U 21. stoljeću ljubav bi trebala nauÄiti disati. Dosad je ustanovljeno udisanje: biti uvijek romantiÄan, sam bez konflikata, samo harmonija i razumijevanje. Izdisanje je svakodnevnica.
Nju prihvatiti je preduvjet da možemo ponovno strastveno udahnuti.
Modernim ljudima je jasno: ljubav treba uÄiniti sretnim. Ali Å¡to je sreća? Svaka ljubav ponajprije ovisi o sluÄajnoj sreći. SluÄajno sam ovoga trenutka na ovom mjestu, sluÄajno je neko drugi takoÄ‘er tu, tako da je mogla poletjeti koja iskra. Ovakve sluÄajnosti se ne mogu proizvesti, ali se mogu ipak izazvati.
Uzmi trostruku sreću …
Dogodi li se sluÄajna sreća tako jednostavno, to ne znaÄi da će ona takva i ostati. Povoljna sluÄajnost samo poboljÅ¡ava uvjete za dolazeću vezu, no Äesto smanjuje spremnost na rad na vezi, jer navodno sreća već postoji.
Kad su se dvoje već sretni pronaÅ¡li, druga sreća u ljubavi neupitno je osjećaj zadovoljstva. Ljubavnici se skupa osjećaju zadovoljno, zabavljaju se, zajedno uživaju mnogo osjećajnosti, pronalaze jedno kod drugoga razumijevanje i osjećaj zaÅ¡tićenosti. Ovo svjesno tražiti spada u posao sreće u ljubavi. Jer za razliku od sluÄajne sreće, sreća osjećaja zadovoljstva ne samo da se može provocirati nego se može i proizvesti.
No hoće li se da ljubav bude trajna potrebna je i treća sreća: sreća punine. Misli se na svu puninu doživljaja, kako pozitivnih tako i negativnih. Na primjer radost i ljutnja. ÄŒak i za ovu sreću može svaka i svaki neÅ¡to uÄiniti. Ovisi od duhovnom držanju, koje ona ili on dobiju u razmiÅ¡ljanju. Polazeći od pitanja: Å to je karakteristiÄno za život i ljubav? Nije li to polarnost, kretanje izmeÄ‘u suprotnosti, koja se u svemu pokazuje? ÄŒine li mi se život i veze u svim polaritetima joÅ¡ vrijedni potvrÄ‘ivanja?
Sreća, koja može disati, je onda moguća kada nisam zgrÄen zadržavanjem lijepih vremena, koja ne smiju proći, nego kad i drugaÄija vremena prihvaćam u životu.
… i smisao ljubavi …
Trostruka sreća je važna za ljubav, no najvažnije je da one posreduju jaki osjećaj smisla. Tada će ljudi smisao u ljubavi pronaći i onda kada su nesretni. Smisao je odnos, a za jedan jaki odnos zadužena je veza dvoga: naizmjeniÄno se Å¡tititi razliÄitim jakostima i biti zajedno jaÄi, nego kad smo sami za sebe. Ljubav nije jedina metoda pronalaska smisla, ali jeste jedna jako uÄinkovita. U naÅ¡em vremenu ona je postala veliki temelj smisla. Jer smisao ljubavi jeste stvaranje smisla.
Na viÅ¡e razina ljubavnici mogu meÄ‘usobno doživjeti smisao: tjelesno, duÅ¡evno, duhovno i transcendentno. Ovisno o tumaÄenju, kojom se ljubavnici daju voditi, može njihova ljubav viÅ¡e razina odigrati, i samo ona može odgovoriti na pitanje koja će biti temeljna. Velika poteÅ¡koća ljubavi je da potrebe ljubavnika nisu uvijek na istoj razini. Ljubav nanovo pronaći je isto Å¡to i ljubav pustiti da diÅ¡e izmeÄ‘u razliÄitih razina.
… i jedan veliki prstohvat dobronamjernosti.
Kada bih morao svesti na jedan nazivnik sve ono Å¡to sam u proteklim mnogim godinama posla nauÄio o ljubavi, to je da je pod uvjetima modernog vremena jako upućena na dobronamjernost kroz meÄ‘usobni susret, inaÄe niÅ¡ta neće ići kako treba.
Nekoć je veza izmeÄ‘u dvoje morala biti zajamÄena religijom, tradicijom i konvencijom, Äak je bila iznuÄ‘ivana; danas pak mora dolaziti iznutra, i pri tome se ne vrti sve oko osjećaja. Ljubav je postala odluÄivanje koje svako pojedinaÄno mora napraviti za sebe.
Wilhelm Schmid je filozof koji živi u Berlinu, a poduÄava na Univerzitetu Erfurt. Godine 2012. dobio je njemaÄku Mackatzer filozofsku nagradu. Njegova knjiga „Pustiti ljubav da diÅ¡e. O umijeću življenja u odnosima prema drugima“ izaÅ¡la je 2013. u izdanju Suhrkamp Verlag.
Gledišta
