Tko i zarad koga ruši Karamarka?

Ponovno se javljaju skupine i pojedinci koji u Tomioslavu Karamarku vide krivca za izborni „neuspjeh“. Ali i za sve druge, blago rečeno, negativne pojavnosti na naÅ¡oj, otužnoj, političkoj pozornici. Karamarko vjerojatno nije svetac. Treba li biti? Može se raspravljati o tomu. U najmanju ruku, signifikantna je ta „potreba“ i navika takozvanih desničara napadati političare i intelektualce desne provenijencije, tražiti im „dlaku u jajetu“, ispitivati proÅ¡lost do „devetog koljena“, zahtijevati svetost i bezgreÅ¡nost. Tražiti rezultate, tražiti maksimum čak, bez obzira na objektivne okolnosti, i na odnos snaga … ?!

Zahtijevati od nekoga svetost i istodobno ga slati na „bojno polje“ prepuno divljih zvijeri, znači svjesno nekomu „vezati ruke“. Slati ga u „snrt“! I to se ne događa od jučer. Sjetimo se odnosa tih istih ljudi prema prvom, i (do Kolinde G.K.), jedinom Hrvatskom Predsjedniku, prema drugim velikanima bliže prošlosti, pa zaključno s Karamarkom. Jedina iznimka je bio Ivo Sanader. Zanimljivo, u pravilu se ti napadi događaju „s desna“ ili iz vlastite stranke. Uz istodobni izostanak komparacije tih političara sa političarima i intelektualcima lijeve provenijencije. Usporedba, kao pojam i postoji zbog toga da bi se nešto pobliže odredilo.  Ništa, samo po sebi, nije ni veliko, ni malo, ni dobro ni loše, ni korisno ni štetno, dok se ne usporedi s nečim. S kim to, vi kritičari i suci, uspoređujete Tomislava Karamarka? S čime uspoređujete njegov ostvareni izborni rezultat? Možete li njegov rad staviti u malo širi kontekst? Sagledati činjenice „tempore criminis“? Koja je svrha „kritiziranje radi kritiziranja“, samo jedne momčadi na terenu. S argumentima ili bez njih. Svejedno, ako se istodobno o drugoj momčadi ne progovara niti riječ.

Koji je cilj i svrha takvog djelovanja? Dobronamjerno kritičar će nastojati objektivizirati „slučaj“ (naravno, nikada potpuno), ukazati na dvojbe, prijepore, propuste, pogreÅ¡ke, …! Ali će voditi računa i o „trenutku“. Ako ima pameti, kako u HDZ-u, tako i u koaliciji, sada nije vrijeme za traženje kriv(a)ca. Sada je vrijeme za konsolidiranje redova, za „redukciju Å¡tete“ ako se utvrdi da je ima. Možda slijede novi izbori? Treba učiniti sve da se stranačko vodstvo mijenja načelom “Cedo maiori” (ustupam mjesto boljemu) Å¡to bi stranku podiglo u neslućene visine. HDZ se mora osloboditi sindroma stranke u kojoj nema „bivÅ¡ih predsjednika“, jer to govori o sindromu konstantne „francuske revolucije“ u toj stranci. Olako se u stranačkim razmiricama gube kvalitetni ljudi, a prevagu odnose mediokriteti. I to ne oni koji su “aurea mediocritas”, (zlatna sredina), nego mediokriteti u najpejorativnijem smislu te riječi.

Ako ima razuma u stranci, sada je vrijeme za zbijanje redova. Politička zrelost mora krasiti vodstvo tako velike stranke, bar do razine srediÅ¡njeg odbora. Iako me začuÄ‘uje da nemaju nekoliko “nositelja strateÅ¡ke ideje”, neovisnih polihistora, majstora upravljanja dvostranom (ili viÅ¡estranom) „ratnom igrom“, u ovoj političkjoj „utakmici koja to nije“. Utakmici koja prerasta u „rat s radikalnim ciljem“. MI ili ONI!! Očigledno je kako nedostaje iskrenih i stranci (a ne pojedincima) odanih ljudi. Nedostaje osoba s integritetom, koje ne bi govorile ono “Å¡to Predsjednik želi čuti”, nego istinu. Sada nije vrijeme za svoÄ‘enje računa, nego za (vojničkim rječnikom rečeno), rjeÅ¡avanje “supozicije” u “dvostranoj ratnoj igri” uz pojavu snaga koje nužno nisu ni neprijatelji ni saveznici. No, u takvim okolnostima, kada se pojavi „treći“, ako ne uspijete sklopiti savez, nužno izbije neprijateljstvo.

HDZ-u očigledno nedostaje strateg (ili stratega), ali i operativaca. Vidljivo je da oni znaju dobro „posložiti stvari“ kada se radi o jednostranoj igri. Planiranju prema poznatim načelima, ali bez utjecaja druge (ili drugih) snaga u provedbenoj fazi. Međutim, u stvarnom životu se stvari ne odvijaju tako. Onaj koji donosi odluke, ne može nadzirati realizaciju plana i imati gotove korektive u fazi dinamike. Dobri „nositelji strateške ideje“ bi (bar neposredno) prije točke kulminacije (bilo kakvog) odstupanja od plana, predložili bar jedno rješenje. Rješenje koje bi bilo korektiv neplaniranom razvoju situacije, (bez obzira radi li se o pogrešci u planu, previdu, podbačaju u izvršenju, vanjskom utjecaju, pojavi nepredvidive objektivne okolnosti od bitnog utjecaja na plan). Toga u HDZ-u definitivno nema. I na tome treba žurno poraditi. Paničare u stranci, ljude koji sami ništa ne znaju i ne mogu, ali na pojavu neplaniranih okolnosti koje (u većoj ili manjoj mjeri) utječu na provedbu plana (ili ga dovode u pitanje) panično reagiraju i (u pravilu) se okreću defetizmu i destrukciji, treba izolirati i isključiti iz procesa odlučivanja u dinamičkoj fazi procesa. U toj fazi nema mjesta za takve. Tu se traži znanje, (komplementarno sa vještinama i navikama) koje mogu amortizirati „mrtve kutove“ i „prazne hodove“, odlučnost, sposobnost „timskoga rada“, bezuvjetna odanost cilju, dobronamjerna iskrenost.

Dinamika, u visokofrekventnom, po događajima i akterima zgusnutom traži planiranje, predviđanje, traži raspored snaga i sredstava koji će omogućiti učinkovit „vertikalni manevar (po dubini) jer se u provedbenoj fazi teško može djelovati horizontalnim manevrom. „Po fronti“. Istina je i to da je HDZ (kao uostalom i sve druge političke stranke) pun uhljeba, idolopoklonika, partitokrata, oportunista vođenih isključivo vlastitim probicima, recidiva prošlosti (u svakom smislu i pogledu). Istina je i to da se takvih treba rješavati. No, to se ne smije raditi u kampanjama, ostrašćeno i bez argumenata. Lustracija nije i ne može biti osveta, još manje odmazda. Taj proces ne smije predvoditi „krvi žedna gomila“. Vrijeme je da sve domoljubne snage (a i pojedinci), ispred svih drugih, stave interes naroda i države. To nikako ne znači zanemarivati bilo čije grijehe, ali niti kultutu obračuna skidanjem glava, bez pravoga i pravednoga suda.

Ilija Vincetić