Zovu Sjećanja “Svjedočenje istine…….”

Svjedočenje istine…….

Krajem marta 2014. godine iz Italije se javio Memišoski Bešir, koji je promijenio prezime u Salkoska, rodom iz Struge, a živi u Italiji, i drhtavim glasom mi rekao: „Zahvaljujući vašim istraživanjima stradanja vojnika. -regruta u bivšoj JNA i dobrotom moje rodbine supruge Nijaza Salkoskog ostvarila mi se želja da ispričam istinu o svom najboljem drugu iz vojske Kulić Mevludinu nakon 23 godine. Rođen sam u Strugi, a sada živim u Italiji. Vojsku sam služio između ostalog i u vojarni u Osjeku, gdje sam se družio sa Bosancem Mevludinom Kulićem i drugim vojnicima, ali najviše sa Mevludinom. U mjesecu kolovozu 1991. situacija se mijenja i pogoršava. Srpski rezervisti su dolazili u naše vojarne i maltretirali nas, posebno Šiptare, Muslimane i Hrvate. Dali su nam bojevu municiju i strogo nas pazili. Cijepili su nas nekoliko puta nepoznatim cjepivima, a nakon svakog cjepiva bili smo omamljeni kao nadrogirani. Najčešće smo imali vojne vježbe (zauzimanja) i držali stražu na poligonu ‘C’ koji je bio u blizini i okrenut prema hrvatskim položajima. Cijepili su nas nekoliko puta nepoznatim cjepivima, a nakon svakog cjepiva bili smo omamljeni kao nadrogirani. Najčešće smo imali vojne vježbe (zauzimanja) i držali stražu na poligonu ‘C’ koji je bio u blizini i okrenut prema hrvatskim položajima. Cijepili su nas nekoliko puta nepoznatim cjepivima, a nakon svakog cjepiva bili smo omamljeni kao nadrogirani. Najčešće smo imali vojne vježbe (zauzimanja) i držali stražu na poligonu ‘C’ koji je bio u blizini i okrenut prema hrvatskim položajima.

Naš neposredni nadređeni bio je kapetan Naitan Michal, mislim da se tako zvao. Kad smo pričuvnom oficiru, Srbinu, prigovorili da pucamo na Hrvate, naš je časnik oštro reagirao i povikao: ‘Oni koji žele izvršavati zapovijed i pucati, što je dužnost svih vojnika, neka se izvuku. stroja naprijed’ Ispred stroja izašlo je više vojnika, većinom Srba, s oružjem i bojevim streljivom, spremni da pucaju i ubijaju. Dok smo mi ostali oklijevali, među kojima je bilo najviše Muslimana, Hrvata i Albanaca, i razmišljali što učiniti, rahmetli Kulić Mevludin je istupio, bacio oružje i iz sveg glasa povikao: ‘Neću pucati i ubijati nevine ljude’. Ova hrabra Mevludinova reakcija utjecala je da neizlazimo iz stroja i počinjemo ubijati hrvatske vojnike i civile. Samo sam šutio, kao i većina drugih vojnika. Bili smo zbunjeni, ali i ohrabreni Mevludinovim postupkom.

Starješine su odmah oštro reagovale i povikale na Mevludina ‘dobit ćeš ti svoje’. Tu noć je naša jedinica davala stražu, bio sam prisutan kada su odveli Mevludina u zgradu komande, navodno na razgovor. Ja ga više nisam vidio. Sutradan mi je kurir od našeg kapetana, vojnik hrvatske nacionalnosti (danas živi u Hrvatskoj) rekao da je Mevludin ubijen iz pištolja i da bi bilo dobro da ja odmah bježim iz kasarne, pošto sam se najviše družio sa rahmetli Mevludinom. Nisam dugo čekao. Pobjegao sam, ali me vojna policija uhvatila u Beogradu i vratila ponovo u kasarnu. U Zemunu su me držali šest mjeseci. Ponovo sam, hvala Bogu, pobjegao i sklonio se od oficira JNA. Sada živim u Italiji. Rahmetli Kulić Mevludin je ubijen iz pištolja u potiljak i prema mom saznanju ubio ga je komandant. Nagledao sam se svega u bivšoj JNA, najviše zločina od srpskih vojnika i rezervista i njihovih starješina. Dosta je vojnika iz Bosne i Kosova stradalo. Kulić Mevludin je heroj nad herojima koji je i nas ostale vojnike ohrabrio da ne pucamo i ubijamo hrvatske civile i vojnike. Neka mu je rahmet duši, a njegovim najbližim sabur …”

Razgovor sa majkom ubijenog Mevludina Kulića

Za smrt rahmetli Mevludina smo saznali 04.09.1991. godine u popodnevnim satima. Kuća njegovih roditelja se nalazila u općini Vogošća, u naselju Barica. Samo što je Mevludinova majka ušla u kuću, počele su se okupljati komšije. Došli su predstavnici SDA, Patriotske Lige, Islamske zajednice i dr. Pred vrata su se zaustavila luksuzna kola iz kojih je izašao pukovnik JNA  M. N. sa još jednim oficirom, dva vojna policajca i ljekarom. Došli su da kažu majci da joj je sin poginuo i da su ga iz snajpera ‘dum-dum’ metkom ubili hrvatski policajci. Naravno, to je bila notorna laž. Mevludina je iz pištolja ubio pukovnik Ivanović iz neosredne blizine, što su potvrdili svjedoci i dokazano naknadnim ljekarskim pregledom. Kada su se majka Izeta i drugi prisutni usprotivili lažima pukovnika postavljajući mu pitanje: “Zašto ubijate našu djecu?” On je odgovorio: “Pitajte Tuđmana”, a onda nastavio “išao sam sto puta na Kosovo, i nisam na ovakvu brutalnost naišao”. Na to su mu odgovorili prisutni: “Nije ovo Kosovo, ovo je Bosna. Pobili ste Šiptare, pa mislite da pobijete i Bosance”.

Sanduk sa ubijenim Mevludinom Kulićem je dopremljen u vojnu bolnicu tek 06.09.1991. godine, kada je i sahranjen na greblju Ugorsko, kod Vogošće. Iako su oficiri tražili da se limeni sanduk ne otvara, mi smo ga otvorili i bili očevici načina ubistva rahmetli Kulića. Ljekar dr. Senahid Alajmović, je na licu mjesta utvrdio da je rahmetli Mevludin ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine, da je ulazna rana na potiljku glave, a izlazna pored nosa, što potvrđuje iskaz svjedoka. Mevludin Kulić je zaslužio zahvalnost i priznanje svih nas, kao i Republike Hrvatske