Vjesnici novih sukoba

oÅ¡ od prvih viÅ¡estranačkih izbora i formalnog pada komunizma 1990. godine stanje u “regionu” nije bilo politički neizvjesnije i sigurnosno izazovnije. U hrvatskom bližem i neÅ¡to udaljenijem susjedstvu postavljaju se “balvani” i pale vatre, koje bi nagodinu, možda već na proljeće, mogle planuti. A i Hrvatskoj prijeti vrlo ozbiljna institucionalna kriza.

Zaoštravanje odnosa službenog Beograda prema Makedoniji naviješteno je njezinim simboličnim vraćanjem u status BJRM (Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija) na informativnoj prometnoj ploči kod Vladičina Hana, uz novootvorenu dionicu autoceste X koridora, novog graditeljskog ponosa Srbije. Navodno je to učinjeno zbog bilateralnih razloga, kao svojevrsna kazna Makedoniji što je poduprla ulazak Kosova u UNESCO.

No, u svojoj biti to je rusko-srpska opomena Makedoniji kao državi kandidatkinji za članstvo u NATO savezu da pripazi s kim (se) igra. Nakon pozivnice upućene Crnoj Gori, Makedonija je, uz BiH i Gruziju, kandidatkinja za sljedeće proširenje NATO saveza. No, zasad sve tri kandidatkinje imaju više izgleda postati poligoni sljedećeg sukoba u kontekstu strukturiranja novih geopolitičkih odnosa između Zapada i Istoka, NATO saveza i SAD-a na jednoj strani i na drugoj strani Rusije, koja savezništva gradi na kombinaciji panslavizma, pravoslavlja i neokomunizma.

Iako je primila pozivnicu u NATO savez, Crna Gora Mile Đukanovića i Filipa Vujanovića još uvijek nije sasvim sigurna hoće li je uspjeti i realizirati, što podrazumijeva ratifikaciju u svim članicama NATO-a i, dakako, u Crnoj Gori. Rusija je, kroz rezoluciju Dume, već uoči uručenja pozivnice poslala neuobičajeno jasnu poruku – ucjenu da to smatra obnovom hladnoratovskih odnosa, koja će ugroziti rusko-crnogorske odnose, uključujući i gospodarske.

Srpske stranke u Crnoj Gori, objedinjene u Demokratski front, potpomognute Srpskom pravoslavnom crkvom, dakako upravljane iz Beograda i Moskve, već su unaprijed dale do znanja kako će nastojati spriječiti ulazak Crne Gore u NATO savez događanjem naroda i institucionalnom destabilizacijom. Može se očekivati da će se ta događanja intenzivirati na godinu, uz crnogorske parlamentarne izbore, pri čemu se, s obzirom na ulog, niti oružani konflikt ne može isključiti.

Postavljanje “balvana”, kao vjesnika budućih (oružanih?) konflikata, počelo je ovih dana i u susjednoj nam BiH. Nakon Å¡to su djelatnici SIPA-e (Državne policijske agencije za istrage i zaÅ¡titu) u jednoj od svojih rutinskih akcija uhitili nekoliko srpskih osumnjičenika za ratne zločine, Dodikova je Republika Srpska uzvratila odlukom o prekidu suradnje sa saveznim Sudom BiH, Tužiteljstvom i SIPA-om. To je samo novi korak Dodikove politike ruÅ¡enja policijsko-pravosudnih tijela na razini države, i novi korak prema potpunom osamostaljenju do odcjepljenja Republike Srpske.

Događa se to u trenutku kad hrvatski europarlamentarci Andrej Plenković i Tonino Picula, u povodu dvadesete obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, tematskom međunarodnom konferencijom nastoje oživiti interes EU za BiH. No, EU je zaokupljen izbjegličkom krizom. Tursku ta kriza jača. Odmah iz Bruxellesa krnje Predsjedništvo BiH – Dragan Čović i Bakir Izetbegović – odlazi u posjet turskom predsjedniku Erdoganu, novom sultanu s Bospora. On je danas glavni u Federaciji BiH.

Tamo gdje se danas postavljaju “balvani”, kao simboli prosvjeda protiv državnih institucija, već nagodinu bi mogle zapucati puÅ¡ke ili grunuti eksplozije. To bi mogao biti onaj sukob ili rat na koji obavjeÅ¡tajna analitika upozorava, a koji je njemačka kancelarka Merkel pojednostavljeno svela na posljedicu izbjegličke krize i meÄ‘usobnih svaÄ‘a na Balkanu. ZaÅ¡to tako brzo, jer balvani su postavljani i prije? Sadržajno zato Å¡to su unutarnji dezintegracijski procesi u BiH (kao i u Makedoniji) doÅ¡li dotle da traže neko institucionalno preoblikovanje.

Ali i tajming je vrlo povoljan i za Putina i za Erdogana, koji su u stalnoj osvajačkoj ofenzivi na ovim prostorima i koji su drastično promijenili onaj daytonski odnos snaga prije dvadeset godina, kada je SAD bio jedini gospodar mira i sigurnosti. Jeljcinova Rusija tada je bila na koljenima, a Demirelovu sekulariziranu Tursku i članicu NATO saveza SAD je pozvao u mirovni proces u samoj završnici, prije svega zbog dojma uključenosti islamskog svijeta.

Demirel i Tuđman tada su se suštinski razumjeli mnogo bolje nego Demirel i Izetbegović ili Tuđman i Izetbegović.

Današnje Erdoganove težnje obnovi utjecaja na Balkanu nisu, dakako, utemeljene na zapadnim vrijednostima NATO saveza, nego na orijentalnom naslijeđu sultana Mehmeda II. i Sulejmana Veličanstvenog i na neoosmanskoj političkoj doktrini, kao što su Putinove utemeljene na velikoruskoj doktrini. Povoljan trenutak za realizaciju čine oslabljeni protivnici: EU je izgubljen u izbjegličkoj krizi, čije ključeve drži Erdogan, energetski je ovisna o ruskom plinu, čije ključeve drži Putin, s obojicom pojedine europske države koketiraju oko ostvarenja vlastitog utjecaja na Bliskom istoku.

SAD je u izbornoj godini, kada je nerealno očekivati značajan vanjskopolitički angažman na Balkanu. Preko (kontroliranih) sukoba i Putin i Erdogan imaju priliku dodatno poboljšati svoje pozicije na Balkanu uoči novog kruga državnog preustroja, u čemu će svakako imati terensku potporu koja je godinama pomno stvarana: od regeneracije starih komunističkih struktura i razvoja novih neokomunističkih pokreta u svim državama bivše Jugoslavije, do islamističkih ćelija u BiH, na Sandžaku, Kosovu, Makedoniji. Hoće li vatra planuti izazvana događanjem naroda u Crnoj Gori, terorističkim akcijama islamističkih grupa bilo gdje, ili kombinirano, tek je pitanje izvedbe.

U tom kontekstu, kada su Hrvatskoj iznimno potrebne jake demokratske institucije i politička odlučnost, jer je to jedina brana za zaustavljanje prijenosa nestabilnosti iz susjedstva, izuzetno je zabrinjavajuće da uz političku krizu, koja je posljedica rezultata parlamentarnih izbora, raste i biva politički poticana i kriza institucija. Pritom ne mislim samo na ustavnu krizu, koja se može otvoriti ako se za manje od šest mjeseci dvotrećinskom većinom ne izaberu suci Ustavnog suda i na prethodne najave Zorana Milanovića iz kojih se može iščitati da je Ustavni sud praktički – nepotreban.

Mislim i na Milanovićeve pokušaje da se na prijevaru, proceduralnom podvalom izabere predsjednik Sabora (slučaj Podolnjak), da se prijevarom i političkom trgovinom (korupcijom?) konstituira Sabor s ciljem da taj čin omogući sadašnjoj tehničkoj Milanovićevoj vladi da bez izbornog legitimiteta vodi političke procese u državi na dulji rok.

Mislim na Državno odvjetništvo, koje se pravi da to ne primjećuje i tajming svojih aktivnosti prilagođava onima koji ruše institucionalni poredak (upravo objavljeno da je potvrđena optužnica protiv Josipa Klemma).

I mislim na šutnju ili vrlo blage reakcije na to rušenje demokratskog poretka. Karamarko je, doduše, rekao da je riječ o puzajućem državnom udaru, ali kao da se to nikoga nije osobito dojmilo. Kao da smo i mi svi Putinovi i Putin je naš. Samo treba još malo porušiti te balvane demokracije i pravne države koje smo nehotice izgradili u prošlih četvrt stoljeća.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija tropolje.info