Uvježbavanje

Bosić oslobađa Srpsku. Dodik je brani. Vučić ih miri. To je privid. To je ono što žele da vidimo. Druga stvar koju vidimo jest da se događa narod.

Za Tropolje.info piše Marko Tokić

Ovih dana u BiH, a možda i na cijelom brdovitom Balkanu događa se nešto što bi se moglo olako shvatiti kao srpska posla. No, bojim se da su stvari mnogo dublje i da se iza privida koji se stvaraju igra vrlo ozbiljna igra.

Ako nas sjećanje služi, mi nešto stariji, još uvijek možemo prizvati slike sa Kosova: niko ne sme da vas bije; pa izvoza revolucije koji je uslijedio pod različitim imenima: jogurt revolucija, maksimirski bal delija, balvan revolucija ili sve zajedno jednim imenom događanje naroda – a potom je uslijedio, rat! Sad se igra perfidnije i ne toliko očito. Ni snaga više nije kao ona nekada kada je četvrta armija (kako su joj tepali) stajala iza zacrtanih ciljeva a i u svijetu je bilo prijatelja na koje su se mogli nasloniti. Želimo li vidjeti mogli bi zamijetiti da se scenarij ugrijava: fašizacijom Hrvatske (s Miloradom i prijateljima: korisne budale uvijek su poželjne). Radikalizacija islama kod Bošnjaka uvijek je pri ruci i učas se može potaknuti (s vremena na vrijeme neki je zazovu, čak i iz neočekivanih središta svjetske moći). A tu je i uvježbavanje u Banja Luci. Čega?

Dvostruki skup u Banja Luci takozvane vlasti i takozvane oporbe, jer i jedni i drugi pripadnici srpske političke elite (i njihove okupljene pristaše: svjesni sudionici skupova koji znaju u čemu sudjeluju i oblikuju same događaje te pristalice: oni koji su zavedeni i vjeruju u stvarnost navodnih političkih sukoba zapravo sudjeluju u uvježbavanju mogućih scenarija. Ne znam je li ta vježba tipa onih iz Juge ili je mnogo ozbiljnije naravi, ali kad Srbi nešto rade treba se pitati je li ono što vidite privid ili činjenica?

Naime, ako se sjećate u Jugi se svako malo vježbalo pod nazivom NNI (Ništa nas ne smije iznenaditi), pa se vjerojatno sjećate, moguće je, i ovakvih informacija: Vježba Ništa nas ne smije iznenaditi – odgođena, zbog kiše. Ako se uozbiljim i promotrimo mogućnost da se ne radi o stvarno političkom sukobu (iako se oko kosti i novca uvijek može zapodjenuti svađa, kao i oko onog poznatog na Balkanu tko će koga ko svoj svoga), ali sami događaji i način na koji su izvedeni ne potvrđuju realnost sukoba, nego prije sugeriraju moguće stvaranje političkoga privida u korist svjesno planirane političke akcije. Dakle, prije je moguće da se ipak radi o uvježbavanju. Uvježbavanje čega?

Pa, isto kao i nekada na sceni je događanje naroda. Zasad su tek učinci vrlo upitni. No, to je tek isprobavanje scenarija. Ono što se kao vidi otprilike bi se moglo predočiti ovako:

Bosić oslobađa Srpsku. Dodik je brani. Vučić ih miri.

To je privid. To je ono što žele da vidimo. Druga stvar koja se vidi jest da se događa narod. On se lagano priprema. Je li to rat između četnika i partizana? Nisu se tako podijelili. S jedne strane republička i s druge strane državna vlast. S jedne strane oporba državi i s druge strane oporba u republici? Što mislite tko će izgubiti? I što je cilj navodnog sukoba?

Moja je procjena da će u tom sukobu izgubiti državna vlast. Srbi, ovaj put, nisu zapodjenuli sukob s drugim narodima, oni se tek navodno između sebe svađaju, ali svejedno država će izgubiti. Što će se dogoditi s onima koji su u državi na vlasti? I što kad državne vlasti ne bude? A možda sam posve u krivu, možda stvarno oni s državne vlasti sruše Milu i uspostave vlast u republici. I sukob nije fintiran, nego stvaran. Živi bili pa vidjeli.

Ja koliko znam, iako ne pratim to ujdurmu koliko bi možda i trebalo, između redaka zaključujem da nije Mile tek tako zapjevao ono što je u međuvremenu postalo veći hit, nego kad je to pjevao bolji pjevač (a lošiji političar): ne može nam niko ništa jači smo od sudbine – je li to upućeno oporbi?

Čisto sumnjam. Mislim da je ta pjesma upozorenje. I da bi o tome valjalo razmisliti. Iako s tom pjesmom nešto baš i nije posve uredu na ovim prostorima, ako se malo prisjetite Mile i nije posve originalan istom je pjesmom nešto se ranije oglasio Maminjo (pa su ga se dosukali i nikako da ga puste).

Nije islamska država dobra ni za koga pa makar se sastojala i od nekoliko enklava (i makar bila velika kao fildžan) – ovih je dana ovu izjavu u BiH izrekao američki profesor (neki kažu „upravljanja sukobima“ i po optužnici iz Banja Luke bošnjački lobist u Washingotonu) Daniel Serwer. Ona je na tragu stare dogme po kojoj Hrvati ne mogu imati republiku u BiH zato jer je zapravo ne mogu imati Bošnjaci. Da je ovo prodavanje nečeg (da ne kažem čega) pod bubrege i više je nego jasno, jer su im petnaest godina dali čitavu Federaciju, a nama (Hrvatima) namijenili izgon iz države. I on se pod američkim pokroviteljstvom i nadalje nesmetano dovija. To što Amerikanci igraju u korist vlastite štete, to je druga priča o kojoj pričaju tek rijetki (oni koji se usude i koji zbog toga plaćaju, moguće je, i veliku cijenu, nije čudo: nitko ne voli pticu rugalicu).

U Hrvatskoj nova vlast nikako da počne vladati. Je li Karamarko genij? Ili nema hrabrosti zaustaviti agoniju?

U nas je jedno vrijeme, za jednog predsjednika, Hercegovinom i Bosnom kružila pošalica da se čovjek ne želi miješati u svoj posao. A ovo s Karamarkom je još ozbiljnije. Je li Karamarko uistinu napravio uvjerljivi privid da ništa ne može i da mu se sva vlast otela iz ruke (i policija i sudstvo, i tajne službe) i da ga tuku i Petrov i Tim i Kolinda a on svime upravlja i sve određuje: vedri i oblači. I sve je onako kako želi i tako biva – pa se čak izuzeo i iz slučaja Ine (kako bi o njoj odlučio bez ikakve odgovornosti) ili sve što se događa nije privid, pa se čeka okončanje unutarstranačkih izbora kako bi se zakazali novi izbori?

Ne znam. Je li sve urota? Ili sam i ja pošandrco?

Pa, ipak. Da se mene pita i kad bi se mene pitalo valjalo bi po svaku cijenu sačuvati ovu vlast makar četiri godine, još bolje osam, a još bi bolje bilo barem dvanaest da se ohlade Jugofili od vlastite iluzije (znam da Jugonacisti ne će to ne treba očekivati). Inače ćemo se morati uvijek iznova obračunavati s istim budalama koje nikako da skuže da je Bravar bio zločinac i to jedan od većih na svijetu (kako i njegovi zaštitnici Englezi neki dan objaviše s pet stotina sedamdeset tisuća ubijenih vlastitih oponenata) i da Ante na tom popisu nema ni blizu (makar je kako Pupovac i njegovi vele samo u Jasenovcu pobio sedam stotina tisuća Srba). No o tome nije dobro pričati kako bi se ostalo politički korektno. Nije dobro ni istraživati, jer će te mitomani (i negacionisti Bravarevih nedjela) proglasiti revizionistom (a povijest se zasniva na vlastitoj promjenjivosti s obzirom na novootkrivene činjenice i njihovu provjerljivost – ili nije).