Intervju
Tomislav Äonlić: OslobaÄ‘ajuća presuda “Å¡estorci” zadnji korak u ispravljanju politiÄke Å¡tete poÄinjene u projektu detuÄ‘manizacije
PovjesniÄar, profesor povijesti i doktorand, vanjski suradnik Hrvatskoga instituta za povijest u projektu „Ljudski gubitci u II. svjetskom ratu“, Älan obrane generala Slobodana Praljka u novom broju Hrvatskog slova detaljno je komentirao situaciju oko Å¡estorice bosanskohercegovaÄkih Hrvata koji, pod optužbom za tzv. zloÄinaÄki podhvat, Äekaju pravosnažnu presudu HaÅ¡kog suda.
-Gospodine Äonliću, dogovorili smo se da ćemo se u ovom razgovoru koncentrirati VaÅ¡ istraživaÄki rad u obrani generala Slobodana Praljka. Imali ste Äast i dobili ste povjerenje pripremiti s generalom knjigu: „Kratki povijesni pregled zla nad Hrvatskom“? PoÄeli ste sa Srednjim vijekom u Hrvatskoj. Napravili ste izbor iz povijesti i željeli objasniti kontekst zbivanja, razdoblja u kojima je Hrvatskoj naneseno najviÅ¡e zla?
– Temeljno polaziÅ¡te haÅ¡kog tužiteljstva od osnutka suda bilo je kako su glavni krivci za izbijanje rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pretjerano bujanje nacionalizma – podjednako hrvatskog, srpskog i boÅ¡njaÄkog – i lideri tih naroda koji su potpirivali taj nacionalizam. U tom kontekstu položaj hrvatskog predsjednika dr. TuÄ‘mana bio je promatran s „idealtipske pozicije upravljaÄa povijesti“ koji je imao plan za pripojenje dijelova Bosne i Hercegovine Hrvatskoj dok su osobe obuhvaćene optužnicom smatrane pukim izvrÅ¡iteljima navodnoga plana, Å¡to ni približno ne odgovara Äinjenicama. Nadalje, optužnica je polazila iz perspektive potpuno ureÄ‘enog druÅ¡tva dok je stvarnost bila sasvim drugaÄija. Hrvatska se u tom trenutku grÄevito borila protiv velikosrpske agresije i za meÄ‘unarodno priznanje kako vlastito tako i Bosne i Hercegovine. U pravno-politiÄkom smislu tek se konstituirala a već je bila izvrgnuta bjesomuÄnoj agresiji s preko 1/3 okupiranog teritorija, bez ustrojene vojske, bez naoružanja i pod embargom. UviÄ‘ajući to temeljno nerazumjevanje povijesnog konteksta dogaÄ‘aja general Praljak je, izmeÄ‘u ostaloga, inzistirao na uvoÄ‘enju povijesnog kriterija kao kljuÄnog za razumijevanje dogaÄ‘aja. Zbog toga je želio prikazati kako, barem kada je rijeÄ o hrvatskoj strani, nema govora o nikakvom nacionalizmu imperijalnog tipa nego se iskljuÄivo može govoriti o intuitivnoj obrani hrvatskog naroda, kao i mnogo puta u hrvatskoj povijesti, i to zbog pretrpljene agresije.
-Željeli ste naglasiti kako je sudbina malobrojnih naroda takva da su kroz cijelu svoju povijest izloženi razliÄitim oblicima imperijalizma i hegemonije brojnijih naroda. Kao i da se nacionalni osjećaj kod malobrojnih naroda ispoljava kroz borbu za vlastiti identitet, jezik, kulturu i obiÄaje, borbu za opstanak. MeÄ‘utim, kao da velik broj hrvatskih graÄ‘ana nije shvatio krucijalnu važnost projekta stvaranja neovisne hrvatske države. Je li tome tako ili je taj broj puno manji ali vladavina politiÄkih elita ostavlja takav dojam, u sprezi s medijima?
-Imati svoju državu s politiÄkog, pravnog, ekonomskog i drugih aspekata veliko je i izuzetno djelo. U svijetu postoje brojniji narodi koji imaju dulju povijest i tradiciju a nemaju svoju državu. Zbog toga tu Äinjenicu treba posebno respektirati kao i zbog toga Å¡to je 15000 ljudi položilo najvrijednije Å¡to su imali – a to je – svoj život su dali za Domovinu. Državu treba kontinuirano i uporno dalje izgraÄ‘ivati dok, kao narod, ne bismo smjeli zapadati u apatiju. Stvaranjem države zapravo smo stvorili okvir za izgradnju boljeg, prosperitetnijeg i sretnijeg druÅ¡tva nas i naÅ¡e djece. To je veliko djelo koje je ostvareno zaslugom hrvatskih branitelja, osobito onih poginulih, i pod vodstvom predsjednika TuÄ‘mana. Nitko im to ne može i neće oduzeti. Da, u pravu ste, bilo je i onih koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku kao Å¡to i danas ima onih koji su ravnoduÅ¡ni na danaÅ¡nje stanje. Ima takoÄ‘er i onih kojima ne smeta paljenje hrvatske zastave dok istovremeno jedva Äekaju prijavljivati hrvatske navijaÄe zbog izgreda priželjkujući sankcije, ali ne bi se na njih osvrtao.
-Iako je general Praljak obavio posao za nekoliko instituta i to na razliÄitim podruÄjima, njegove knjige kao da nisu dobrodoÅ¡le niti u Hrvatskoj. Prvostupanjska presuda mogla bi imati dugoroÄne posljedice na Republiku Hratsku, s obzirom na navode iz optužnice i izreÄenu formulaciju u udruženom zloÄinaÄkom pothvatu?
-Uvjeren sam da će doći vrijeme kada će njegove knjige biti itekako dobrodoÅ¡le i kada će se itekako Äitati. U njegovim su knjigama, uz razliÄite komentare i ekspertize struÄnjaka, objavljene i preslike dokumenata. Kada padnu sve konstrukcije koje su utemeljene na iskonstruiranim dokazima, pretpostavkama i politiÄkim krivotvorinama o navodnoj dvostrukoj liniji zapovijedanja tada će se i medijska i pravosudna slika o ratu u BiH temeljiti na Äinjenicama i dokumentima. To će biti vrijeme kada će se tražiti Praljkove knjige. Analizirajući optužnicu i prvostupanjsku presudu protiv politiÄkog i vojnog vodstva Herceg Bosne lako se može utvrditi da je ona utemeljena na tzv. krimenu “zloÄinaÄkog pothvata”, uostalom jednako kao i optužnica protiv generala Ante Gotovine, Mladena MarkaÄa i Ivana ÄŒermaka. Posljedica je to djelovanja haÅ¡kog tužiteljstva u mandatu Carle del Ponte, koje je oÄito imalo za cilj rasporediti politiÄku i vojnu odgovornost za ratove nastale na prostoru bivÅ¡e Jugoslavije i ujedno umanjiti odgovornost jedinog stvarnog agresora – velikosrpskog. Godinama nakon odmaka vidimo da je većina optužnica iz tog razdoblja odbaÄena pred sudom, kako ona protiv hrvatskih generala tako i optužnice protiv odreÄ‘enih zapovjednika Armije BiH. Stoga, osobno sam sklon vjerovanju da će i ova optužnica teÅ¡ko proći provjeru na drugom stupnju i da će takoÄ‘er, barem u onom zajedniÄkom dijelu, biti odbaÄena.
-U posljednje vrijeme u javnost sve viÅ¡e dolaze informacije o tome kako boÅ¡njaÄka strana na temelju prvostupanjske presude HaÅ¡kog suda pokuÅ¡ava sustavno kriminalizirati HVO i hrvatski narod u BiH. Kako na to gledate?
-Prema informacijama dostupnim u medijima tužiteljstvo u Sarajevu pokrenulo je Äitav niz izvida protiv Äasnika HV-a i HVO-a. Ta Äinjenica omogućuje sarajevskom tužiteljstvo da, na temelju sporazuma o suradnji kojega su potpisali s bivÅ¡im državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, ostvari uvid u arhiv HV-a i dio arhiva HVO-a koji se nalazi u Zagrebu i koji je ranije bio teÅ¡ko dostupan obranama optuženika u Hagu. Sudeći prema tvrdnjama koje pristižu iz BiH, ti izvidi i optužni prijedlozi zahvaćaju znatno Å¡ire od pojedinih ratnih dogaÄ‘aja i eventualnih kaznenih djela. Sve to ukazuje na moguće skrivene namjere i ostvarivanje dvostrukog cilja, prvo – doći u posjed Å¡to većeg broja arhivskih dokumenata u vlasniÅ¡tvu Republike Hrvatske i drugo – stvoriti daljnje pretpostavke za nastavak politiÄke majorizacije hrvatskog naroda u BiH. U tom kontekstu može se promatrati i nedavni pritisci prema stradalniÄkoj populaciji HVO-a.
-Zašto hrvatska država nije pružila punu potporu obrani šestorice hercegbosanskih Hrvata i odakle takav odnos prema knjigama prepunim dokumenata, koje su obrana i državne politike i državnoga vrha?
-To je zapravo Äinjenica koja bi nas sve zajedno trebala itekako zabrinuti. Kada je u pitanju optužnica i prvostupanjska presuda protiv vojnog i politiÄkog vodstva HR Herceg Bosne, moramo biti svjesni kako je Republika Hrvatska oznaÄena kao agresor u meÄ‘unarodnom sukobu. Ukoliko takva kvalifikacija ostane i u drugostupanjskoj presudi to može imati dalekosežne politiÄke, pravne i ekonomske posljedice. Zbog toga je zastraÅ¡ujuća Å¡utnja i indiferentnost hrvatskih vlasti prema tome procesu. To mogu protumaÄiti jedino kao svojevrsni nastavak politike detuÄ‘manizacije, odnosno nastavkom obraÄuna s politiÄkom ostavÅ¡tinom prvog hrvatskog predsjednika dr. TuÄ‘mana. Da bi s tom politikom razraÄunali najprije je bilo potrebno kriminalizirali prvog hrvatskog predsjednika preko optužnica o zloÄinaÄkim pothvatima prema pobunjenim Srbima i bosanskim Muslimanima. Tako je i Republika Hrvatska bila optužena za etniÄko Äišćenje Srba i za meÄ‘unarodni ratni sukob u BiH i etniÄko Äišćenje bosanskih Muslimana. Upravo zbog toga nitko ne treba biti iznenaÄ‘en Å¡to hrvatske vlasti nisu financirale obranu Å¡estorice haÅ¡kih i Å¡to je izostala logistiÄka potpora države u pripremi obrane. Paralelno s tim, mediji su sustavno Å¡irili teze o navodnom enormnom bogatstvu haÅ¡kih optuženika ali i braniteljske populacije općenito. Kao Å¡to znamo, pozitivne promjene na hrvatskoj politiÄkoj sceni krenule su upravo od onoga trenutka kada je sruÅ¡ena haÅ¡ka optužnica u predmetu Gotovina i MarkaÄ. To je bio ujedno kraj one politike koja je velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nazivala “ratnim sukobima konglomerata loÅ¡ih politika u regionu” ocjenjujući kako su svi jednako krivi. Vjerujući kako će u konaÄnici doći do oslobaÄ‘ajuće presude nekadaÅ¡njeg vojno-politiÄkog vodstva HZ Herceg Bosne, smatram kako bi to bio i zadnji korak u ispravljanju pogreÅ¡ki poÄinjenih u tzv. projektu detuÄ‘manizacije koji je na hrvatsku politiÄku scenu inauguriran 2000. godine.
-Molimo, ukratko navedite glavne teze, uzroke napada Armije BiH na HVO i Hrvate u BiH?
– Kada se govori o boÅ¡njaÄko-hrvatskom sukobu u BiH Äesto se polazi od sasvim pogreÅ¡nih premisa. NajÄešće se govori kako su glavni uzroÄnici ratnog sukoba u BiH izmeÄ‘u HVO-a i ABiH hrvatski nacionalizam ili projekt stvaranja velike Hrvatske. U voÄ‘enju ratova uvijek su bili i ostali kljuÄni politiÄki i strateÅ¡ki interesi, pa je tako bilo i u ratnom sukobu u BiH. Da bi sagledali ukupni kontekst i uzroÄnike boÅ¡njaÄko-hrvatskog sukoba, u prvom redu, moramo biti svjesni Äinjenice kako je tome sukobu prethodila velikosrpska agresija na Hrvatsku i etniÄko Äišćenje nesrpskog stanovniÅ¡tva na skoro 2/3 prostora BiH. Posljedica takvog stanja je migracija velikog broja stanovnika, uglavnom BoÅ¡njaka, na prostore u srediÅ¡njoj Bosni, Hercegovini i jugu Hrvatske. Ako se izgubi ta Å¡ira slika iz vida, Å¡to je u Hrvatskoj uglavnom sluÄaj, onda se lako dogaÄ‘a da se svjesno ili nesvjesno zamjenjuju teze pa se ono Å¡to je posljedica proglasi uzrokom a uzrok posljedicom ili se neki sporedni dogaÄ‘aj proglasi sudbonosnim a presudni se dogaÄ‘aji preÅ¡ute. LogiÄno se sada postavlja pitanje kome bi od tadaÅ¡njeg politiÄkog vodstva u Republici Hrvatskoj i HZ Herceg Bosni odgovarao sukob s BoÅ¡njacima u okolnostima otvorene velikosrpske agresije. Potpuno je nelogiÄno, pa Äak i besmisleno, da bi itko razuman planirao takav sukob i da bi u vrijeme toga sukoba na sebe preuzeo skrb o nekoliko stotina tisuća prognanika, zbrinjavanju i lijeÄenju ranjenika ili naoružavanju vojne komponente ABiH. Sve to su Republika Hrvatska i hrvatski narod u BiH Äinili, pa i sam general Praljak, riskirajući vlastiti život.
-Kako je do sukoba između HVO-a i Armije BiH uopće došlo?
– Kad je u pitanju boÅ¡njaÄko-hrvatski sukob zagovornik sam teze da u ovom sluÄaju treba razlikovati uzroke i povod tog sukoba. Uzroke sukoba treba tražiti i u razliÄitim pogledima politiÄkih predstavnika bosanskih Muslimana i Hrvata na budućnost BiH, koje uostalom imamo i dan danas. Dok Hrvati uglavnom na BiH gledaju kao federalnu državu tri ravnopravna naroda s tri razine vlasti, boÅ¡njaÄki politiÄari su zagovornici unitarne, odnosno centralizirane BiH. Zahvaljujući danas dostupnoj arhivskoj graÄ‘i vidljivo je da je i unatoÄ odrednicama Carington-Cutillierovog plana, koji je bio uvjet za meÄ‘unarodno priznanje BiH, tadaÅ¡nje boÅ¡njaÄko politiÄko vodstvo definiralo kljuÄne toÄke strateÅ¡kog plana o budućnosti BiH. Zahvaljujući tim pokazateljima danas znamo da je boÅ¡njaÄki politiÄki vrh pred Armiju BiH stavio dvije zadaće koje su u konaÄnici dovele do boÅ¡njaÄko hrvatskog sukoba. U prvom redu to je uspostava potpunog nadzora nad zemljopisnim srediÅ¡tem BiH – prostorom srediÅ¡nje Bosne i ostvarivanje preduvjeta za izlazak na Jadransko more, odnosno ostvarivanje punog komunikacijskog nadzora na tzv. neretvanskom pravcu, odnosno dolinom rijeka Neretve i Bosne. Upravo na tom prostoru bili su smjeÅ¡teni i kljuÄni objekti namjenske proizvodnje nekadaÅ¡nje JNA – Bratstvo u Travniku, Slavko Rodić u Bugojnu, Vitezit u Vitetu, Igman u Konjicu, Soko u Mostaru, koje su od travnja 1992. godine bile pod nadzorom HVO-a zbog Äega je ABiH zapoÄela s operacijom Neretva 93. koja je imala za cilj prodrijeti dolinom Neretve i upravo na tom pravcu dogaÄ‘ali su se veliki zloÄini ABiH.
-Gdje onda vidite povod za izbijanje boÅ¡njaÄko-hrvatskog ratnog sukoba?
-Moje je miÅ¡ljenje kako povod boÅ¡njaÄko-hrvatskog sukoba treba tražiti u prvotnom pristanku i kasnijem neprovoÄ‘enju tzv. Vance-Owenovog plana iz sijeÄnja 1993. godine. RijeÄ je o planu koji je predviÄ‘ao decentralizirani ustoj BiH u deset provincija. Spomenuti plan su prihvatila vodstva Hrvata i BoÅ¡njaka, a odbili predstavnici Srba. MeÄ‘utim, nedugo nakon poÄetka implementiranja ovog sporazuma doÅ¡lo je do opstrukcije s boÅ¡njaÄke strane jer se jedna skupina oficira Armije BiH otvoreno usprotivila provedbi, Å¡to je vidljivo iz nekih danas dostupnih dokumenta. Je li u tom sluÄaju rijeÄ o aktivnostima koordiniranim s boÅ¡njaÄkim politiÄkim vodstvom, nekim drugim, ili je moguće rijeÄ o svojevrsnom državnom udaru teÅ¡ko je iz ove pozicije kazati. MeÄ‘utim, Äinjenice govore da nakon toga dolazi do gomilanja snaga Armije BiH i HVO-a na komunikacijskom pravcu koji povezuje Hercegovinu i srediÅ¡nju Bosnu Å¡to prate i pokuÅ¡aji presjecanja odnosno usitnjavanja hrvatskih enklava u srediÅ¡njoj Bosni. Iako su se pojedinaÄni izgredi znali dogaÄ‘ati i ranije do otvorenog sukoba dolazi tek nakon potpisivanja ovog plana i to u Uskoplju gdje u napadu sudjeluju 17. brigada Armije BiH iz Gornjeg Vakufa i 305. brigada ABiH iz Jajca. Sve to pokazatelj je kako je GÅ Armije BiH i te kako bio upućen u taj dogaÄ‘aj, a mjesto i vrijeme napada su viÅ¡e nego interesantni.
-Knjiga ÄŒinjenica donosi i popis (opis) zloÄina koje su Älanovi Armije BiH (muslimanskih snaga) poÄinile nad Hrvatima u BiH u razdoblju 1991.-1995. S prikazima podruÄja, zemljovidima, imenima, i ponekim fotografijama žrtava odnosno leÅ¡eva. Zar to nisu mjerodavni sudski materijali odnosno dokazi? Hoće li ih HaaÅ¡ki sud uzeti u obzir kao relevantne, možete li to uopće predvidjeti?
-U sudskom procesu Å¡estorki sudi se po toÄkama optužnice. Svi dokumenti koji su objavljeni u knjigama zajedno sa brojnim neobjavljenim dokumentima dio su sudskog spisa pa je za pretpostaviti i nadati se kako će ih sudsko vijeće u drugostupanjskom procesu razmotriti i prouÄiti. ÄŒinjenica je kako je haÅ¡ko tužiteljstvo imalo Äudne kriterije u podizanju optužnica protiv HVO-a i Armije BiH. Naime, kao kljuÄni kriterij u optužnicama uzet je kriterij zapovjedne odgovornosti. Od visokorangiranih zapovjednika Armije BiH nitko nije osuÄ‘en po zapovjednoj odgovornosti za najveće zloÄine protiv Hrvata (Trusine, Grabovica, KrižanÄevo selo, Buhine kuće, Uzdol…) dok s druge strane u pravilu zapovjedna odgovornost vodi do najviÅ¡ih vojnih i politiÄkih dužnosnika BiH Hrvata pa Äak i do predsjednika TuÄ‘mana i ministra Å uÅ¡ka Å¡to vidimo iz prvostupanjske presude. Možda tu nepravdu isprave sudovi u Bosni i Hercegovini ali sudeći prema aktivnostima tamoÅ¡njeg tužiteljstva ista se praksa nastavlja. Izgleda kako se tužiteljstvo BiH kao i haÅ¡ko tužiteljstvo specijalizirali samo za istrage nad najviÅ¡im vojno politiÄkim dužnosnicima hrvatskog naroda u BiH dok istovremeno na meti istraga su samo vojnici, doÄasnici i niži Äasnici AbiH, odnosno neposredni poÄinitelji.
-Posebna je tema kulturocid koji je poÄinjen u BiH, osobito nad sakralnim objektima KatoliÄke crkve i drugim religijskim objektima u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata 1991.-1995. To je General sve obradio u svojim knjigama dok je ruÅ¡enje Starog mosta posebna priÄa. Kakve su VaÅ¡e spoznaje o tome?
-Kulturocid koji je poÄinjen u Bosni i Hercegovini, osobito razaranje katoliÄkih crkava zaista je bio straÅ¡an. Samo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji uniÅ¡teno je 290 crkava. To je zapravo dokaz koji najbolje svjedoÄi kako se u ratu u Bosni htjelo izbrisati katoliÄki identitet hrvatskog naroda, Å¡to mnogi vide kao otvoren pokuÅ¡aj islamizacije tog prostora. SliÄno je bilo i na drugim podruÄjima Bosne i Hercegovine. Å to se tiÄe Starog mosta njega je general Praljak dao zaÅ¡tititi a ne razoriti. Naime, u tijeku najžešćih razaranja Mostara od strane JNA general je Praljak zapovjedio da se most zaÅ¡titi pa je bio obložen daskama. To je i sprijeÄilo njegovo ruÅ¡enje dok su ostali mostovi bili razoreni, od Äega su tri bila kulturna baÅ¡tina iz razdoblja austrougarske. Kasnije u hrvatsko-boÅ¡njaÄkom sukobu most je bio pod kontrolom boÅ¡njaÄkih snaga da bi 9. studenoga 1993. godine, na dan primopredaje dužnosti, most bio sruÅ¡en. Neovisno struÄno vjeÅ¡taÄenje utvrdilo je kako most nije sruÅ¡en tenkovskom granatom nego je sruÅ¡en eksplozivnom napravom. Važno je napomenuti da HVO tada nije imao mogućnost pristupa mostu te da je prostor s obadvije strane mosta tada nadzirala Armija BiH. Sve to potvrÄ‘uju i televizijske snimke TV ÅRF na kojima se jasno vidi vodeni stup koji nastaje uslijed eksplozije detonirajućeg Å¡tapina, jednako kao i eksplozija u donjem lijevom uglu mosta nakon Äega se most poÄima uruÅ¡avati. Sve to upućuje na niz kontroverzi i navodi na zakljuÄak kako je ruÅ¡enje Starog mosta bilo izrežirano u propagandne svrhe s ciljem kompromitacije HVO-a i samoga generala Slobodana Praljka.
Razgovarala: Dubravka Vidak / Hrvatsko slovo