BiH u EU
Trijumf
Svaka pobjeda ima okus gorÄine onih koji su izgubili. I stoga pobjednik uvijek treba pronaći naÄin ublažiti tugu gubitnika. Ali i u tome mora postojati mjera i ne smije se dopustiti inverzija rezultata. Ako to itko, i ikada, dopusti svi su izgledi da bi ga mogli proglasiti Hrvatom (a biti Hrvat nije sramota samo je poÄesto tužno).
Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić
Trumpofobija koja je do histerije promovirana u kampanji njegove protukandidatkinje manifestira se i nakon njegove pobjede na predsjedniÄkim izborima. Prosvjetiteljski velepokret nove globalne religije samovoljnih prava diljem svijeta u njemu prepoznaje opasnost iako je posve jasno da je i sam Trump dio establiÅ¡menta kojega je tako žestoko napao zbog siromaÅ¡enja većinskog bjelaÄkog ameriÄkog puÄanstva, bogaćenja ionako prebogate manjine, korporativnih interesa koji se ostvaruju bez obzira na posljedice diljem svijeta i u samoj Americi. Upravo stoga jer je Trump i sam dio politiÄke (i gospodarske) elite jasno je da je paradigma dosadaÅ¡njeg njezina ponaÅ¡anja potroÅ¡ena i da prijeti uruÅ¡avanjem temelja ameriÄkoga druÅ¡tva (slobode, poduzetniÅ¡tva i ameriÄkog sna). PolitiÄka i gospodarska elita je doÅ¡la do te spoznaje, ali vjerovjesnici globalizacijskog prosvjetljenja kojima je dana zadaća promocije izokrenutih vrednota osjećaju u njezinu zaokretu izdaju vlastite globalne prosvjetitljeske misije. Prilagodba morala, ustoliÄenje navodnih prava kao dokaza demokratiÄnosti onih koji se iz moralnih razloga s takvim stajaliÅ¡tima ne mogu složiti, opravdavanje svih vrsta požudnih užitaka. OstvarivaÄi stvarne i virtualne premoći u promociji neopaganizma (do sotonistiÄkih razmjera), njihovi financijeri i pomogaÄi, raznorazni pokreti i medijski promotori tih i tkavih odjednom uplaÅ¡eni da bi moglo doći do uskraćivanja novaca za djelatnosti promocije tog i takvog globalnog prosvjetiteljskog pothvata. I nastaje cika. U ciki naravno sudjeluju svi oni koji iz druÅ¡tvenog položaja povlaÅ¡tene manjine slijedom logike osjećaju da bi ponovno mogli stići na druÅ¡tvenu marginu.
Izbornu kampanju Donalda Trumpa (i njegovu pobjedu) prati i Trumpomanija. Svi oni koji iz ovih ili onih razloga raduju se njegovoj pobjedi. Koliko se može vjerovati recimo Å eÅ¡eljevu oduÅ¡evljenju Trumpovom pobjedom: onoliko koliko će ona eventualno omogućiti uspostavu Velike Srbije (pa makar i iz dva dijela: Srbije i Republike Srpske). Ne bude li to Trump omogućio ne bi me Äudilo da Vojo opet zaÅ¡ilji glogov kolac za srce podivljale zvijeri. I od navodnog Trumpoljupca postane njegov najžešći mrzitelj.
Burza drhće navodno zbog Trumpove pobjede Å¡to je gotovo paradoksalno, jer je njegovim izborom navodno otklonjen veliki mogući sukob Amerike i Rusije. (I Putin navodno slavi zbog njegova izbora.) I kako je moguće da burze tako reagiraju ako je otklonjen veliki svjetski sukob. Ili su se takvom sukobu burzovni meÅ¡etari nadali i njega zagovarali. Hoće li Putin do svog udjela u kolaÄu globalne raspodjele bogatstva i utjecaja lakÅ¡e doći s Trumpom ili da je kojim sluÄajem pobijedila Hillary? ÄŒisto sumnjam da će s Trumpom biti jednostavnije. Bit će moguće ono Å¡to ne će naruÅ¡iti ameriÄke interese, a u svakom sluÄaju gdje Trump osjeti da je ameriÄki interes ugrožen bit će mnogo teže i Putin se ne će usuditi igrati dvostruko kao Å¡to je igrao i u Ukrajini i Siriji. S Trumpom će biti: ono oko Äega se dogovorimo moguće je, sve drugo zaboravi. U onom Å¡to Amerika ne će dopustiti Trump će biti i tvrÄ‘i i Ävršći od njezinih dosadaÅ¡njih predsjednika. I u to će se Putin i svijet uskoro uvjeriti.
Kad su u pitanji prostori koji nas zanimaju na jugu Europe Å¡to će Trump držati da je mogući dopuÅ¡teni ruski interes. Da su Rusi sigurni da je to s Trumpom moguće ostvariti primjerice u Crnoj Gori ne bi niÅ¡ta ono nedavno poduzimali. Hoće li biti dopuÅ¡teno osamostaljenje Republike Srpske (to nitko ne zna: jedni mu se nadaju, drugi strahuju, treći se nadaju da će preživjeti). Srbi (ma gdje bili) tomu se nadaju. BoÅ¡njaci od toga strahuju, ali se za taj scenarij pripremaju kako bi Federacija postala njihovo jamstvo državnopravnog kontinuiteta na internacionalnoj razini. Hrvati u Hrvatskoj najraÄ‘e bi Srbiju zadržali s onu stranu Drine. Vjerojatno je da bi to bilo moguće da su Hrvate u BiH poduprli dvije tisućite. Ovako se samo mogu uzdati u Trumpa. Hrvati (Bosne i Hercegovine) negdje u tuÄ‘ini imaju desetak miÅ¡ljenja, a ovi u BiH se nadaju da će preživjeti (i da ne će biti rata). Neki se nadaju trećem entitetu (za njega je bilo Å¡anse dok se raÄunalo da bi BiH mogla i trebala ostati cijela meÄ‘unarodno priznata država), neki se nadaju da bi u raspadu mogli pripojiti se Hrvatskoj (s BoÅ¡njacima ili bez njih), neki su već otiÅ¡li, neki se spremaju, a neki ne žele otići po cijenu joÅ¡ jednoga rata.
U Hrvatskoj Pupovac koji zna Å¡to se u Srbu dogaÄ‘alo Äeterdeset prve i koji zna Å¡to se dogaÄ‘alo poslije Drugog svjetskog i koji zna Å¡to se dogaÄ‘alo u agresiji kad su Nesrbi bili viÅ¡ak na zauzetoj teritoriji Republike Hrvatske (i svugdje tamo gdje su njemu draži vojnici kontrolirali prostor) svako malo se javi kao dodatna savjest hrvatskog druÅ¡tva. (O lažnoj brizi za savjest drugih ljudi nekih iz Mosta već sam pisao.) A Pupovcu bih preporuÄio da makar on ne govori ni o Srbu, ni o OvÄari (Vukovaru, Glini, Kninu, Zadru, Petrinji i da ne nabrajam), pa ni o Hudoj jami (pa makar i naÅ¡eg morala) jer je izgubio svaku vjerodostojnost. ÄŒovjek i politiÄar koji nije u stanju pa makar i retoriÄki Å¡titit druge (i njihove) od sebe (i svojih) i ustrajava u opravdavanju i slavljenju neopravdivoga nema baÅ¡ puno uspjeha niti kad priÄa da bi zaÅ¡titio sebe (i svoje) od drugih (i njihovih). Neka nas poÅ¡tedi makar lažne zauzetosti i joÅ¡ lažnije ljubavi.
Rade se Å erbedžija ponovno razbacuje izjednaÄavanjem neizjednaÄivoga i nudi vlastito Å¡erbe kao lijek za zaborav. Ne možemo Rade, sve i da hoćemo, zaboraviti za koga si navijao u ratu. Nisi ti kao neki Srbi stao na hrvatsku stranu, nego na stranu onih (pa makar i samo nekih) koji su Hrvatsku, i sve Nesrbe u Hrvatskoj i BiH, napadali. Ostani, ti znaÅ¡ (a Bora je „pevao“), do kraja.
U Bosni i Hercegovini progovorila i politiÄka elita. ÄŒak bih i potpisao pismo koje je Bože Ljubić uputio Bakiru Izetbegoviću. Ili se Äuda dogaÄ‘aju ili je neÅ¡to drugo posrijedi. ÄŒak je i ÄŒović poÄeo otvoreno (je li stigla do kraja stara paradigma: ne brinite ima tko brine, vama mir meni dobro – ili?). A možda je i njima stiglo do prstiju jer nam se ÄasniÄki zbor može okupiti samo u progonstvu.
Tko je, i je li samo Zapad (i Amerika), od svojih ratnih saveznika napravio jedinu poraženu vojsku u miru. U ratu je pobjedila. Ruka (vojnika HVO-a) koja je na Holbrookov zahtjev, da se MiloÅ¡evića uvjeri u ratni poraz, povlaÄila ruÄicu na BoÄcu i iskapÄala struju sada je metaforiÄki i stvarno amputirana. Ne u ramenu, nego u vlastitoj slavi – pobjednik je postao poraženi. Umjesto da uživa u slobodi za koju se borio luta bespućem nacionalne izdaje njegove politiÄke elite: one u Hrvatskoj sigurno. A ove u BiH?! I je li to uopće pitanje?
