Tužni Božić Katarine Kožul

Kad sad sjednem pred jaslice i pustim Božiće da mi duÅ¡om proÄ‘u, ustrepta mi srce. Od onih koji su se samo u duÅ¡u složili i čine joj temelj tkiva, a nisam ih svjestan. JoÅ¡ nisam ni govorio ni pamtio. Samo sam plakao i mirovao u majčinu krilu. Do ovih posljednjih koji su tu u duÅ¡i, ali ih se slabije sjećaÅ¡ od onih iz mladosti. Onih kad si mislio da je Božić samo za starije i samo za nejake. Fratri i narod Skupljali smo mahovinu. Bila je smrzla. I dan je smrznut. Nakupili smo dosta mahovine. No, za planirane jaslice bilo je to malo. Smjestili smo jaslice točno podno glavnog oltara. Napravili smo i staju od dasaka i pokrili je slamom. Torove smo napravili od pravog suhozida, dolce s ozimom pÅ¡enicom, ljeÅ¡njake, stogove sa sijenom, puteljke Å¡to su vijugali kroz zaselak, sve. PoÅ¡ao sam niz Brijeg prema rijeci da skupim to mahovine Å¡to joÅ¡ nedostaje. Put je iÅ¡ao do groblja, pa se od njega istoku strmo obarao prema mlinici. Uz mlinicu je i zgrada hidrocentrale. Dan je bio onaj pravi predbožićni. Tih, ptice su samo osluÅ¡kivale i nisu pjevale. BeÅ¡umno su prelijetale s grane na granu. Sjeo sam na prag mlinice i zapalio. Å um je vode bio čaroban. Tu su joÅ¡ u ovoj danas bez krova i napola sruÅ¡enoj mlinici i hidrocentrali sanjali Božiće koji su trebali doći. Pričala je Iva. Fra Augustin je molio iz svog svećeničkog molitvenika. Na latinskom. Å apat se njegove molitve lijepo slagao s klokotom mlina. Svako malo bi mlinar pogledao prema njemu. U hidrocentrali su bili drugi fratri. I narod. Pucalo je po Brijegu, a po neka granata bi pala i u blizini mlinice i hidrocentrale. Iva je bila najstarija od sve djece Å¡to su se od pogibli sklonili iz Mokrog. ÄŒuvala je joÅ¡ dvije mlaÄ‘e sestre i brata kojem je bilo tek sedam godina. Tu su i druga djeca iz njihova zaseoka. Tih nekoliko dana koje su već proživjeli u mlinici Ivu su uvježbali u svemu. Naučila je kako će djecu najbolje uÅ¡uÅ¡kati pred spavanje, znala je Å¡to će im izjutra dati jesti, a stalno je mijesila novi kruh. BraÅ¡na je, Bogu hvala, bilo koliko god hoćeÅ¡. Svako malo bi fra Augustin Ivi poneÅ¡to dao. Sad soli, sad ulja, sad opet mlijeko. Brinuo se izmeÄ‘u svih opasnosti da ima za djecu. I kad je sve utihnulo, krenuli su onim istim putom, sad uzbrdo. Fratri i narod. I Iva s djecom. Kad su stigli do gimnazije, srce im se steglo. Sve se joÅ¡ dimilo. U susret su im trgnuli partizani s uperenim strojnicama. Fratre su odmah, uz povike i psovke, odvojili: – Ovamo, bando ustaÅ¡ka, zar vas joÅ¡ ima?! Iva je htjela obraniti fra Augustina, a jedna ju je partizanka kundakom udarila u slabine, Odmakni se, ženo, ili ćeÅ¡ proći gore od njih. Jami tu svoju djecu i put pod noge. ViÅ¡e od bolnoga i tupog udara Ivu je zaboljelo da ju je nazvala ženom. Bože, meni je tek dvanaesta. Zar izgledam tako staro. Nikada Iva nije zaboravila taj rastanak s fra Augustinom i drugim fratrima iz fratarske mlinice i hidrocentrale. Nikada ih viÅ¡e nije vidjela. I nisu viÅ¡e smjeli o njima ni govoriti. Jedno joj je ostalo u sjećanju. Fra Augustin im je navečer, kad bi izmolio sve svoje molitve, pričao tako zanimljivo da bi sve zaboravili i bili presretni sluÅ¡ajući ga. Pričao im je kako su i gdje fratri nabavili velike figure za jaslice za crkvu. Sva su djeca već vidjela te figure i svima su zasjele u duÅ¡u. Ali, figure nabaviÅ¡ jednom i imaÅ¡ ih svake godine. A mahovina?! E, ona zna biti nevolja. Nju valja svake godine naći za jaslice. I zna biti godina kad je snijeg tako velik da je ne možeÅ¡ nabrati, zna godina biti mrzla, pa se opet ne da nabrati. A kad želite brati mahovinu, e onda to tražite u Pratarskim Lukama, evo, oko ove mlinice i hidrocentrale. Tu je riječ Iva zapamtila. I svake je godine iÅ¡la u Pratarske Luke nabrati mahovine. I svake je godine za fra Augustina i druge ubijene fratre molila krunice. A Ivi, koja je nizala godine, oko Božića iz glave nije izlazila Katarina. Život u tuÄ‘ini i tragedija Katarina Kožulova. Bila je najljepÅ¡a u selu. K tomu joÅ¡ i smjerna, blaga, povučena, a ipak odvažna i stamena. ÄŒim se udala, muž joj odlazi u Njemačku. Kao i svi u ta doba. Ostaje sa svekrom i svekrvom. I prve je godine braka rodila sina. Sina Mijata. Bio je sve njihovo uzdanje, na osobit način djedovo. No, brzo stiže crna kukavica i crni glas donese. U Njemačkoj je poginuo Katin čovjek, Mijatov otac. Nije on to mogao izdržati. Nije nikad iz sela otiÅ¡ao dalje od Brijega. Nije mogao bez mene, nije mogao bez Mijata, nije mogao bez oca i matere. Jednostavno, nije mogao i nije htio bez nas živjeti. On se jednostavno s vrha novogradnje na kojoj je radio strmoglavio. Kuća se započela graditi, a sad novac presahnuo. I Katarina odluči, nakon Å¡to se oko ukopa sve smirilo, sama poći u Njemačku. To sad kao grom pogodi svekra i svekrvu. – Nevista, ne’š vodit’ i Mijata?! – A, kud bi bez njega?! – Mi ćemo ga čuvati. Bit će mu lipo, ne boj se! – Umrla bih bez njega prvu noć. Svekar je samo iziÅ¡ao iz kuće i krenuo put ograde Å¡to je bila samo tu malo dalje u brdu. Tamo je uvijek iÅ¡ao kad nije znao ni Å¡to bi, ni kud bi. Kad mu je bilo teÅ¡ko. A sad mu je bilo teÅ¡ko isto kao onda kad su mu javili da mu je sin jedinac u Njemačkoj poginuo. I zakratko je Kata bila u Njemačkoj i zaposlila se u hotelu. Stekla je prijatelje brže nego Mijat. Njemu se na sve bilo teÅ¡ko naviknuti. Nije znao jezik te je djecu samo promatrao i njegove su oči bile tužne. IzmeÄ‘u sve te djece, jedan je dječak Mijata zavolio. Zavolio ga iz dubine svoga nevinog dječačkoga srca. I Mijat njega. Uvijek bi on Mijata uzeo u svoju momčad za nogomet. Ne samo zato Å¡to je Mijat dobro igrao nogomet već viÅ¡e Å¡to ga je želio u svojoj momčadi i Å¡to mu je želio dati do znanja da mu je prijatelj. Najteži su bili Božići. I Katarini i Mijatu. Ona nije imala puno slobodnih dana kako bi mogli putovati u Hercegovinu, tamo ostati bar koji dan te se mirno vratiti. Radilo se tu o dan-dva za Božić i tako za Novu godinu. Tako su mnoge Božiće proveli u Njemačkoj. To je ostavljalo traga i na starce u Hercegovini, i na Katarinu i Mijata u Njemačkoj. Djed je kopnio, bivao sve tužniji i sve povučeniji. Zadnjeg je Božića, dok su se opraÅ¡tali, rekao Mijatu, – Daj, Bože, moj Mijate, da me viÅ¡e vidiÅ¡. Mijat je volio djeda viÅ¡e od svega. Pao mu je u zagrljaj i ljuto zaplakao. Katarina su i baka gledale u stranu i suze su im samo tekle. PoÅ¡ao je djed prema svojoj ogradi, a Katarina za njim. Nakon desetak koraka iza kuće je zastao. Katarina mu je pristupila i izustila, – Ćaća, fala ti za sve. On ju je omjerio i strogo i očinski. Gledao je i Katarina nije mogla izdržati taj njegov pogled. – Kate, vamo pričaju da se s nekim Talijancem viÄ‘aš… – Nemoj, ćaća, tako ti svega. Nemoj o tome. To je bilo i proÅ¡lo. Grij san svoj debelo naplatila… – Pazi nam na Mijata… – Oću, ćaća, zato san te tila na samo i vidit. Znan Å¡to ti Mijat znači, i baki i meni. On mi je sve moje. Djed je gledao u zemlju i polako dizao pogled prema Katarini, prema svojoj nevjesti. Ona mu je bila uvijek mila. Koraknu nakon nekog vremena k njoj i očinski je zagrli i privinu na prsa. Ostali su tako nekoliko, pa se djed odmaknu korak i, gledajući Katarinu u oči, reče: – Zbogom, moja Kate! Nikad viÅ¡e! – Nemoj, ćaća! Nemoj, svega ti! Rukama je Katarina brisala suze koje su samo letjele niz lice. OtiÅ¡li su Katarina i Mijat natrag u Njemačku. Ubrzo je djed umro. Katarini su javili tek nakon ukopa jer je tako djed na času smrti baki zapovjedio. Katarina je pročitala pismo koje je naÅ¡la u poÅ¡tanskom sandučiću pred ulazom, samo je sjela na stube i gorko zaplakala. Nije se mogla pomaknuti. Mijat je doÅ¡ao iz Å¡kole i kad je vidio majku uplakanu, sjeo je u njezino krilo. Shvatio je Å¡to je. Uzeo je pismo iz njezine ruke i čitao, a suze su Mijatove padale na slova koja su pričala o smrti voljenoga djeda. Zagrlio je svoju majku i s njom tiho plakao. Katarina je radila i na Badnjak. Bilo je ledeno. Mijat se dogovorio sa svojim prijateljem da će praviti snjeÅ¡ka. Mijat ga je čekao i čekao, ali prijatelja nije bilo. Mračilo se. Tužan je Mijat krenuo svojoj kući. Bila je zaključana. Nije imao ključa. Majka je mislila da će se, kako joj rekao, zadržati sa svojim prijateljem. No, njegova prijatelja roditelji nisu pustili s obrazloženjem: – Budi razuman. Badnjak je. Sad je svatko sa svojima. Hladnoću noći grijala je melodija božićne uspavanke “Stille Nacht” i svojom milinom malom Mijatu joÅ¡ viÅ¡e razdirala srce. Majka ga je zatekla pred ponoć. Uzela ga u naručje, ponijela u sobu: – Sine moj, led si ledeni! – Mama, prijatelj će mi doći, on me nikada nije lagao. – Neka, Mijate, uključit ću peć… Katarina je odvila plin, položila Mijata u krevet, prekrila ga pokrivačem i svila se do njega. Shrvana umorom i životom, htjela je sa svojim sinom samo zaspati. Vječno zaspati. Mijat kao da je iz daljine čuo prijatelja kako ga doziva: – Mijat, Mijat… Omamljen plinom i majčinim zagrljajem, nije se mogao odazvati. Samo je utonuo u san. Fratar je vodio ukop Katarini i njezinu Mijatu. Djevojke su igrale tužno kolo naopako. Na bijeli Mijatov lijes su bacile tri jabuke. Katarina je legla do svoga muža sa svojim Mijatom. BijaÅ¡e to tužni Božić Katarine koja se sa svojim Mijatom vratila svojoj kući.• KLJUÄŒNE RIJEÄŒI božićna priča

Pročitajte viÅ¡e na: https://www.vecernji.ba/vijesti/tuzni-bozic-katarine-kozul-1216013 – www.vecernji.ba