Trijumf

Svaka pobjeda ima okus gorčine onih koji su izgubili. I stoga pobjednik uvijek treba pronaći način ublažiti tugu gubitnika. Ali i u tome mora postojati mjera i ne smije se dopustiti inverzija rezultata. Ako to itko, i ikada, dopusti svi su izgledi da bi ga mogli proglasiti Hrvatom (a biti Hrvat nije sramota samo je počesto tužno).

Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić

Trumpofobija koja je do histerije promovirana u kampanji njegove protukandidatkinje manifestira se i nakon njegove pobjede na predsjedničkim izborima. Prosvjetiteljski velepokret nove globalne religije samovoljnih prava diljem svijeta u njemu prepoznaje opasnost iako je posve jasno da je i sam Trump dio establišmenta kojega je tako žestoko napao zbog siromašenja većinskog bjelačkog američkog pučanstva, bogaćenja ionako prebogate manjine, korporativnih interesa koji se ostvaruju bez obzira na posljedice diljem svijeta i u samoj Americi. Upravo stoga jer je Trump i sam dio političke (i gospodarske) elite jasno je da je paradigma dosadašnjeg njezina ponašanja potrošena i da prijeti urušavanjem temelja američkoga društva (slobode, poduzetništva i američkog sna). Politička i gospodarska elita je došla do te spoznaje, ali vjerovjesnici globalizacijskog prosvjetljenja kojima je dana zadaća promocije izokrenutih vrednota osjećaju u njezinu zaokretu izdaju vlastite globalne prosvjetitljeske misije. Prilagodba morala, ustoličenje navodnih prava kao dokaza demokratičnosti onih koji se iz moralnih razloga s takvim stajalištima ne mogu složiti, opravdavanje svih vrsta požudnih užitaka. Ostvarivači stvarne i virtualne premoći u promociji neopaganizma (do sotonističkih razmjera), njihovi financijeri i pomogači, raznorazni pokreti i medijski promotori tih i tkavih odjednom uplašeni da bi moglo doći do uskraćivanja novaca za djelatnosti promocije tog i takvog globalnog prosvjetiteljskog pothvata. I nastaje cika. U ciki naravno sudjeluju svi oni koji iz društvenog položaja povlaštene manjine slijedom logike osjećaju da bi ponovno mogli stići na društvenu marginu.
Izbornu kampanju Donalda Trumpa (i njegovu pobjedu) prati i Trumpomanija. Svi oni koji iz ovih ili onih razloga raduju se njegovoj pobjedi. Koliko se može vjerovati recimo Šešeljevu oduševljenju Trumpovom pobjedom: onoliko koliko će ona eventualno omogućiti uspostavu Velike Srbije (pa makar i iz dva dijela: Srbije i Republike Srpske). Ne bude li to Trump omogućio ne bi me čudilo da Vojo opet zašilji glogov kolac za srce podivljale zvijeri. I od navodnog Trumpoljupca postane njegov najžešći mrzitelj.
Burza drhće navodno zbog Trumpove pobjede što je gotovo paradoksalno, jer je njegovim izborom navodno otklonjen veliki mogući sukob Amerike i Rusije. (I Putin navodno slavi zbog njegova izbora.) I kako je moguće da burze tako reagiraju ako je otklonjen veliki svjetski sukob. Ili su se takvom sukobu burzovni mešetari nadali i njega zagovarali. Hoće li Putin do svog udjela u kolaču globalne raspodjele bogatstva i utjecaja lakše doći s Trumpom ili da je kojim slučajem pobijedila Hillary? Čisto sumnjam da će s Trumpom biti jednostavnije. Bit će moguće ono što ne će narušiti američke interese, a u svakom slučaju gdje Trump osjeti da je američki interes ugrožen bit će mnogo teže i Putin se ne će usuditi igrati dvostruko kao što je igrao i u Ukrajini i Siriji. S Trumpom će biti: ono oko čega se dogovorimo moguće je, sve drugo zaboravi. U onom što Amerika ne će dopustiti Trump će biti i tvrđi i čvršći od njezinih dosadašnjih predsjednika. I u to će se Putin i svijet uskoro uvjeriti.
Kad su u pitanji prostori koji nas zanimaju na jugu Europe što će Trump držati da je mogući dopušteni ruski interes. Da su Rusi sigurni da je to s Trumpom moguće ostvariti primjerice u Crnoj Gori ne bi ništa ono nedavno poduzimali. Hoće li biti dopušteno osamostaljenje Republike Srpske (to nitko ne zna: jedni mu se nadaju, drugi strahuju, treći se nadaju da će preživjeti). Srbi (ma gdje bili) tomu se nadaju. Bošnjaci od toga strahuju, ali se za taj scenarij pripremaju kako bi Federacija postala njihovo jamstvo državnopravnog kontinuiteta na internacionalnoj razini. Hrvati u Hrvatskoj najrađe bi Srbiju zadržali s onu stranu Drine. Vjerojatno je da bi to bilo moguće da su Hrvate u BiH poduprli dvije tisućite. Ovako se samo mogu uzdati u Trumpa. Hrvati (Bosne i Hercegovine) negdje u tuđini imaju desetak mišljenja, a ovi u BiH se nadaju da će preživjeti (i da ne će biti rata). Neki se nadaju trećem entitetu (za njega je bilo šanse dok se računalo da bi BiH mogla i trebala ostati cijela međunarodno priznata država), neki se nadaju da bi u raspadu mogli pripojiti se Hrvatskoj (s Bošnjacima ili bez njih), neki su već otišli, neki se spremaju, a neki ne žele otići po cijenu još jednoga rata.
U Hrvatskoj Pupovac koji zna što se u Srbu događalo četerdeset prve i koji zna što se događalo poslije Drugog svjetskog i koji zna što se događalo u agresiji kad su Nesrbi bili višak na zauzetoj teritoriji Republike Hrvatske (i svugdje tamo gdje su njemu draži vojnici kontrolirali prostor) svako malo se javi kao dodatna savjest hrvatskog društva. (O lažnoj brizi za savjest drugih ljudi nekih iz Mosta već sam pisao.) A Pupovcu bih preporučio da makar on ne govori ni o Srbu, ni o Ovčari (Vukovaru, Glini, Kninu, Zadru, Petrinji i da ne nabrajam), pa ni o Hudoj jami (pa makar i našeg morala) jer je izgubio svaku vjerodostojnost. Čovjek i političar koji nije u stanju pa makar i retorički štitit druge (i njihove) od sebe (i svojih) i ustrajava u opravdavanju i slavljenju neopravdivoga nema baš puno uspjeha niti kad priča da bi zaštitio sebe (i svoje) od drugih (i njihovih). Neka nas poštedi makar lažne zauzetosti i još lažnije ljubavi.
Rade se Šerbedžija ponovno razbacuje izjednačavanjem neizjednačivoga i nudi vlastito šerbe kao lijek za zaborav. Ne možemo Rade, sve i da hoćemo, zaboraviti za koga si navijao u ratu. Nisi ti kao neki Srbi stao na hrvatsku stranu, nego na stranu onih (pa makar i samo nekih) koji su Hrvatsku, i sve Nesrbe u Hrvatskoj i BiH, napadali. Ostani, ti znaš (a Bora je „pevao“), do kraja.
U Bosni i Hercegovini progovorila i politička elita. Čak bih i potpisao pismo koje je Bože Ljubić uputio Bakiru Izetbegoviću. Ili se čuda događaju ili je nešto drugo posrijedi. Čak je i Čović počeo otvoreno (je li stigla do kraja stara paradigma: ne brinite ima tko brine, vama mir meni dobro – ili?). A možda je i njima stiglo do prstiju jer nam se časnički zbor može okupiti samo u progonstvu.
Tko je, i je li samo Zapad (i Amerika), od svojih ratnih saveznika napravio jedinu poraženu vojsku u miru. U ratu je pobjedila. Ruka (vojnika HVO-a) koja je na Holbrookov zahtjev, da se Miloševića uvjeri u ratni poraz, povlačila ručicu na Bočcu i iskapčala struju sada je metaforički i stvarno amputirana. Ne u ramenu, nego u vlastitoj slavi – pobjednik je postao poraženi. Umjesto da uživa u slobodi za koju se borio luta bespućem nacionalne izdaje njegove političke elite: one u Hrvatskoj sigurno. A ove u BiH?! I je li to uopće pitanje?