Za dom spremni Šimunić i Ustavni sud

Josip Šimunić je kažnjen s 15 000 kuna jer je na stadionu u Maksimiru nakon utakmice Hrvatska – Island 19. studenoga 2013. godine s mikrofonom u ruci publiku poticao da na njegov uzvik “Za dom” uzvrati “Spremni”. Ondašnja odnarođena vlast predvođena Josipovićem i Milanovićem, iskoristila je sve snage državnog aparata i diplomatskih veza kako bi se taj „ispad ustaštva“ kaznio – Šimunić je sankcioniran u Hrvatskoj i FIFA-i, a Ustavni se Sud također očitovao o tomu povodom ustavne tužbe koju je podnio naš bivši reprezentativac.

I naravno, tko god je očekivao da će Sud suditi po pravu, ispao je budala, jer se u ovakvim slučajevima „ne treba držati zakona kao pijan plota“, već se „čuva bratstvo i jedinstvo kao zjenica oka svoga“. Presuda Ustavnog suda Broj: U-III-2588/2016, dostupna na web stranici, predstavlja jedan traljav, pravno polupismen, nedorečen uradak (a nedorečen je jer se odlučivalo politički). Iako se obimno navodi vještačenje profesora Jurčevića, koji je u biti sve kazao o „ustaškom“ (čitaj: hrvatskom) pozdravu, naposljetku njegovo vještačenje uopće nije uzeto u obzir.

>>Ustavni sud odbio tužbu Josipa Šimunića

Nadalje, u navodima drugostupanjskog i prvostupanjskog suda, vidi se da se sami sudovi ne znaju pozvati na odgovarajući članak Zakona i ne razlikuju odredbe koje opisuju biće prekršajnog učina od odredbi koje propisuju sankcije, a i kad se pozivaju na određen članak, spominju krivi stavak ili točku članka. Tako se na tri mjesta pojavljuje pozivanje na odredbu Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima, umjesto na čl. 39.a st. 1. toč. 2., pozivaju se na tomu slične nedosljednosti. To nije cjepidlačenje, već sterilnost i urednost – čije odsutstvo uvijek ukazuje na prisutnost političkog odlučivanja.

No, jedina svijetla točka te presude je izdvojeno mišljenje suca Miroslava Šumanovića, koji je jedini imao dovoljno integriteta i hrabrosti napisati – istinu – koja je pravno utemeljena i sukladna hrvatskom (i europskom) pravu. Ovakav bi trenutni sastav Ustavnog suda, prema stupnju pismenosti, obrazovanosti i stručnosti njegovih članova, bio prikladan eventualno kad bi djelovao u SAO Krajini ili Južnom Sudanu. Šumanović je iznimka koja potvrđuje pravilo. On je, između ostaloga, u svojem izdvojenom mišljenju napisao:

„ …Značajan dio hrvatske javnosti i druÅ¡tva, notorno, o tome rezonira na suprotan način, percipirajući sporni pozdrav izvan totalitarnog i rasističkog konteksta. Ovo i zato Å¡to je koriÅ¡ten u drukčijem općem okviru – npr. kao oznaka službene odore legalnih postrojbi HV-a (postrojbe HOS-a) tijekom Domovinskog rata čiji je karakter “pravednog, legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog” usmjerenog “uspostavi i očuvanju RH kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države” odreÄ‘en u IzvoriÅ¡nim osnovama Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) koji izrijekom isključuje NDH iz hrvatskog državnopravnog i državotvornog vrijednosnog kontinuuma. Isti je pozdrav “udarni” uvod pjesme “ÄŒavoglave” koja je naročito tijekom rata za obranu zemlje svakodnevno i neprekidno izvoÄ‘ena kao budnica koja poziva na obranu domovine a bez ikakve navezanosti na totalitarni kontekst iz razdoblja od prije viÅ¡e od 50 godina.“

Isto tako navodi: „Također, iz same činjenice intenzivnog korištenja ovoga pozdrava prije 75 godina tijekom NDH (kao i npr. monete kune, šahovnice s prvim bijelim poljem, akronima UNS i sl.), logički ne slijedi zaključak (non sequitur) da je njegova konotacija isključivo rasistička, a svako alternativno tumačenje i kontekstualiziranje (npr. zaštita domovine od vanjske ugroze) razumno neprihvatljivo. Ovo zato što predmetni pozdrav potječe iz vremena i korišten je i u vremenima koja s NDH nemaju veze.“

>>Sud utvrdio: Pozdrav “Za dom spremni” je stari hrvatski pozdrav

Osim ovakvog mišljenja, koje pokazuje osjetljivost i dubinsko razumijevanje problematike, kao i shvaćanje da je narod, odnosno puk izvor sve i svake legalnosti i legitimnosti, i da t. zv. „tiha većina“ smatra taj pozdrav hrvatskim pozdravom nevezanim uz NDH, što god o njoj netko smatrao, dakle, ne malobrojna agitpropovska banda i sveprisutni titojugendaši, već velika većina hrvatskoga puka, ograničenje slobode govora (što su sva tri suda ozakonila) kao i uvjete za to obrazlaže kroz sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava.

I to je zorna krvna slika hrvatskih institucija; od 12 sudaca je samo jedan kvalificiran i kompetentan te nije politički podoban ni pomodan. Taj omjer aksiomski vrijedi za cjelokupnu državnu upravu i sve uopće institucionalno. Uz ovisno i uškopljeno pravosuđe, bez lustracije i dogovorom jedne stranke i jedne partije, imamo ovakav Ustavni sud koji bi trebao paziti na poštivanje najvažnijeg i najvišeg pravnog akta jedne zemlje. Onda samo možemo zamišljati kako je u HEP-u, INA-i, poreznoj upravi, državnim uredima…

Da smo pravi narod, sad bi iz inata i prkosa svi počeli pozdravljati sa „Za dom“, od voditelja „Dnevnika“ do prodavačica u trgovinama, no valjda su nas sva ta stoljeća genetski uvjetovala i pretvorila u bijedne beskralješnjake. Čini se da je „ljubičica bijela“ bila u pravu – Sava nije potekla uzvodno i Hrvati nemaju državu – nego smijuriju.

Josip Gajski