BiH
VRIJEDNA KULTURNA BAŠTINA ISTORIJSKOG ARHIVA KOTOR DIO STALNE IZLOŽBE, POSJETE RADNIM DANIMA OD 10 DO 14 SATI (AUDIO)
zložba najznačajnijih dokumenata Istorijskog arhiva Kotor postavljena je u prizemlju ove ustanove kulture. Kako podsjeća arhivistkinja Jelena Mršulja, povod za organizovanje bila je manifestacija “Neđelja arhiva” koju već godinama organizuje Državni arhiv Crne Gore, čiji je Istorijski arhiv dio od 1992. godine.
Podsjeća da je prethodno Istorijski arhiv Kotor bio samostalna arhivska institucija, prva u Crnoj Gori. Počeo je sa radom 1949. godine. Mršulja napominje da Istorijski arhiv Kotor ove godine obilježava 75 godina rada i postojanja.
Ističe da je “Izložba najznačajnijih dokumenata Istorijskog arhiva Kotor” imala za cilj da istakne važnost Istorijskog arhiva i da podigne svijest o značaju arhivske građe.
“Namjera je bila da se šira javnost upozna sa ovom vrijednom kulturnom baštinom, što arhivska građa u svojoj suštini jeste. Ona je, dakle, važan dio dokumentarnog nasljeđa i materijalnih spomenika kulture Kotora” – kaže Mršulja.
Podsjeća da se čak 60 odsto ukupnog spomeničkog blaga Crne Gore nalazi na teritoriji Kotora.
“Ovaj podatak sam po sebi govori koliko je kulturno nasljeđe Kotora, pa onda i arhivska građa kao njen sastavni dio.
Kotor i kulturno nasljeđe ima mnogo širi značaj. Mislim naravno na UNESCO i na činjenicu da je Kotor jedan od 1120 gradova na Listi svjetske baštine i što je još važnije jedan od svega 38 u cijelom svijetu koji je istovremeno i kulturna i prirodna baština.
Kotor ima sve, prirodu i kulturu, iznad svega jednu tako bogatu istoriju, zahvaljujući kojoj danas imamo bogato kulturno nasljeđe.
Mislim da se s pravom može reći da kruna svega onoga što Kotor ima zaista se čuva u Istorijskom arhivu Kotor i našim depoima” – ocjenjuje Mršulja i napominje da gotovo nema spomenika kulture koji se ne pominje u našoj građi.
“Tu su spomenici kulture iz oblasti arhitekture (crkve, palate, gradske zidine), ali ne samo to. U našim dokumentima imamo sačuvane podatke vezane za prirodne katastrofe koje su pogađale ovaj kraj, ogroman broj dokumenata o pomorstvu koje je vjekovima uticalo na privredni i ekonomski razvoj ovog kraja, zatim ono po čemu je ovaj grad toliko karakterističan, te po čemu se ističe i razlikuje od drugih jeste bogata istorija, odnosno smjena više od petnaestak uprava različitih zemalja (Mletačka Republika, Francuska, Rusija, Austrija itd). U našoj građi imate podatke o svim tim upravama, kako su one bile organizovane, kako su funkcionisale i razne druge podatke” – objašnjava Mršulja i navodi da je izložba podijeljena u više tematskih cjelina:
Gradske samouprave, pomorske opštine i seoske autonomije, Pravni život grada i sela. Pomorska trgovina i privreda, Poljoprivreda i vinogradarstvo, Umjetnost, Zanati, Jezik i školstvo, Književnost, Zdravstvena kultura, Najraniji pomeni nekih gradova i sela, Neke ličnosti iz prošlosti, Privremena uprava ujedinjenih pokrajina Crne Gore i Boke Kotorske, Bune, ustanci i ratovi, Radnički pokret i Narodnooslobodilački rat i Zemljotresi.
Mršulja navodi da je priprema izložbe trajala blizu godinu dana, a autori su načelnik Joško Katelan i arhivistkinje Tina Ugrinić i Marija Knežević.
Na izložbi je, kaže, predstavljeno 250 dokumenata.
“Izložba je nastala na temelju jedne starije, možda i najznačajnije izložbe organizovane u Istorijskom arhivu Kotor. Bila je upriličena u Beogradu 1980. godine i to prilikom zasijedanja Generalne konferencije UNESCO-a, dakle nakon uvrštenja na UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine” – ističe Mršulja.
Navodi da je cilj bio da se učesnici konferencije upoznaju sa prošlošću Crne Gore, a imala je interesantnan naziv “Arhiv i nauka”.
“Nauka i jeste prvenstveno svrha arhiva kao jedne institucije kulture koju najčešće posjećuju istraživači, koji na osnovu tih naučnih istina sadržanih u dokumentima pišu naučna djela i doprinose boljem razumijevanju prošlosti i uopšte pitanja identiteta koje je važno za zajednicu” – kaže Mršulja.
Navodi da nam dokumenta, između ostalog, govore da je zlatarstvo cvjetalo u Kotoru, naročito u XIV I XV vijeku.
“Ne samo zlatarstvo već svi vidovi umjetnosti. Kulturno nasljeđe Kotora izdvaja se upravo i po tome što su u našim spomenicima kulture, a tu prije svega mislim na one iz oblasti arhitekture i graditeljstva, prisutni gotovo svi istorijski slojevi i umjetnički stilovi.
Što se tiče konkretno zlatarstva, ono je cvjetalo u Kotoru. Samo u prvoj sačuvanoj notarskoj knjizi (1326-1337) pominje se preko 50 zlatara (23 majstora, 4 pomoćnika i 24 radnika), a u doba izrade najkrupnijeg djela, pozlaćene pale u katedrali (1430-1440) u gradu je radilo 35 majstora, od kojih tri Dubrovčanina i dva Baranina” – navodi Mršulja.
Napominje da je srebro i zlato stizalo u Kotor iz bogatih rudnika srednjovjekovne Srbije i Bosne, u kojima su i mnogi Kotorani, pored Dubrovčana, posjedovali svoja rudna okna. Jedan dio sirove rude, kaže, zadržavan je u Kotoru, gdje je izrađivan razni zlatni i pozlaćeni nakit, posude, pojasevi, crkveni i drugi predmeti i sl.
“Mnogi građani su imali brojne srebrne predmete (naušnice, kolajne, pojaseve i dr.), ali i srebrno posuđe. Zabilježeno je da se vino za kotorsku opštinu sakupljalo srebrnom posudom.
Odredbe o zlatarima iz 1352. godine utvrđivale su obavezni kvalitet srebrnih predmeta, njegovu finoću, utiskivanje žiga radi kontrole i sl.
Kada je mletačka vojska 1378. godine osvojila Kotor, našla je puna skladišta srebra, a posebno je bila zadivljena mnoštvom srebrnog posuđa koje se u Kotoru upotrebljavalo.
Kotorski majstori su vršili veliki uticaj na unutrašnjost zemlje (ukrasni motivi, heraldički znaci i sl.)” – objašnjava Mršulja.
Između ostalog, govorila je o dokumentima od 7. novembra 1331. i 19. maja 1409. godine – najranijem pomenu srebrne oltarske pale iz katedrale Svetog Tripuna.
“Obrad Desislavin Gambe, koji je nadzirao izradu srebrnog oltara 1319. godine, poklon kralja Milutina crkvi Svetog Nikole u Bariju, u ovom dokumentu sklapa ugovor o mirazu za svoju kćerku Deku. Između ostalog, spominje se i 18 aksagaija zlatinih naušnica i 13 unci ukrašenih ukosnica (,,decem et octo axagia cercelorum de auro… unicias tredecim de trecaturis laboratis“).
Na osnovu dokumenta najranijeg pomena srebrne oltarske pale iz katedrale Svetog Tripuna u Kotoru, vidi se da je već tada palu trebalo popravljati jer je stradala u doba rata 1378. godine između Đenove i Venecije, kada je Kotor bio paljen i pljačkan od mletačke vojske (,,robbata et desficta a tempo dela nostra brusa“).
Na osnovu toga proizilazi da je prije danas očuvane pale, koja je djelo kotorskih majstora, između 1439. i 1453. godine, postojala i jedna ranija pala iz XIV vijeka.
Izložbu najznačajnijih dokumenata Istorijskog arhiva Kotor moguće je pogledati svakog radnog dana od 10 do 14 sati. Ulaz je slobodan.
Razgovor možete poslušati na linku Ljetnje priče.
Tekst: Irena Mačić Đurić
Foto: Radio Kotor/IMĐ
DANAS U KOTORSKOM ZALIVU SEA CLOUD, SS VOYAGER, WORLD TRAVELLER I MSC LIRICA SA PREKO TRI HILJADE PUTNIKA
U našem zalivu danas četiri kruera sa 3.254 putnika. Kako saopštavaju iz AD „Luka Kotor“, u 8 i 30 iz Dubrovnika stiže „Sea Cloud“ sa 58 putnika. Isplovljava u 9.30 za Bari.
U 8 i 45 iz luke Krutone stiže „SS Voyager“ sa 650 putnika. Isplovljava za luku Igumenica u 17 sati.
Iz Sarande u 9 sati stiže „World Traveller“ sa 157 putnika. Isplovljava za Dubrovnik u 23 sata.
Iz Venecije u 14.30 uplovljava „MSC Lirica“ sa 2.389 putnika. Isplovljava za Mikonos u 20.30.
IMĐ
Foto ilustracija Arhiva Radio Kotora – IMĐ
VUJEVIĆ O MONODRAMI NINA?: PREOBRAŽAJ U ŽIVOTU I NA SCENI
Tekst: Sanja Čavor
Foto: Radio Kotor
Monodrama kao oblik pozorišnog izraza, iako vrlo zahtjevan, donosi brojne mogućnosti i benefite, ocjenjuje za Radio Kotor mlada novosadska glumica Nikolina Vujević.
Završila je studije glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u klasi profesora Nikite Milivojevića, igrala u pozorištu, na filmu i televiziji.
Kotorskoj publici predstavila se autorskom monodramom “Nina?” koja je izvedena krajem jula ove godine na Međunarodnom festivalu KotorArt, u okviru segmenta KotorArt teatar.
“Za mene je taj glumački poduhvat došao nekako uporedo sa životom, jer kako sazrijevam kao ličnost, tako doživljavam i svojevrstan preobražaj na sceni. Radi se o prilično složenoj, usamljenoj pozorišnoj formi koja zahtijeva pogled iznutra, susret sa svim strahovima i nedaćama koje tište jednu mladu osobu. Rekla bih, jedan rolerkoster emocija”, pojašnjava Vujević za novo izdanje emisije “Nedjeljni razgovor”.
U naslovu predstave koja je do danas imala nešto više od pedeset izvođenja širom regiona stoji znak pitanja, što, napominje, ima posebnu simboliku.
“Sve je počelo upravo od pitanja ko sam ja. Na putu odrastanja svako od nas dođe do tačke kada preispitujemo pravac kojim treba da krenemo, razmišljamo čije savjete da prihvatimo, kako ćemo se snaći u ovom svijetu. Upravo ta pitanja su bila polazna osnova, a mladalački naivno sam mislila kako ću veoma jasno i lako doći do svih tih odgovora. Budući da predstavu igram već četiri godine, sa ove distance ipak mislim da će taj upitnik biti tu cijelog mog života”, rekla je Vujević.
Monodrama je, otkriva, nastala u jednom od najznačajnijih trenutaka u njenom životu.
“To je bilo u vrijeme pandemije korona virusa. Dok smo bili prinuđeni da ostajemo u svojim domovima, bez značajnije interakcije sa drugima, sva moja unutrašnja stanja su se uzburkala i podstakla me da krenem u proces introspekcije, da se ozbiljno pozabavim sobom i svojim emocijama. Imala sam 23 godine, završila školu, počela sam da razmišljam gdje ću i kako dalje. Na privatnom, porodičnom planu, moja idealna kula od karata se urušila, pa sam odlučila da kroz psihoterapiju pokušam da bolje razumijem stvari koje su mi se dešavale i tako ojačam. Desilo se zapravo moje naglo sazrijevanje na mnogim nivoima”, saopštila je Vujević.
U cijelom procesu, dodaje, najizazovnije je bilo da shvati da niko neće doći, uzeti je za ruku, reći šta i kako treba da radi, te kojim putem da krene.
“Naravno, postoje prijatelji, ali ja sam u tom periodu trebala neko drugo uporište, ono bazično. Međutim, naučila sam kako da podršku pronađem u sebi, jer smo mi zapravo jedino odgovorni za svoje živote. To su, između ostalog, poruke koje ova monodrama upućuje publici, da ne čekaju da se išta spolja dogodi, već da prigrle ono malo dijete iznutra i sami sebi postanu čvrst oslonac. Čehovljeva junjakinja Nina takođe mi je pružila priliku da bolje razumijem ovu moju Ninu”, s osmijehom priča naša sagovornica.
Vjera u ono što radi, pisanje, ali i spremnost da se slobodno pusti u nepoznato, najviše su joj pomogli.
“Stvari ponekad ne idu onako kako smo planirali. Upravo nas ta činjenica tjera da povjerujemo našem unutrašnjem glasu, budemo istrajni, strpljivi, vjerujemo u svoje snove i sposobnosti. I ja sam, kao i svako mlado biće, u početku bila preosjetljiva, s manjkom samopouzdanja, puna strahova. Oduvijek sam voljela da pišem, a u vrijeme korone sam taj svoj dar zanemarila. Tako se vremenom nakupilo mnogo toga u meni i odjednom sam imala potrebu da sve to izađe van. Diranje u svakodnevne, osjetljive i bolne teme naročito se pokazala važnom i potrebnom u pandemijskom periodu”, kaže Vujević.
Dodaje da “tekst predstave nije napisala, već to zove kosmičkom dramaturgijom”, a razumijevanje i podršku je, između ostalih, imala i od svog profesora.
“Kada sam odlučila da napišem tekst za ovu predstavu, imala sam utisak kao da neka viša sila iz mene želi da izađe u smislu više poruke za svijet, za ljude oko mene, a da sam ja kanal koji je samo to trebao da sluša i da se upusti u cio proces. Kada sam svom profesoru kazala da bih voljela da napišem nešto svoje, da to živim i igram, dobila sam potpuno razumijevanje. Neću zaboraviti njegovu rečenicu kada sam mu rekla da bih voljela da napišem nešto svoje i da imam osjećaj da će mi to pomoći na iscjeljiteljskom nivou. Saslušao me, uz poruku dobro Nina, osjećam da vam je ovo potrebno, ja vas sada puštam, a da li ćete uzletjeti ili pasti, to je na vama. Na neki način me ta njegova rečenica probudila, a istovremeno i trgnula”, priča nam Vujević.
Susret sa publikom i razmjena pozitivne energije su joj veoma važni.
“Ta interakcija mi je, između ostalog, i kao performeru neophodna. Nemam takvu mogućnost kada igram u drugim pozorišnim predstavama. Publika se poveže sa mnom na sceni kroz lik koji igram, ali je ipak prisutna neka vrsta otklona. Međutim, ovdje sam sama, izlazim pred ljude i svjedočim istinu o sebi. Najviše mi znači kada mi se ljudi nakon izvedbe zahvale što sam progovorila o nekim stvarima koje i oni duboko osjećaju u sebi, ali možda nemaju dovoljno hrabrosti ili priliku da na glas progovore. Te suze koje nerijetko podijelimo, susreti, ranjivost, zagrljaji, sve mi to pruža snagu da nastavim i shvatim da sam na pravom putu. Uvijek dobijem adekvatnu energiju spram one koju pružam sa scene”, poručila je Vujević, koja je na društvenim mrežama prepoznatljiva i po maestralnim imitacijama mnogih pjevačica.