YUTA njezine sluge u modernoj Hrvatskoj

Republika Hrvatska opet je dobila samoupravljačku Vladu pa zvala se ona i desna, HDZ-ova. Sada je prilično razvidno da je gotovo svejedno ima li hrvatska Vlada lijevi ili desni predznak, činjenica je da ima najviše ministarstava i državnih agencija u EU i da će svojim golemim državnim i lokalnim birokratskim aparatom nastaviti opstruirati tranziciju Republike Hrvatske iz komunističke diktature u demokratsko građansko društvo.

Jer svrha svih hrvatskih vlada, pa i ove Plenkovićeve, bila je birokratskom i pravosudnom sabotažom ometati funkcioniranje pravne države i podupirati administrativni kaos na svim razinama. To su razlozi zbog čega su okorjela partijska nomenklatura i „zlatna mladež“ u dosluhu s europskim birokratima svim silama uprli da Andrej Plenković u nekoliko tjedana od gotovo disidenta HDZ-a postane njegov predsjednik i u još toliko tjedana da pobjedi na parlamentarnim izborima te oformi Vladu najšireg političkog spektra – veliku koaliciju pod visokim pokroviteljstvom samo jedne političke stranke, konketno HDZ-a.

I ova je Vlada, kako se čini, preuzela poluge moći samo s jednim razlogom – da hibernira postojeće stanje i omogući što učinkovitiji transfer golemog kapitala (od Udbe i KOS-a zaštekanih milijardi) u stranim bankama u velike „inozemne“ investicije u Hrvatsku.

I zašto baš Andrej Plenković(?), u određenim krugovima već prozvan „mali Sanader“, nije nimalo retoričko pitanje i ima svoje uzročnike, čak i prokušanu recepturu. Dakle ne Andro, kako već Dalmatinci zovu Andriju, nego Andrej, rosofilska izvedenica tog imena koju je Mario Plenković – jedan od utemeljitelja Fakulteta političkih nauka i predavač na Milicijskoj akademiji u Svetošimunskoj – dao svom sinu nakon rođenja, svojevrsni je ulazni indikator koji kazuje dosta toga. Kako je išao hodogram uspona Marija Plenkovića vidljivo je ukoliko spomenemo njegov angažman u „Službi za razvoj“ tadašnjeg RTZ-a i poslije pozicija savjetnika generalnog direktora, Branka Puharića, koji je nakon Hrvatskog proljeća došao „srediti stvari“ i osloboditi „Zagrebačku televiziju“ od hrvatskih nacionalista i šovinista.

Ovo što je Hrvatska dobila prije nekoliko dana je vlada (Samoupravne) Republike Hrvatske. Atribut „socijalistička“ je nestao u virtualnoj tranziciji, ali je atribut „samoupravna“ itekako ostao. Desna HDZ-ova struja intelektualno je inferiornija od agipropovskih profesionalca; pismenost na hrvatskoj desnici nije nikad bila na cijeni i zato osim nekoliko časnih iznimki nema tko će artikulirati njene želje i namjeru da se povjesne činjenice stave u kontekst potrage za istinom, a ne da se prošlost i povijest ravna i mjere mjerom komunističke ideologije i njene historiografije. Hrvatska desnica očito desetljećima zazire od pismenih i nimalo im ne vjeruje.

Razlog izvanrednim parlamentarnim izborima u rujnu ove godine nije bilo neuspješno preslagivanje nego pokušaj očuvanja pretvorbom stečene imovine kupljene pravničkom vještinom, političkom voljom i ogromnim količinama iz Hrvatske za vrijeme komunizma isisanog novca. Mnogi vjeruju da je dolaskom Tomislava Karamarka na vlast za trenutak bio ugrožen taj već uhodani proces i zato je Karamarko bio najnepopularniji političar debelo prije nego je uopće došao na vlast.

Činjenica je da u Hrvatskoj nema kvalitenih stranih ulaganja iz inozemstva, nego se od 1991. godine pogoduje raznoraznim štrokovima, končarima, hamovićima, špljakima i „našim uspješnim ljudima u inozemstvu“, investitorima pod lažnom zastavom. I zato je odabran Plenković, da bi se obdržao kontinuitet rasprodaje hrvatskog bogatstva u režiji Partijske nomenklature, tj. YUTA-inih pouzdanika.

YUTA je preko ondaÅ¡njih ljudi od posebnog povjerenja iz astri, genexa, smeltova, inexa, jugometala… i sličnih export-import komunističkih tvrtki, a najviÅ¡e preko INA-e „zabekuljila“ u inozemnim bankama milijarde američkih dolara. Počelo se već 1946. godine s partijskim zlatom o kome je Ivica Račan sve vrijeme lukavo Å¡utio. To je trajalo destljećima, a nakon demokratskih promjena YUTA i dalje želi nesmetano i bez prave konkurencije privatizirati, tj. u bescjenje pokupovati hrvatske resurse i zdrave državne tvrtke.

Zato sve treba ostati isto bilo da je premijer Račan, Sanader, Kosor, Milanović ili Plenković. Neučinkovita i arogantna lokalna i državna birokracija u većini ministarstava i agencija tu su sa svrhom da opstruiraju zdrava strana ulaganja i YUTA-i na taj način omogućavaju dovoljno vremena da u dogovoru s osobama koje kontroliraju ministarstva posrče sve što je u Hrvatskoj vrijedno. Vrlo bitna karika u tom zločinačkom pothvatu, koji traje još od 1989. godine, tj. Markovićeve prve privatizacije, veliki su odvjetnički uredi. Njihovi su vlasnici cijelo su vrijeme naslonjeni na ostatke jugoslavenskih tajnnih službi. Ti su odvjetnici važan dio YUTA-e koji za pojedince (vlasnike udbinog novca u inozemnjim bankama), a u dogovoru s političkim vrhom od najranijih devedesetih godina prošlog stoljeća, vrše tzv. pretvorbu, a sada i već neko vrijeme u dogovoru s DUUDI-ijem kupuju poželjne državne tvrtke, nekretnine i prirodne resurse.

Da bi se nakon neplanirane gnjavaže s Oreškovićevom vladom nastavilo s „poslom“, trebalo je izmisliti „desni centar“ u HDZ-u i „lijevi centar“ u SDP.u, pa je gospodarima enormno velikog kapitala na inozemnim računima bilo svejedno tko će pobijediti. MOST je samo harlekinski dodatak i nekakva iluzija nekakvog „trećeg puta“ s kojim se uveseljavaju neuke biračke mase. Nešto poput klauna Ivana Pernara koji u Hrvatskom saboru otvoreno zagovara zaštitu ruskih interesa u Hrvatskoj.

Po naravi stvari od SDP-a se neočekuje zaštita institucija nacionalne države nego internacionalizam i stvaranje tzv. regijona iz bivših jugoslavenskih republika. Ali od HDZ-a, pa i od Plenokovićeva HDZ-a, to je ipak previše! Stoga nije presmiono kazati da je Andrej Plenković ovakvim sastavom svoje Vlade glasačima HDZ-a pokazao srednji prst i šeretski se nasmiješio.

Filmskom podjelom uloga u Domovinskom ratu i izjednačavanjem agresora i žrtve Nina Obuljen će nastaviti s disperzijom ratne krivice, a sve samo s jednom svrhom: da se po istoj shemi ne spominju i ne dira u poratne zločine nakon 1945. godine, da se ne evocira uspomena na sve “hrvatske Srebrenice”, da se komunizam ne osudi jednakom mjerom kao i nacifaÅ¡izam – a da se Domovinskom ratu priÅ¡ije atribut „graÄ‘anski“.

Samo mi nije jasno kako će za istim stolom na sjednicama Vlade sjediti generali Tomo Medved i Damir Krstičević, ratnici i osloboditelji Hrvatske od srpsko-srbijanskog agresora i Nina Obuljen, osporavateljica obrambene naravi Domovinskog rata?

Pavao BariÅ¡ić, novi ministar obrazovanja, u dogovoru s Ninom Obuljen vjerojatno će nastaviti s Kurikularnom “Å¡uvaricom” pa uskoro možemo očekivati nasmijanog Borisa Jokića i mudrošću zaÅ¡iljenog Nevena Budaka kao nove-stare lučonoÅ¡e hrvatskog samoupravnog prosvjetiteljstva. S ministrom Olegom Butkovićem, na primjer, partijski oligarh Partije u Primorsko-goranskoj županiji, Rade Kalanj, ima neposredan uvid u rad Vlade i može utjecati na njene ključne odluke.

Ministarstvo gospodarstva, financija i poduzetniÅ¡tva nastavit će se igrati lažiranjem brojki o povučenim sredstava iz EU fondova, tlapiti brojke o radnim mjestima, nezaposlenosti i bla, bla, bla. Nevažno je da Martina Dalić dolazi iz bankarskog sektora, važno da njen suprug dolazi iz INA-e, iz najužeg kruga Uprave. Ministarstvo poljoprivrede samo će nastaviti kuditi seljake na ogromnim traktorima, a JNA zastavnik, Vlaho Orepić, i dalje će biti zadužen za selektivnost progona po službenoj dužnosti. Sve će agencije ostati na broju i joÅ¡ povećati broj zaposlenih, pa će i ona s 230 zaposlenih oko jednog vladinog zrakoplova uskoro zaposliti joÅ¡ kojeg strukovnjaka! Ministarstvo turizma nastavit će s velikim turističkim žetvama sve dok dragi Bog osigurava sunčane turističke sezone, a rat i političku nesigurnost potraju u konkurentnom Tunisu, Turskoj, Egiptu, Grčkoj…

I u razdoblju ove Vlade stranačka podobnost (nekad mpp) i klijentelizam ostat će i nadalje jedini kriterij za zaposlenje i napredovanje u državnim službama i javnim poduzećima.

Andrej Plenković nije izdajnik HDZ-ovih načela, samo je iznevjerio naivčine, a to i nije neki grijeh. On je očiti primjer YUTA-inog kontinuiteta kao i njegovi prethodnici od 1991. godine do danas. Premijer Andrej Plenković mora osigurati da se prave investicije iz inozemstva opstruiraju, a novcu isisanom iz Hrvatske u režiji Partije i UDBA-e i položenom u inozemnim bankama osigura najbolji mogući tretman i akvizicija ponajboljih komada Republike Hrvatske. Njegov “osobni aÄ‘utant”, Davor Božinović, ekspert za ONO i DSZ, moga bi u takvom odnosu snaga biti časnikom za vezu izmeÄ‘u premijera i najužeg zdruga partijske nomenklature, titulara računa u inozemnim bankama?

Å to je s Pantovčakom? Predsjednica se izgleda vrlo ozbiljno priprema kod profesora Dejana Jovića položiti prvi ispit na doktoratu na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a u meÄ‘uvremenu, zajedno s Matom Radeljićem, paradira po Sisku i čuva nacionalne interese. Koje i na koji način, namjerava li nacionalizirati Rafineriju Sisak? Samo joj nedostaje visoko uzdignuti transparent „Život damo, rafineriju ne damo“! INA je, naime, uredno registrirano dioničko druÅ¡tvo, a ne druÅ¡tveno vlasniÅ¡tvo – Å¡to nositelji državne vlasti u Hrvatskoj teÅ¡ko prihvaćaju.

Suvremenu hrvatsku državu omogućilo je srpsko-srbijansko nestrpljenje – zapravo nestrpljenje Slobodana Miloševića – tj. srpska pobuna u Hrvatskoj i agresija Srbije na Hrvatsku. Znatno je pripomogla i srpska zaljubljenost u (već raspadajući) SSSR. Da se Srbija oslobodila sovjetskog sindroma, svoje „vekovne zaljubljenosti u majčicu Rusiju“, i ušla u EU, Hrvatska bi i nakon pobjede u Domoviskom ratu postala dio tzv. regijona, odnosno neke nove Jugoslavije na čelu s Beogradom. U toj državi Hrvatska bi imala manje samostalnosti nego SRH u SFRJ.

Hrvatska je sačuvala svoju samostalnost i suverenost zahvaljujući ludom i nepromiÅ¡ljenoj srpskoj manjini u Hrvatskoj i njihovoj matici u Republici Srbiji, njihovoj loÅ¡oj procjeni svojih mogućnosti, Hrvata i političke situacije u svijetu. Takvi Srbi i Srbijanci brutalno su napali Hrvatsku i na taj su je način spasili od potpune asimilacije u jugoslavenstvo. Da su nastavili sa svojom dugogodiÅ¡njom perfidijom „bratstva i jedinstva“, „meÅ¡anim brakovima“ i jugoslavenskom indoktrinacijom, “posrkali” bi nas kao “guja jaje”. Da su na svom čelu imali Milorada Pupvca, a ne Babića ili Martića, Hrvatska bi već davno bila u utrobi velike Srbije.

Koliko god Hrvatska izmaknula srpsko-srbijanskom zagrljaju, Hrvatska je danas ratni plijen i talac YUTA-inih tajkuna, grupe ljudi od najvećeg povjerenja SDS-a i KOS-a. To je krug oko INA-e neslonjen na bivše sovjetske i jugoslavenske službe (Tomislav Dragičević i kompletna vrhuška HNS-a, Mišo Broz, Franjo Gregurić, Davor Štern, Jasminko Umičević, Jozo Petrović, Vanja Špiljak, Petar Fleković, da ne spominju oni već pokojne+i moćnici); krug pretvorbenih likova iz prvobitne Markovićeve privatizacije poput Branka Roglića, Anta Vlahovića, obitelji Tedeschi i Todorić; te krug bankara kad su se hrvatske banke prodavale stranim bankama za vrijeme Račnove vlade, Franju Lukovića, Slavka Linića, na primjer – a hrvatske Vlade, pojedini ministri i predsjednici vlada pogotovo, samo su bili i ostali zaduženi za servisiranje njihovih želja i potreba.

Tomislav Karamarko nije bio ta liga koliko god je u svojoj karijeri služio stare premazance poput Stjepana Mesića ili Josipa Manolića. Znao je vješto s mrvicama, ali su mu veliki komadi, slučajno ili ne, očito zapeli u grlu!Zbog čega je to tako dalo bi se zaključiti analizom njegovih odnosa s Josipom Petrovićem i Ivicom Vrkićem?

L. C.