Knjiga „Svjedoci zla“ nastaje na valu antihrvatske histerije koja se pojačava zadnjih desetak godina, a koja je svoju kulminaciju doživjela presudom „haaškoj šestorci“, što je uostalom i dominantni motiv naslovnice knjige.
Piše: Tvrtko Milović
Sam sadržaj knjige nije maštovit. Radi se o zbirci transkripata ratnih izvještaja Akifa Agića iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja i drugih mjesta sukoba Armije BiH i HVO. Pored transkripata njegovih izvještaja i intervjua, u knjizi se nalazi nevjerojatno šarolika zbirka svega i svačega. Ima tu svjedočenja iz Haaga, preslika različitih dokumenata i članaka, pjesama, tužnih citata, autorovih starih i novih kolumni, prijetećih pisama, pisama podrške Seida ef. Smajkića, haaških tužitelja i sudaca kao i čitavih 50 stranica nečitko kopiranih spiskova logoraša. Sve to kako bi knjiga valjda bila dovoljno „debela“ da opravda uloženi novac, ali i vizualno prikaže obim „Udruženog zločinačkog pothvata“.
Radi se o nešto suptilnijem pristupu „debljanju“ knjige nego što su učinili autori knjige „Hrvatska Republika Herceg Bosna – agresija i zločin“ Mesud Hero i Fuad Kovač koji su se uglavnom bavili srpskom politikom u BiH, a hrvatsku politiku tek nonšalantno prikazali kao podršku srpskoj i dali joj naslov.
Agić i Vele nemaju nikakvih dvojbi da je uloga Srbije i Hrvatske u ratu jednaka a ulogu Franje Tuđmana opisuju već na strani 26.: „Franjo Tuđman se jasno izjasnio o svome stavu prema BiH a on glasi da muslimani Bošnjaci ne postoje i da ne mogu biti bilo kakav faktor koji odlučuje o budućnosti“.
Kada i gdje se Franjo „jasno izjasnio“ o postojanju muslimana Bošnjaka, autori ne navode. Pored navedenog, knjiga vrvi različitim „konačnim istinama“ koje često poništavaju same sebe. Tako opisuju: „HDZ BiH se u svim hercegovačkim i srednjobosanskim opštinama jasno i nedvojbeno izjašnjavao za pripojenje Hrvatskoj i gotovo ništa, ni u kom pogledu, nisu htjeli ostvarivati unutar BiH.“
A onda već u sljedećoj rečenici doslovce stoji: „Raznolikost i podvojenost unutar HDZ BiH je jasna od njenog osnivanja i definisala se kroz dvije struje – bosansku i hercegovačku“. Vrlo jasno i nedvojbeno.
Ima još bisera: „Desetog aprila srpske snage su zauzele Kupres. Ratna žarišta se brzo šire i po zamisli nalogodavaca sve ide po planu. Rat u Bosnu je uguran a primirje koje su potpisali Milošević i Tuđman se poštuje“!
Koje primirje? Gdje se poštuje ako se rat rasplamsava? I kako je Kupres zauzet usred primirja?
Skoro svaka stranica sadrži proturječja. Tuđman je tako podržao referendum o neovisnosti BiH kako bi uništio BiH. A Darija Kordića nakon transkripta s govora u Busovači o važnosti opstanka Jajca autori bez ikakvog objašnjenja optužuju da je – tražio napuštanje Jajca!
Očekivano, „prodaja“ Posavine se podrazumijeva, a autori je „dokazuju“ transkriptom intervjua s nekoliko bošnjačkih vojnika iz Kozarca. Inače, ovi vojnici kao i svi ostali svjedoci (zla) su apsolutni poznavatelji svih okolnosti u kojima su se zatekli, te su stoga i neoborivi autoriteti u dokazivanju teza koje autorima trebaju – od sporazuma Milošević Tuđman, etničkog čišćenja, agresije, genocida i svega drugog po potrebi.
Da ne bude zabune, transkripti sa stvarnim sugovornicima su najveća vrijednost ove knjige. Osim što su autentični, to je i jedini dio knjige koji je originalan. Sve ostalo je običan bućkuriš loše skrivene mržnje prema Hrvatima u BiH.
Knjiga nam nehotice otkriva i neke zanimljivosti. Tako u intervjuu sa rahmetli Arifom Pašalićem otkrivamo: „Muslimani su ovdje konstitutivan narod, muslimani su u većini i muslimani moraju dobiti svoju državu BiH, sa svim pravom, i Hrvatima i ostalim narodima i narodnostima koji žive ovdje, ravnopravno“.
Arifova konfuzna misao iz davne 1993. zapanjujuće je jednaka konfuznoj politici koju bošnjački lideri promoviraju dan-danas!
Autori nam otkivaju još jednu pikanteriju: Seid ef. Smajić je 1993. izdao fetvu kojom je haram klanjati dženazu muslimanima koji poginu kao pripadnici HVO!
Ni efendija Smajić, kao ni Arif Pašalić, a pošteno je reći ni Akif Agić, ne smatraju Armiju BiH multietničkom vojskom. To je iz knjige besprijekorno jasno. Zašto onda franjevci sudjeluju u ovoj zloj raboti? Zar je moguće da im ne smetaju stilske figure „novinara“ Agića: „Dragi Miroslave tvoj ćaća je bio ZLOČINAC…“; ili intervju Boba Stewarta koji počinje „Ahmići su djelo đavola, Hrvati su počinili genocid“?
Fra Ivo Marković autora ovog kupusa zlobe opisuje: „Akif je novinar ratnik uvjeren da su vijest i informacija jednako važne kao sama bojišnica. Akif ne mrzi, u njega je ljubav jača od mržnje“.
Vrlo nekonvencionalna definicija ljubavi jednog profesora Franjevačke teologije.
Fra Mirko ovu knjigu smatra doprinosom pomirenju koja nije tu da bi se nova mržnja iskopala.
Zašto je onda pisana? Zar je pisana samo da bi se uzele pare od 32 imućna sponzora i uzelo po 30 KM brigadama internet ratnika kojima treba doza argumenata za Facebook!?
Ovakvih je knjiga bilo i bit će. Trash literatura nije nikakav bošnjački fenomen. Naprotiv, trebat će stoljeća da dostigne produktivnost srpskih i hrvatskih autora mitomana. I nek postoji knjiga. Čak i ova ima svoju vrijednost.
Ali je ružno i nemoralno od bivšeg i aktualnog gvardijana samostana Fojnica u kojem su ubijena dva čovjeka samo zato što su bili Hrvati, a čije je katoličko stado protjerano i do danas bespovratno desetkovano, da promovira knjigu koja taj isti nesretni narod definira kao agresore na vlastitu zemlju!
Hrvati katolici Fojnice su miran i dostojanstven narod. Oni će opet doći u samostan na misu. Nije to fra Mirkov samostan. Njegova je samo kafana koju je napravio u samostanu. I knjiga „Svjedoci zla“ u kojoj tako uživa.
/HMS/
