Sinovi povijesti
Tko i zarad koga ruši Karamarka?
Ponovno se javljaju skupine i pojedinci koji u Tomioslavu Karamarku vide krivca za izborni „neuspjeh“. Ali i za sve druge, blago reÄeno, negativne pojavnosti na naÅ¡oj, otužnoj, politiÄkoj pozornici. Karamarko vjerojatno nije svetac. Treba li biti? Može se raspravljati o tomu. U najmanju ruku, signifikantna je ta „potreba“ i navika takozvanih desniÄara napadati politiÄare i intelektualce desne provenijencije, tražiti im „dlaku u jajetu“, ispitivati proÅ¡lost do „devetog koljena“, zahtijevati svetost i bezgreÅ¡nost. Tražiti rezultate, tražiti maksimum Äak, bez obzira na objektivne okolnosti, i na odnos snaga … ?!
Zahtijevati od nekoga svetost i istodobno ga slati na „bojno polje“ prepuno divljih zvijeri, znaÄi svjesno nekomu „vezati ruke“. Slati ga u „snrt“! I to se ne dogaÄ‘a od juÄer. Sjetimo se odnosa tih istih ljudi prema prvom, i (do Kolinde G.K.), jedinom Hrvatskom Predsjedniku, prema drugim velikanima bliže proÅ¡losti, pa zakljuÄno s Karamarkom. Jedina iznimka je bio Ivo Sanader. Zanimljivo, u pravilu se ti napadi dogaÄ‘aju „s desna“ ili iz vlastite stranke. Uz istodobni izostanak komparacije tih politiÄara sa politiÄarima i intelektualcima lijeve provenijencije. Usporedba, kao pojam i postoji zbog toga da bi se neÅ¡to pobliže odredilo.  NiÅ¡ta, samo po sebi, nije ni veliko, ni malo, ni dobro ni loÅ¡e, ni korisno ni Å¡tetno, dok se ne usporedi s neÄim. S kim to, vi kritiÄari i suci, usporeÄ‘ujete Tomislava Karamarka? S Äime usporeÄ‘ujete njegov ostvareni izborni rezultat? Možete li njegov rad staviti u malo Å¡iri kontekst? Sagledati Äinjenice „tempore criminis“? Koja je svrha „kritiziranje radi kritiziranja“, samo jedne momÄadi na terenu. S argumentima ili bez njih. Svejedno, ako se istodobno o drugoj momÄadi ne progovara niti rijeÄ.
Koji je cilj i svrha takvog djelovanja? Dobronamjerno kritiÄar će nastojati objektivizirati „sluÄaj“ (naravno, nikada potpuno), ukazati na dvojbe, prijepore, propuste, pogreÅ¡ke, …! Ali će voditi raÄuna i o „trenutku“. Ako ima pameti, kako u HDZ-u, tako i u koaliciji, sada nije vrijeme za traženje kriv(a)ca. Sada je vrijeme za konsolidiranje redova, za „redukciju Å¡tete“ ako se utvrdi da je ima. Možda slijede novi izbori? Treba uÄiniti sve da se stranaÄko vodstvo mijenja naÄelom “Cedo maiori” (ustupam mjesto boljemu) Å¡to bi stranku podiglo u neslućene visine. HDZ se mora osloboditi sindroma stranke u kojoj nema „bivÅ¡ih predsjednika“, jer to govori o sindromu konstantne „francuske revolucije“ u toj stranci. Olako se u stranaÄkim razmiricama gube kvalitetni ljudi, a prevagu odnose mediokriteti. I to ne oni koji su “aurea mediocritas”, (zlatna sredina), nego mediokriteti u najpejorativnijem smislu te rijeÄi.
Ako ima razuma u stranci, sada je vrijeme za zbijanje redova. PolitiÄka zrelost mora krasiti vodstvo tako velike stranke, bar do razine srediÅ¡njeg odbora. Iako me zaÄuÄ‘uje da nemaju nekoliko “nositelja strateÅ¡ke ideje”, neovisnih polihistora, majstora upravljanja dvostranom (ili viÅ¡estranom) „ratnom igrom“, u ovoj politiÄkjoj „utakmici koja to nije“. Utakmici koja prerasta u „rat s radikalnim ciljem“. MI ili ONI!! OÄigledno je kako nedostaje iskrenih i stranci (a ne pojedincima) odanih ljudi. Nedostaje osoba s integritetom, koje ne bi govorile ono “Å¡to Predsjednik želi Äuti”, nego istinu. Sada nije vrijeme za svoÄ‘enje raÄuna, nego za (vojniÄkim rjeÄnikom reÄeno), rjeÅ¡avanje “supozicije” u “dvostranoj ratnoj igri” uz pojavu snaga koje nužno nisu ni neprijatelji ni saveznici. No, u takvim okolnostima, kada se pojavi „treći“, ako ne uspijete sklopiti savez, nužno izbije neprijateljstvo.
HDZ-u oÄigledno nedostaje strateg (ili stratega), ali i operativaca. Vidljivo je da oni znaju dobro „posložiti stvari“ kada se radi o jednostranoj igri. Planiranju prema poznatim naÄelima, ali bez utjecaja druge (ili drugih) snaga u provedbenoj fazi. MeÄ‘utim, u stvarnom životu se stvari ne odvijaju tako. Onaj koji donosi odluke, ne može nadzirati realizaciju plana i imati gotove korektive u fazi dinamike. Dobri „nositelji strateÅ¡ke ideje“ bi (bar neposredno) prije toÄke kulminacije (bilo kakvog) odstupanja od plana, predložili bar jedno rjeÅ¡enje. RjeÅ¡enje koje bi bilo korektiv neplaniranom razvoju situacije, (bez obzira radi li se o pogreÅ¡ci u planu, previdu, podbaÄaju u izvrÅ¡enju, vanjskom utjecaju, pojavi nepredvidive objektivne okolnosti od bitnog utjecaja na plan). Toga u HDZ-u definitivno nema. I na tome treba žurno poraditi. PaniÄare u stranci, ljude koji sami niÅ¡ta ne znaju i ne mogu, ali na pojavu neplaniranih okolnosti koje (u većoj ili manjoj mjeri) utjeÄu na provedbu plana (ili ga dovode u pitanje) paniÄno reagiraju i (u pravilu) se okreću defetizmu i destrukciji, treba izolirati i iskljuÄiti iz procesa odluÄivanja u dinamiÄkoj fazi procesa. U toj fazi nema mjesta za takve. Tu se traži znanje, (komplementarno sa vjeÅ¡tinama i navikama) koje mogu amortizirati „mrtve kutove“ i „prazne hodove“, odluÄnost, sposobnost „timskoga rada“, bezuvjetna odanost cilju, dobronamjerna iskrenost.
Dinamika, u visokofrekventnom, po dogaÄ‘ajima i akterima zgusnutom traži planiranje, predviÄ‘anje, traži raspored snaga i sredstava koji će omogućiti uÄinkovit „vertikalni manevar (po dubini) jer se u provedbenoj fazi teÅ¡ko može djelovati horizontalnim manevrom. „Po fronti“. Istina je i to da je HDZ (kao uostalom i sve druge politiÄke stranke) pun uhljeba, idolopoklonika, partitokrata, oportunista voÄ‘enih iskljuÄivo vlastitim probicima, recidiva proÅ¡losti (u svakom smislu i pogledu). Istina je i to da se takvih treba rjeÅ¡avati. No, to se ne smije raditi u kampanjama, ostrašćeno i bez argumenata. Lustracija nije i ne može biti osveta, joÅ¡ manje odmazda. Taj proces ne smije predvoditi „krvi žedna gomila“. Vrijeme je da sve domoljubne snage (a i pojedinci), ispred svih drugih, stave interes naroda i države. To nikako ne znaÄi zanemarivati bilo Äije grijehe, ali niti kultutu obraÄuna skidanjem glava, bez pravoga i pravednoga suda.
Ilija Vincetić