Povjesničar i književnik Pavao Ritter Vitezović (rođen 1652.) spjevao je „Odiljenje sigestsko“ kojim slavi junačku obranu Sigeta. Uz slavljenje branitelja Sigeta (predvođenih Zrinskim) spjev je istodobno otvoreni bunt protiv smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu, 1671. godine.

Svu dramatiku junačke obrane Sigeta i žal za pogibijom hrvatskih vitezova (onih u Sigetu i u Bečkom Novom Mjestu) Vitezović objavljuje u Linzu 1684., samo desetak godina nakon njihove pogibije ito za vladanja onih koji su ih pogubili. I ne samo to, on svoje „Odiljenje sigetsko“ posvećuje Adamu, sinu Nikole Zrinskog[1] čime pokazuje čudesnu hrabrost – ravnu onoj koju su imali oni koje svojim spjevom slavi.

U posveti Adamu Zrinskome („baštiniku imena i djedovske vrline…“), Vitezović spominje junake „ilirske“: Novaka Debeljaka, Skenderbega, Kraljevića… i „tisuću preslavnih junaka koji hrabrim djelima zaslužiše ime i vječnu diku“.

Ivan Bagarić: Za Dom i Domovinu

Vitezović izdvaja „srčanog“ Zrinskog za kojeg kaže da je „Hektor sigetske snage“ koji „sjajno oružje drži“, pa nastavlja – „njemu, toliko opterećenu mačevima, bojnim zastavama i pobjednim znacima, dive se ostali junaci i sva stoljeća“.[2]

Obraća se i čitatelju[3] dajući mu naputak razumijevanja hrvatskog jezika[4], koji kao i cijeli spjev treba biti predmet kurikulne reforme. No, ovaj skromni članak ne pišem radi hrvatskog kurikula, nego radi jednog drugog prijepora – hrvatskog POZDRAVA.

Križ naše prošlosti

Kao i drugi narodi, ma koliko bili „mali“ ili „veliki“, i hrvatski narod je ponosan na svoju prošlost ali i „opterećen“ nekim njenim dijelovima. Svejedno, od koga taj „teret“ dolazio – od onih ili ovih.

Da je Gandhi vodio Hrvatsku 1941. opet bi neki ustali protiv nje, isto onako kao i za Domovinskog rata. Razlika je jedino u tome što su se onda mogli preodjenuti u partizanske odore i prikazati kao tobožnji antifašisti kako bi opravdali zlo koje su učinili (za rata i nakon njega). S druge strane, obračun s mirnim i lojalnim neistomišljenicima za NDH (bili Židovi, Hrvati ili Srbi) i prihvaćanje rasnih zakona jest zlo!

Posljedica svega jest da danas imamo glasnu i dobro organiziranu skupinu koja je perfidno zaogrnutu plaštem „ljudskih i manjinskih prava“ i drugu koja naivno ustrajava npr. u isticanju „U“ i tako služe kao hrana ovim prvima. Prvi su (ne)izlječivo zaraženi prijezirom naspram Hrvatske, a drugi misle da rade u njenom interesu. Svi oni zaslužuju žaljenje, s tim da prvi znaju što rade (neka im Bog oprosti) a drugi pojma nemaju (neka im Bog pamet prosvijetli). U svakom slučaju jedni i drugi kontaminiraju Starčevićevu i Radićevu, Mačekovu i Stepinčevu i konačno, Kuharićevu i Tuđmanovu Hrvatsku. Upit za jednu i drugu krajnost: Kome koristi (raz)um zabetoniran vremenom „tamnice naroda“ ili pak režima kojeg je i najveći zagrebački nadbiskup žestoko osuđivao?![5]

Sloboda

Srećom, s duge strane daleko najveći broj ljudi niti je zao niti naivan. Velika većina razumnih (normalnih) ljudi ne pristaje da im bilo tko nameće laž niti pristaju biti taoci laži, s koje god strane ona dolazila. Nisu li na djelu otvoreni zahtjevi za zabranama nekih riječi i izričaja samo stoga jer ih je ovaj ili onaj režim također koristio. Razum i dostojanstvo ne dopuštaju nikakvu prisilu, osobito kad je neprirodna. Niti jedan normalan čovjek neće izbjegavati dom – tu divnu riječ, niti će biti opterećen spornim izrazom – za dom, samo stoga jer su „za dom“ nekada neki bili „spremni“.

Velika većina normalnih ljudi, bez obzira na različitost, poštovat će istinu i jednako će osuditi zlo fašizma, nacizma i komunizma i nikada neće omalovažavati žrtvu. Divit će se Zrinskima i Frankopanima, Kraljevićima, Skenderbezima i svim onima koji su branili svoj dom i domovinu. Ista ta „većina“ će stati uz istinu a oduprijeti se svemu iza čega stoje nakane skrivanja istine, promicanja laži s nečasnim namjerama….[6](Kad revizionisti revidiraju istinu i pretvore je u laž onda svako iznošenje činjenica prozovu revizijom).

Stoga nam je dužnost iskazati zahvalnost Senjaninu barunu Pavlu Ritteru Vitezoviću koji je viteški bacio rukavicu u lice onima koji su progonili naš narod i ubijali mu prvake. Osobito stoga što je to učinio u vrijeme kad su isti mogli pogubiti njega i njegovu obitelj[7]. Budući se radi o prosvjetitelju i branitelju koji je bio spreman žrtvovati sve za domovinu – zaslužuje spomenik. U njegovom slučaju to može biti spomen-pozdrav domovini imajući u vidu da je u osam stihova svoga spjeva „Odiljenje sigestsko“ spomenuo izraz „za dom“[8] i petnaest puta domovinu. Bio bi to znak priznanja i svim njegovim (našim) junacima koji su život žrtvovali – za dom i domovinu.

dr. sc. Ivan Bagarić

[1] Adam Zrinski je 1691. ubijen kao austrijski vojnik kod Slankamena, prema očevicima „s leđa topovskom kuglom koja je došla s austrijske strane..“ (https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavao_Ritter_Vitezovi%C4%87)

[2] Vitezović: „Njega je moja Muza opisala hrvatskim stihom, i posmrtna pjesma podigla mu sveti grobni spomenik“

[3] Vitezović: „… pisam ovu Odiljenja sigetskoga, koju pred petima leti spravih, na svitlo dati odlučih, kako i učinih, najveće toga radi da slavni hrvatski jezik naš u tuliko pozabljenje ne dohodi…“

[4] Vitezović: „Človik najdičnije svoju halju nosi, a šta doma nije, to se vani prosi“.

[5] Dovoljno je samo pročitati Meštrovićeve memoare i njegov susret s blaženim Alojzijem Stepincem (I.Meštrović, Uspomena na političke ljude i događaje, Matica hrvatska, Zagreb, 1969., str. 325-326. )

[6] M. Marušić, Otvoreno pismo Efraimu Zuroffu

[7] Vitezović u znak odanosti Adama Zrinskog naziva „presvjetlim knezom“  te zaziva da nakratko osluhnne „ svečanu pjesmu, koja bi da za iduće vijeke počasti tvoj Dom“.

[8] Stihovi s navodom „za dom“: „Koji kot u svate veselo hodiše, za dom al za brate gdi se s Turci biše“; „Svi su pobijeni od meča turskoga, žrtva učinjeni za dom i za Boga“; „I svi tomu priti vitezi željahu, za veru umriti i za dom veljahu“; „Bog ih čini priti da u raju stoje, za Boga umriti i za dom slavno je“; „Veće učiniste za domapoštenje neg ikad želiste za svoje življenje na smrtno borenje pri volite iti neg v meni stvorenje tursko potrpiti“; Učinihu dosti polag bana svoga  na tvojoj vernosti za domi za Boga, od meča turskoga da svi pri umriše neg Sigeta tvoga Turčinu pustiše“; „Zač mi to pisati ne hti v prvom listu da ćeš obdržati Hrvate v tom mistu, ki za viru čistu i za domovinu volju drže zvistu da slavno poginu?“; Trudih se za kralja, za dom i za viru, za ke umrit valja: sad počivam v miru. Dobi slavno ime življenja vičnoga ki vitešku prime smrt za dom i Boga“.