‘USTAŠE DOLAZE U 5:00, PI*KA IM MATERINA!’

Bio je to kraj zločinkačke velikosrpske tvorevine u Hrvatskoj.

Operacija “Oluja” započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. Srpska vojska priznala je poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati. Tada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskog korpusa pukovnik Čedomir Bulat, priznao bezuvjetni poraz i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Ova povijesna pobjeda, koja je osigurala našu konačnu slobodu i zauvijek otklonila mogućnost destabilizacije Hrvatske, postignuta je zahvaljujući predsjedniku Tuđmanu. On, kao političar, državnik i povjesničar, svoju politiku nije izvodio iz pragmatičnih, ni iz dnevno političkih razloga ili situacija, nego na temelju povijesnih dugoročnih prosudbi i točnih obavještajnih podataka hrvatske obavještajne zajednice Hrvatska. Strategijom „posrednog prilaženja“, koristeći obavještajne podatke priskrbljene prije svega elektroničkim izviđanjem i bespilotnim letjelicama u realnom vremenu, posebno učinkovitim psihološko propagandnim operacijama, hrvatska vojska je ostvarivala premoć nad neprijateljem. Hrvatska je u taj nametnuti rat ušla politički ranjiva radi 45-to godišnje propagande koja je svako nastojanje za stvaranjem hrvatske države proglašavala fašističkim i ustaškim. Taj obrazac političkog djelovanja primjenjuje se i danas, no ovoga puta Hrvatska je suverena i međunarodno priznata članica EU i NATO saveza, sa ustrojenom vojnom silom. Devedesetih je bila potpuno ranjiva i razoružana zahvaljujući kukavičkoj politici Račanova SDP-a.

„USTAŠE DOLAZE U 5:00, PIČKA IM MATERINA!“

Dok je neprijatelj haračio po okupiranim područjima, a tadašnja oporba u Hrvatskom saboru ultimativno zahtijevala izvještaje o naoružavanju, Hrvatska je pod vodstvom skromnog i samozatajnog ministra obrane Gojka Šuška do početka 1995. ustrojila, obučila i naoružala svoje oružane snage. U njenom sastavu našli su se svi slojevi hrvatskog naroda, redom domoljubi, koji su uskoro činili impresivnu, visokomotiviranu, opremljenu i obučenu vojnu silu koja je spremna izvršiti svaku zadaću. No krenimo redom. Samo dan prije početka operacije, Hrvatske su tajne službe registrirale da je Načelnik Uprave bezbednosti GŠ VJ ( Glavnog Štaba Vojske Jugoslavije), general Aco Dimitrijević oko 13 sati obavijestio sebi podređeni „Glavni Štab SVK“ u Kninu da će Hrvatska vojska „sigurno napasti u roku 24 sata“. Oko 19 sati poslano je drugo upozorenje, sada od Načelnika Obavještajne uprave GŠ VJ, pukovnika Branka Krge, koji definitivno potvrđuje informaciju o napadu Hrvatske Vojske. Nakon obavijesti iz Beograda nastala je panika u zapovjedništvu u Kninu. „Oficiri“ su se sastali već u 20:00 sati da razmotre „novonastalu situaciju“. General Mile Mrkšić, držeći u ruci neki papirić, otvorio je sastanak riječima: „Ustaše dolaze ujutro u 5:00 časova, pička im materina“. Sastanak je završio oko 21 sat. Za srpske „oficire“ slijedećih osam sati pretvoriti će se u najdužu noć u njihovom životu.

SRPSKA NOĆNA MORA NA FRONTI DUGOJ 630 KILOMETARA

Četvrti kolovoza svanuo je kao sunčan dan. Točno u pet sati počela je odlučujuća bitka Hrvatske vojske potpomognute postrojbama Specijalne policije, snažnim raketno-topničkim djelovanjem i zračnim napadima duž cijele linije razdvajanja na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu. Fronta je duga 630 kilometara. Napadi Hrvatske vojske odvijaju se istovremeno iz gotovo trideset pravaca. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman putem radija poziva vojnike tzv. „SVK“ (Srpske vojske krajine) da se predaju. Ako to učine jamči im da će dobiti amnestiju prema hrvatskim zakonima. Svima onima koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni poručuje da ostanu kod kuće i dočekaju hrvatsku vlast. Takvih je, kasnije će se pokazati, bilo malo. Dan za koji stanovnici Knina i srpski časnici u „Glavnom Štabu VSK“ ni u snu nisu mislili da će doći, došao je! Topnička vatra hrvatske vojske na vojne ciljeve toliko je precizna da je sve „oficire“ ostavila u šoku. Prvim hicima gađani su tzv. „Glavni štab SVK“, zgrada tzv. „Vlade“, policijska postaja „krajinske milicije“, sve „kasarne“ u Kninu, zgrada „Službe državne bezbednosti Krajine“, željezničko čvorište i zgrada telekomunikacijskih veza…

SRBIMA I HRVATSKIM IZDAJNICIMA SVAKI JE HRVATSKI PROJEKTIL BIO „PREKOMJERAN“

U deset sati 04.08. 1995. načelnik obavještajnog odjela „Glavnog štaba SVK“ pukovnik Mihajlo Knežević šalje prvo izvješće u glavne štabove Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske. U tom izvješću pukovnik Knežević piše: „…Po Kninu je dejstvovano sa Livanjskog polja iz više pravaca i do vremena pisanja informacije na grad je palo između 200 i 300 projektila različitog kalibra… Glavni udar je izvršen na zgradu GŠ SVK gde je nanešena velika materijalna šteta i gotovo je potpuno uništen ceo vozni park…“. Dugo godina nakon toga, u knjizi „Rat za srpsku krajinu 1991.-1995.“(Beograd 2002), Marko Vrcelj “načelnik artiljerije Glavnog štaba SVK ” opisati će taj trenutak na slijedeći način: „… Tražeći zaklon iza drveća, od drveta do drveta stižem u Glavni Štab. Ulazim u zgradu i imam šta videti. Dve granate su pale na parking prostor između zgrada, eksplodirale i uništile ceo vozni park Glavnog štaba. Mora da ih je neki dobar artiljerac smestio baš ovde“. Nakon napada tzv. „Glavni štab SVK“ premješten je u starački dom u blizini, a koristio je zgradu i telekomunikacije željeznica za svoje veze prema postrojbama na terenu. Tih 200 do 300 projektila ispaljenih na vojne ciljeve u Kninu uskoro će biti proglašeno „prekomjernom uporabom topništva“. Kako se to dogodilo najbolje znaju Mesić, Račan, Ostojić, Sanader,Karamarko i Jadranka Kosor, koji su za potrebe haškog tužiteljstva izmislili „topničke dnevnike“.

TEK OKO 14 SATI SRBI SHVAĆAJU – CILJ JE I SAM KNIN!

„Glavni štab “ srpske vojske uočava da Hrvatska vojska jednako napada na cijeloj dužini bojišnice, što uvodi pomutnju u njihove redove. Ne mogu odrediti težište operacije. Tek oko 14.00 sati, kada je Hrvatska vojska napravila napredak po Dinari i Crvenoj zemlji prema Kninu i kada je ovladala Malim Alanom, čvorištem Sveti Rok- Gračac i Lovincem, postalo im je jasno da je snovima o velikoj Srbiji došao kraj, barem što se Knina tiče. Od sada će o tome moći sanjati samo iz Beograda. Hrvatske obavještajne službe prate svaki telefonski razgovor Martića i „ministara“, Mrkšića i stožernih časnika sa podređenim postrojbama. Isto tako, prate se sve radio veze. Iz sata u sat službe izvješćuju Predsjednika Tuđmana i hrvatsku Vladu: operacija ide i bolje od planiranog. U 17,00 sati hrvatski obavještajci dobili su informaciju: general Mile Mrkšić predložio je tzv. „Predsjedniku RSK“ Milanu Martiću da donese odluku o povlačenju stanovništva na sigurnije prostore zbog nadolazećih okršaja s hrvatskom vojskom i „obrane teritorija“. Mrkšić je očekivao da će pomoć doći iz BiH, da će tzv. „Vojska Republike Srpske“ pod vodstvom Ratka Mladića napasti Hrvatsku vojsku i HVO (planirana operacija Vaganj-95) te tako dati predah tzv. „SVK“. No stižu vijesti koje će ga još više obeshrabriti: jedinice 5. Korpusa Armije Bosne i Hercegovine, u skladu s planom, krenule su u napad na tzv. Krajinu i na Republiku Srpsku. San o velikoj Srbiji rušio se kao kula od karata.

KANAĐANI SRBIMA DAJU GORIVO ZA BIJEG

Nakon što su donijeli odluku o iseljavanje stanovništva, srpsko vodstvo zatražilo je sastanak sa zapovjednikom UN-ovog Sektora Jug generalom Alainom Forandom. Kanađanin je bio naklonjen Srbima, pa je s njima odmah oko 18:00 sati održao sastanak. Dočekao ga je „načelnik štaba“ Dušan Lončar i pet „ministara“ tzv. „Republike Srpske Krajine“. Srbi su izgledali potpuno zbunjeni i tokom razgovora uglavnom su imali nesuvisle primjedbe. Tražili su od generala Foranda 70.000 litara goriva za evakuaciju stanovništva. General Forand odmah je izdao naredbu da se gorivo UNHCR-a podjeli stanovništvu u bijegu, a u srpskom stožeru ostavio je jednu radio stanicu radi bolje „koordinacije“. Bilo je to ozbiljno kršenje neutralnosti snaga UN-a u sukobu. Točno u 20:00, 04.08. 1995. počeo posljednji sastanak tzv. Glavnog Štaba Srpske vojske Krajine u Kninu. Ubrzo je „Vlada Krajine“ napisala i izdala naredbu o evakuaciji stanovništva. Potpisnik tog dokumenta je „predsjednik Vlade“, ratni zločinac Milan Martić. U stožeru su na sastanku zapovjednici 7. Korpusa „SVK“ koji brani Knin. General Mrkšić upoznaje ih s naredbom za evakuaciju stanovništva i oko 21.00 zapovjeda „Glavnom štabu“ da napusti Knin i da pređe na „izdvojeno zapovjedno mjesto u Srb“. Negdje oko ponoći vojni promatrači UN-a (UNMO) otišli su do centara grada i pronašli Stožer „SVK“ potpuno napušten.

RASPALI SE NA PUTU DO IZDVOJENOG ZAPOVJEDNOG MJESTA

No, negdje na putu od Knina do novog zapovjednog mjesta u Srbu, ustroj srpskog zapovjedništva potpuno se raspao. Prateći sustav neprijateljskih veza i informacije koje su slali dubinski izvidnici Hrvatske vojske s okupiranog teritorija, hrvatske obavještajne službe došle su do čvrstog zaključka i dokaza da srpski časnici ne idu organizirano u Srb, već da su krenuli „spašavati“ članove obitelji ili svoje prijatelje. Zadnji obavještajni podaci su govorili da u centru Srba u blizini jedne kuće ima nekoliko vozila veze što je ukazivalo da je to taj izdvojeni „Glavni štab“. No bilo je vidljivo da tu nema nikakvog organiziranog rada. Generala Mile Mrkšića nema, načelnika stožera nema, tu i tamo dođe neki „oficir“ i odmah ode u žurbi. Već 05.08.1995. u 3 sata i 40 minuta, obavještajni podatci o stanju neprijateljske vojske brzo su kroz sustav zapovijedanja i vođenja došli u sve postrojbe Hrvatske vojske.

ZAUZIMANJE GLAVNOG UPORIÅ TA ZA VOJSKU ZNAÄŒI STRATEÅ KI I POLITIÄŒKI SLOM

Znajući da su „Glavni Štab SVK“ i zapovjedna struktura u rasulu, a srpske snage demoralizirane, Hrvatska vojska i Specijalne postrojbe MUP-a nastavile su napadna djelovanja na području Sjeverne Dalmacije i Like i uz manju topničku pripremu oslobodile su grad Knin 05.08.1995. oko 10 sati. Velika hrvatska zastava, koja se mogla odasvud vidjeti, vijorila se na kninskoj tvrđavi. Grad simbol pobune protiv Hrvatske države postao je simbolom hrvatske pobjede! Na sjevernom dijelu bojišta došlo je do manjeg zastoja u izvođenju operacije zbog konfiguracije terena, djelovanja neprijateljskog topništva i velikog broja minskih polja na smjerovima napada, pri čemu je hrvatska vojska trpjela određene gubitke. No uskoro i na sjevernom sektoru bojišta Hrvatska vojska uspostavlja potpunu kontrolu operacije, pa poražena srpska vojska potpisuje predaju u Viduševcu 8. kolovoza. 1995. Ministar obrane, Gojko Šušak 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. objavio je hrvatskoj i svjetskoj javnosti da je operacija “Oluja” uspješno završena. Oni koji su četiri godine ranije, 12.05.1991., na referendumu oduševljeno „izglasovali“ da će se na tom dijelu Hrvatske primjenjivati zakoni Srbije, otišli su kada je propala i zadnja nada da će takvo što biti moguće na hrvatskom tlu.

PROPAO SAN O GERILSKOM RATOVANJU U UTROBU HRVATSKE DRŽAVE

Dok je njihova tzv. Srpska Vojska Krajine u Viduševcu potpisivala bezuvjetnu predaju i priznavala pobjedu Hrvatske vojske, u Beogradu već spremaju planove daljnje destabilizacije Hrvatske. Održana je sjednica „Vrhovnog Saveta Odbrane“ Jugoslavije (14.08.1995), na kojem je bio cijeli politički i vojni vrh Srbije i Crne Gore. Na sastanku je bila samo jedna „tačka“ dnevnog reda: vojno-politička situacija i prijedlozi mjera Generalštaba Vojske Jugoslavije. Generalštab VJ je planirao stvoriti terorističke postrojbe četnika, koje bi po „partizanskom modelu“ i u Hrvatskoj voditi „gerilski rat“. Cilj terorističkog djelovanja na hrvatskom tlu bio je trajno destabilizirati stvorenu Hrvatsku državu i pripremati se za povrat „izgubljenih srpskih teritorija“ u budućnosti. Plan je bio terorističkim akcijama držati Hrvatsku državu u stanju trajne napetosti, te davati osnovu svim protivnicima hrvatske samostalnosti u svijetu za stalne pritiske na hrvatsku vlast. Pitanje srpske države u državi, osim terorom, trebalo je držati stalno otvorenim i političkim aktivnostima srpskih političkih predstavnika, koji su godine ratnog sukoba iskoristili za etabliranje u hrvatski politički sustav, kao drugi, pričuvni „ešalon“ velikosrpske politike. Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće i dan danas uporno ponavlja laži o „Oluji“, odbija prihvatiti istinu i služi Beogradskim četnicima kao pokriće za njihove bjesomučne napade na Hrvatsku. No stihija koja je zahvatila srpsku paradržavnu tvorevinu u vrijeme „Oluje“ dovela je do Martićeve odluke o „evakuaciji“, čime je ovaj plan postao neizvediv, pa je nositeljima velikosrpske politike, koji danas vladaju Srbijom, preostalo je tek da zauvijek slave svoju „bežaniju“.

POSLJEDNJA BITKA – UKLANJANJE POLITIČKE OSNOVE ZA NASTAVAK DESTABILIZACIJE

Odmah nakon operacije „Oluja“ razni Pupovci, Čičci, Pilseli, Karlosi, Pusići, Puhovski, Teršelićke i Štrpci su uz pomoć Mesića i njegovih jataka, te brojnih političkih diletanata, pokušali kolateralne žrtve rate pretvoriti u hrvatski zločin, a blistavu pobjedu Hrvatske vojske u zločinački poduhvat. Time su, svjesno ili nesvjesno, sudjelovali u stvaranju političke osnove za realizaciju plana „B“ Jugoslavenskog „Vrhovnog Saveta Odbrane“. Po završetku „Oluje“ iz raznih stranih centara moći uz pomoć hrvatskih smutljivaca plasirani su mnogi mitovi i legende o „hrvatskim zločinima“ u operaciji Oluja. Cilj je bio obezvrijediti pobjedu, baciti ljagu na hrvatskog vojnika i tako stvoriti političku osnovu za nastavak velikosrpske politike u novonastalim okolnostima. Takva su nastojanja naročito intenzivirana nakon što je tzv. „Republika Srpska Krajina“ nestala kao tvorevina velikosrpskog nacionalizma u munjevitoj hrvatskoj operaciji i traju do danas. Nositelji velikosrpske ideje, uoči svake godišnjice kraha svoje paradržave, izvode nove „performanse“ kojima žele uvjeriti svijet kako je žrtva agresor, a agresor žrtva.

 ONI SU OMOGUĆILI DA I DANAS ŽIVE LAŽI O HRVATSKOJ POBJEDI

Zbog toga je svaka obljetnica Oluje prigoda, ne samo za slavljenje pobjedničke Hrvatske vojske koja je pod Tuđmanovim i Šuškovim vodstvom oslobodila Hrvatsku, nego i za prisjećanje na nezakonito kopanje po arhivama, potrage za transkriptima i topničkim dnevnicima i bjesomučnog progona hrvatskih branitelja. Zaslijepljeni mržnjom prema Tuđmanu i Šušku, ili jednostavno opsjednuti vlastitim karijerama, bulumente domaćih izdajnika nastojale su jašući na valu optužbi protiv Hrvatske steći bolju političku poziciju u budućnosti. Tako su nastale karijere Stipe Mesića, Ive Sanadera, Tomislava Karamarka i Jadranke Kosor, kao i gotovo svih istaknutih ljevičara u Hrvatskoj. Sjetimo se svih onih koji su tvrdili da su bivši američki vojni časnici kroz MPRI s generalom Carlom Vounom obučavali i osposobljavali postrojbe Hrvatske vojske ili da je NATO podržao Hrvatsku ofenzivu, priča da je svrha Miloševićevog slanja generala Mrkšića u tzv. „RSK“ uopće nije bila obrana te zločinačke tvorevine nego priprema za povlačenje vojske i stanovništva, da se tzv. „Srpska vojska Krajine” nije stvarno borila nego se jednostavno povukla čim je Hrvatska vojska napala i da je sve to, kao i čitavi rat, bio samo dogovor između Tuđmana i Miloševića. Ni jedna od ovih priča nije bila istinita, ali sve su one godinama dominirale hrvatskim političkim i medijskim prostorom. I uvijek se iznova koristile kao sredstvo međunarodnog pritiska kada god bi se za to ukazala prilika. Sve ove priče i ponašanje hrvatskih političkih elita prema Oluji i njezinim nositeljima, naročito nakon 2000., ostavile su devastirajuće posljedice na hrvatsko društvo, i udahnule novi život velikosrpskim pretenzijama. I danas dio hrvatske političke elite vodi “rat nakon rata”, ne više onako frontalno kao nekad, ali još uvijek koristeći svaku, pa i najmanju priliku, da ospore karakter i čistoću naših oslobodilačkih operacija. Kada danas slavimo „Oluju“ mi slavimo jedinstvenu združenu operaciju svih instrumenata nacionalne moći, mudro i odlučno vođenje predsjednika Tuđmana, uz primjenu sveukupnih političkih, gospodarskih, diplomatskih i vojnih potencijala hrvatske države. Zbog toga je pobjeda i bila tako blistava, te je njezinim završetkom osujećen svaki plan održavanja velikosrpske vatre na hrvatskom teritoriju. Sitne vatrice što ih nositelji četničke ideologije pale po Beogradu izraz su dubokih frustracija i nemoći, dok Hrvati slave Dan Pobjede!