Kultura
Višnja Starešina: 79 godina od prijateljskog rukovanja dvaju totalitarnih režima
Sastala se u Moskvi dva ministra, dva šefa diplomacija, Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Molotov, jedan ispod kukastog križa, drugi ispod zvijezde petokrake, jedan ispred svog firera Adolfa Hitlera, drugi ispred svog velikog crvenog druga Josifa Visarionoviča Staljina i potpisali Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Sovjetskog Saveza. I ne samo pakt kako se neće napadati, već će se prijateljski pomagati: Njemačka Rusiji industrijsku robu i tehnologiju, Rusija Njemačkoj energente. Potpisali su i tajni protokol kako će međusobno podijeliti ponešto zemalja gdje se interesno sučeljavaju: Finsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Poljsku i Rumunjsku. I počeli su ga ubrzo provoditi u djelo.
Prošlo je 79 godina od prijateljskog rukovanja dvaju totalitarnih režima, koji su zlom obilježili Europu XX. stoljeća. Ali Hrvatska još uvijek ne vidi dobro na lijevo oko. Nije ovo uvod u priču o rusko-njemačkom plinovodu Sjeverni tok 2 i sustavu terminala za ukapljeni plin – LNG, kao energetskoj protuteži europskoj ovisnosti o ruskom plinu i povijesti koja se u nekim dijelovima ponavlja. Iako ima sličnosti. Niti je uvod u priču o slomu pulskog “Uljanika” i riječkog “3. maja”, kao paradigmi nastavka dogovorne ekonomije i desetljećima nakon formalnog nestanka komunizma. Iako je vrlo blisko.
Ovo je priča o suočavanju s prošlošću i pokušaj odgovora zašto Hrvatska i dalje odbija progledati na svoje lijevo oko, unatoč tome što se deklarativno poziva na europske vrijednosti, pa i na deklaraciju Europskog parlamenta o suočavanju s posljedicama totalitarnih režima? Unatoč tome što se svaka vlada posljednjih godina uporno pravi kao da čini napore da progledamo.
Središnja točka svih hrvatskih institucionalnih odbijanja bistrog pogleda u vlastitu prošlost u totalitarnim režimima – i rasnom nacifašističkom u Pavelićevoj NDH i klasnom komunističkom u Brozovoj Jugoslaviji – jest nastojanje da se pokaže kako komunizam kao sustav i nije bio totalitaran.
Može se ponekad priznati da su drugovi katkad i zgriješili, ali sustav? Sustav je bio – u ime naroda.
Tri su osnovna načina na koja se taj sustav, pa i komunistički, može rasvijetliti, pokazati da su zločin i kršenje temeljnih ljudskih prava ugrađeni u njegove temelje. Prvo, otvoriti sve arhive i poticati njihovo istraživanje. Drugo, otvoriti i istražiti sve skrivene masovne grobnice iz revolucionarnog razdoblja. A ono nije završilo u svibnju 45., već su primjerice kamioni s političkim osuđenicima koji su likvidirani i tajno pokapani u masovne grobnice redovito stizali iz Zagreba u velikogoričke šume do 1947., a povremeno čak do 1952. godine. I treće: otvoriti javni prostor žrtvama režima, kako bi svjedočili o njegovoj naravi, a njihova svjedočenja postala dio kolektivnog pamćenja.
No, bezbroj je načina da se ta tri temeljna načina lustracije sustava zapriječe i onemoguće. Možete kao Zoran Milanović ukinuti Ured za istraživanje masovnih grobnica žrtava komunizma, za koji je kao oporba i sam glasovao, utopiti ga u državnu upravu, a nadzor nad istraživanjem povjeriti iskusnom operativcu nekadašnje Udbe. Da bude sveobuhvatnije.
Ili kao pod Tomislavom Karamarkom: nastaviti ista istraživanja pod paskom električara, u izvedbi priučenih socijalnih radnica banalizirajući ih do kraja.
Ili kao Andrej Plenković, nastojati zatvoriti netom otvorene arhive iz razdoblja komunizma, tumačeći da su tako – još otvoreniji. I napraviti Povjerenstvo za suočavanje s totalitarnom prošlošću bez primjene temeljnog europskog načela u tim poslovima – da ih ne mogu raditi ljudi koji su i sami bili suradnici tajnih službi bilo kojeg totalitarnog režima, ali sa zadatkom – da amnestiraju zvijezdu petokraku i obrane komunizam kao sustav.
Možete to činiti kao što to stalno čine sve hrvatske institucije, od pravosuđa do kulture – tako da držite žrtve u statusu građana drugog reda, u šutnji, na margini društva, a nerijetko i u egzistencijalnom strahu. A javni prostor prepustite komunističkim komesarima povijesti, koji će vam objasniti kako trebamo misliti – da su likvidacije i progoni stvarnih ili izmišljenih protivnika režima bili samo osvetnički eksces i povremena poskliznuća.
No, čemu toliki strah od bistrog pogleda u prošlost? Odgovor je vrlo jednostavan. Kad god bistrim okom, bez crvene mrene, pogledate u prošlost, vidite da je jugoslavenski komunistički sustav promijenio samo ime u hrvatska višestranačka demokracija, a zadržao ljude, čak cijele dinastije, mentalitet i običaje. Vidite sadašnjost.
“Uljanik” kao paradigmu programiranoga gubitaša za izvlačenje i raspodjelu državnog novca odabranim drugovima, upravu kao da je preseljena iz bivše tvornice glinice Obrovac, radnike – većinske vlasnike koji s crvenom petokrakom na kacigi štrajkaju protiv rezultata svojeg samoupravljanja, tražeći od države novce. I čujete sindikalca koji kaže otprilike ovako: „Nemamo mi ništa protiv brodogradilišta ‘Viktor Lenac’. Njima Šesta flota pošalje brod na remont i ostvare dobit od šezdeset milijuna dolara. Ali nas takva brodogradnja ne zanima.“
Njih zanima brodogradnja u kojoj mi plaćamo milijarde eura, da bi se oni igrali vlasnika i samoupravljača, a njihova elita igra se crvenih menadžera. I tako u krug s crvenom mrenom na oba oka.
