su u vrijeme uspostave viÅ¡estranačja i hrvatske države, od 1989. do 1991. godine, u najužoj vlasti nove države (politika, policija, sigurnosne službe), u institucijama (obrazovanje, kultura), medijima te u gospodarstvu usaÄ‘ivani elementi strane obavjeÅ¡tajne službe koji će razgraživati tu novu državu i vraćati je u stare jugoslavenske okvire“.

Po Čandićevom svjedočenju ta se nova mreža ne može institucionalno identificirati jer oni uoči raspada Jugoslaije više nisu zapošljavali suradnike, već su stvarali fleksibilnu, financijski samoodrživu mrežu.

“Pomagali su im da osvoje svoje pozicije u novim sustavima”, zaključit će autorica knjige.