Tjedni Komentar Deklaracija kao „non paper“ dokument za diplomatske inicijative od Zagreba do Brisela i od Mostara do Washingtona

Deklaracija je još jednom pokazala nedostatak državotvorne, suverenističke svijesti jugonostalgičarskih „građanskih“ Hrvata, sjedne strane  i s druge strane, potrebu manjih stranaka da čak i na ovako bitnim, strateškim dokumentima, dijele populističke savjete vladajućima, dodvoravajući se narodu, a zapravo podcjenjujući narodnu pamet i potrebu za zajedništvom u teškim vremenima.

Jasan stav zastupnika Hrvatskog državnog Sabora o neriješenom nacionalnom pitanju Hrvata u BiH nam je nedvojbeno trebao. Jesmo li ga dobili? Je li se Deklaracija mogla pripremiti bolje, ako treba i u širim intelektualnim krugovima Hrvata iz cijeloga svijeta? Jest, ali nije prvi put da pojedinci misle kako su oni sublimirali svu hrvatsku pamet.

Bi li Deklaracija bila snažnija da je čak malo i općenitija, ali da je prihvaćena konsenzusom, ako ne potpunim bar još s rukama ZA zastupnika MOST-a, NHR-a, i još bar pola SDP-ovaca? Bila bi, a ne znam je li to moguća misija. Jer neki ne shvaćaju da rasprava o Deklaraciji nije i ne smije biti poligon za populističke zahtjeve kojima se želi isključivo ukazati na „kukavičluk“ vladajućih i vlastitu lojalnost Hrvatima u BiH. Primjerice zahtjev Hrast-ova zastupnika Zekanovića za Trećim entitetom?! Kao prvo, to zasigurno nije stav cijele stranke Hrast ni njezina najužeg vodstva. Kao drugo, kolikogod zvučalo privlačno i na prvu ruku simpatično – u ovom trenutku takav zahtjev nije realan ni provediv te se na njemu ne može postići konsenzus ni deset posto zastupnika, ne samo u hrvatskom Saboru, nego ni među zastupnicima u Federaciji i Skupštini BiH. Ili, s druge strane amandmani Mosta, koji su također više stav Petrova i Grmoje, možda još Bulja i nikoga više, su po svom sadržaju usmjereni na izmjene Proračuna koje nisu realne (stipendije za studente Hrvate iz BiH, izjednačavanje braniteljskih prava HV-a i HVO-a itd.). Svojim nepotrebnim „soljenjem mora“ su pokazali da zapravo nemaju razvijenu nikakvu dugoročnu viziju ni nacionalnu strategiju. Slično je i s Hasanbegovićevim nerealnim zahtjevima za demontiranjem Republike Srpske, sa zaključkom da praktički ne treba ništa ni pokušavati ako se sve iz temelja ne može mijenjati. Da nije žalosno i tragično, moglo bi biti simpatično. Bar onima koji još uvijek sanjaju „Hrvatsku do Drine“ ma tko u njoj živio, makar i s Bošnjacima (kada bi i Sandžak u nju bio integriran) kao većinom u toj i takvoj državnoj tvorevini.

S druge strane, čak i ovako recimo blijeda, nedorečena Deklaracija, kod jugonostalgičara (V. Pusić, Maras, Stazić …) i tzv. „građanskih“ Hrvata izaziva kontra-reakciju: vraćanje na teme o utjecaju na politiku Hrvata u BiH, dr. Franje Tuđmana i tadašnjih struktura RH, prije, u vrijeme i nakon Domovinskog rata. Međutim, s nešto više diplomacije, ne vjerujem da se nije moglo na svoju stranu, u prilog potpore Deklaraciji, pridobiti recimo J. Klisovića i još neke SDP-ovce. Šteta! Kao što je zastupnica Željana Zovko za zajednički stav pridobila lijeve europarlamentarce Piculu, Borozan, Radoša i Jakovčića.

Nove inicijative zahtijevaju nove ljude

Deklaracija je ipak prihvaćena, većim brojem ruku nego ih vladajuća većina trenutno ima, i kao takva služit će hrvatskoj vanjsko-političkoj inicijativi nametanja potrebe izmjene izbornog zakona BiH u EU Parlamentu, Vijeću Europe i Europskoj Komisiji. Moglo bi se kazati da su aktualni hrvatski zastupnici u EU Parlamentu, iz svih političkih opcija, zajedno s premijerom Plenkovićem jedini svjesni kako se bez velikih obećanja, ali s ustrajnim lobiranjem, stvari ipak mogu mijenjati. Kao što su na svoju stranu dobili slovačkog ministra vanjskih poslova, bivšeg visokog predstavnika u BiH, Miroslava Lajčaka, kao što su pismo drugih trojice ex Visokih predstavnika (Schwarz-Schillinga, Bildta i Ashdowna) učinili nebitnim, kao što su na svoju stranu pridobili čelnike deset drugih europskih zemalja (Austrije, Italije, Grčke itd.), tako bi mogli dalje s Deklaracijom širiti krug onih koji će se zainteresirati za probleme u BiH (ne samo probleme Hrvata u BiH) i konačno stvoriti možda čak i preduvjete za novi Mini Dayton, s višim utjecajem EU, sa smanjenim američkim patronatom. Dok se to ne dogodi, Predsjednica RH, Kolinda Grabara Kitarović, ministar obrane Krstičević i neki novi politički „klinci“ iz BiH, moraju naći kanale za lobiranje u Washingtonu.

U tom pravcu, odlazak Dalibora Miloša na Molitveni doručak u Washington D. C., njegovi jasni stavovi o potrebi promjene i nadogradnje Daytonskog sporazuma ili bar dosljedna primjena Sporazuma, daju nadu da se na hrvatskoj političkoj sceni ne mora sve okretati oko jednog čovjeka. Postoji širi krug mladih ljudi, dokazanih stručnjaka, neopterećenih ovim ni onim ratom, bez repova iz komunizma i bez sumnje na kriminalno bogaćenje. Drugo što je bitno u toj činjenici jest što je Miloš obećao jedan sličan Molitveni doručak organizirati u Mostaru, na proljeće 2020. godine, što bi moglo uistinu predstavljati početak jednog novog, figurativnog i doslovnog, političkog,  nacionalnog, hrvatskog Proljeća u BiH. Američki kongresmen Robert Aderholt je o toj inicijativi već izvijestio mjerodavne strukture grada Mostara. Miloš je rekao  kako se u Mostaru tada može očekivati 400 do 500 stranih gostiju od kojih će veliki broj biti dužnosnika iz SAD-a, uključujući predstavnike vlade i Kongresa SAD-a, kao i EU-a, te predstavnike svih zemalja jugoistočne i središnje Europe. Inače se Regionalni molitveni doručak održava diljem svijeta po uzoru na molitveni doručak SAD-a koji se održava svake veljače u Washingtonu.

Dalibor Miloš je kazao  da je „ Mostarcima to velika čast i odgovornost, kao i za cijelu našu BiH te je projekt koji može pomoći našoj zemlji u stvaranju boljeg ozračja, jačanju regionalne suradnje, ali i jačanju suradnje sa Washingtonom. Isto tako, očekujemo i brojne uvažene goste iz Azije, ali i zapadne Europe čime ćemo imati priliku iskazati našu zapadnoevropsku orijentaciju”.

Ostaje pitanje je li Miloš samo nova politička kompilacija Martina Raguža, Bože Ljubića i Dragana Čovića, nekakav „tri-u-jedan“ instant politički proizvod usmjeravan isključivo izvana ili bi se medijski mogao predstaviti i nametnuti kao novi hrvatski vođa na političkoj sceni BiH. Sudeći po njegovoj biografiji i obiteljskim korijenima, kao i uspješnoj menadžerskoj karijeri, te po prvim izjavama u javnosti – imamo se pravo nadati da su Hrvati u BiH spremni strpljivo čekati novo vrijeme pregovora i postizanje boljeg konačnog položaja u BiH s novim vođom i novim vodstvom.

((Mladen Ljubić- Vajta