SUZE LAŠVE  (Buhine kuće)

-A ‘oš ti sve što ti ja kažem napisat, baš kako ti kažem?

-Hoću bako.

-E onda sidi!

Mi smo ti sinko bili po vazdan u kući i u mraku, kako su pobili oni narod u Križančevu prid Božić ni piđame nismo oblačili.

I mi i dica, svi smo u “zrnu” spavali. Ako udare sinko valja bižat, nemaš se kad oblačit.

Vučja je krv to, na prepad janjad ubija.

-Ovako mi je počela priču jedna stara baka iz Šantićeva kraj Viteza, točnije iz zaseoka Buhine Kuće.

-Bako, sjećate li se svega, prošlo je skoro 27 godina, kako Vas pamćenje služi?

-Nu je, šta ti misliš, ako sam stara da se ne sićam?

 E moja ćeri, ono kad jednom vidiš stotine bolestiju ti ne more obrisat iz sjećanja. Dabogdo mogu zaboravit. Možda bi i koju noć u komadu prespavala.

Najžalije mi, ćeri, bilo dice i mladosti, bilo ih tako godina ko i ti, i mlađi i stariji, ma bilo ih i što u školu nisu pošli i što su pelene još nosili.

-Nježna koža naboranog lica zavijenog u crni rubac skriva ljudsku tragediju. Tko zna koliko je puta ispričala ovu tragičnu priču, tko zna koja sam joj po redu što joj je obećala da će napisati istinu…

Tko zna koliko je puta baš u ovom dijelu stala i zaplakala sa teškim uzdasima.

-E tugo moja, šta smo mi sve priturili priko leđa, da mi je deset života živit malo je moja ćeri.

Rano je bilo, magla ko brašno, samo vidim k’o da sjeva onu svjetlost i čujem da pucaju.

Metke i detonacije je prekidao plač djece i bolni urlici majki.

Kako pomoć nije pristizala svima je bilo jasno šta se dogodilo s momcima sa straže.

Od njih devet ni glasa.

Pokoj im lijepim dušama.

-Amen bako.

Majke su nosile djecu u rukama, majke su ubijali sa par metara udaljenosti kroz povike i smijeh.

Djeca su bila topovsko meso!

Puste ih da bježe pa pucaju u njih, ubijaju kako oni kažu “Ustaše”, a vježbaju gađanje.

Manje od sat vremena je trajao masakr, UNPROFOR je kao i u ostalim slučajevima bio, tupi predmet.

-Sićam se male Marijane i brata joj Brane, mala je imala 12, a brat joj 7 godina. Trči ona, a niz ruku joj lije krv. Ubili joj mater, nju ranili, i ona jadna ‘naka ranjena vuče Branu kojeg su pogodili u stomak.

E Bože moj, pukim čudom su priživili, neki čovjek naišao tuda  cestom i ponio malog, a njoj rekao da izdrži još malo. U Split u bolnicu ih poslalo.

-Hoće baka da popijemo kavu, dok ona priprema, a ja pod dojmom razmišljam.

Koliko je Lašva zla vidjela, koliko je tuge donijela, koliko je tu djece ostavilo svoja djetinjstva i koliko je krila polomljeno malim leptirićima?

I Lašva nekad, kad je nitko ne gleda, zastane. Zamisli se nad sudbinom svoje djece i nastavi teći svojim bolnim tokom.

-Kad su pobili jedan dio naroda, a drugi pokupili i odveli u logore napravili su nešta sine…

-Zaplakala je opet, ona suza točno ima uvijek isti put, kroz najdublju boru na obrazu potekla je poput Lašve nakon otapanja zadnjih snjegova.

 Velika i silovita, sve me strah šta će mi ispričati sljedeće.

-26-godišnja Dragica Petrović bila je jako lijepa, ako nije čak i najlipša u dolini Lašve. Majci i sestri nisu dali da je povedu sa sobom u logor, nego su je ostavili u kući. Dva su je dana tukli ciglom u glavu, potom i ubili. Tijelo joj je izvučeno nakon tridesetak dana. Dragica je bila   hendikepirana. Mladoj djevojci nije dozvoljen odlazak, nego je  prisilno zadržana među gomilom muškaraca.

 Zašto?

Ne želim ni pomisliti, ali svi smo svjesni odgovora.

-Ja sam ti nekako ostala živa, bila sam u logoru. Dosta sam jada vidila, ne ponovilo se sinko nikom. Pa ni ovim što su me za života u crno zavili. Sve što sam imala oni su mi uzeli.

I Danijel mali ćeri, dite od nepune 2 godine. I njega su ubili, i to kaži.

-Popravlja rukom rubac na glavi, a na zapešću joj Križ, onaj najljepši povijesni, sicanjem ga radili.

-Bako, kad ste Križ uradili?

-A sinko, meni ga moja baba napravila kad sam bila dite.

Mojoj materi njezina baba i tako u davnine.

On me sinko i spasio. Imam ti ja osim ovog velikog na leđima što samo ja za nj’ znam, i ovih malih po rukam, imam ih osam sve zajedno.

-A bako, da vas pitam nešto, hoce li sicanje ostati samo kao čuvanje povjesnog blaga, ili će ova nepravda prema Hrvatima sicanje pretočiti u nužnu obranu u budućnosti?

Ćeri, neće križ zla napravit, mene je sačuvo, i tebe će!

Nek se mladi sicaju ćeri, nek vazda znadete šta su vam predaci prolazili.

Neka meni mojih križa, nisu mi teški. Ta u Boga mi je sve moj sine.

Priživila sam, imala sam kažu sreću. Ne znam ti ni kakva mi je sreća. Da mogu, sa sve i  jednim ditetom i mladosti bi se tad mjenjala. Samo da su ih tili poštedit, al’ jok. Pobilo ih curo moja. Pobilo ko najveće dušmane ni krive ni dužne.

-I ćeri još jedno, ne viruj strancim.  Mi smo im virovali i vidi šta su nam uradili. Nikog ti više svog nemam.

U zaseoku Buhine Kuće na današnji dan,

9.1.1994. godine se dogodio jedan od najvećih pokolja nad hrvatskim civilima.

27 godina poslije, niti jedna osoba nije procesuirana ni osuđena.

Stanovnici Lašve povezuju ovaj masakr sa masakrom u Križančevu selu koji se dogodio par tjedana ranije, a udaljeno je svega 500 metara.

Hrvati su ubijani, mučeni, masakrirani i protjerivani.

Za Hrvate pravde nema, sud ne postoji, pravda je nedostižna.

Hrvatska djeca su bila topovsko meso i mete za vježbanje ciljanja. Mjesec dana prije masakra u Buhinim Kućama iz snajperskih gnijezda je vježbano gađanje djece i žena.

Rezultati tih “priprema” i zagrijavanja su 9 ubijenih i 15 ranjenih.

Rezultat masakra u Buhinim kućama je

36 ubijenih (27 civila i 9 vojnika HVO)

17 nestalih

35 ranjenih (8 civila)

13 zarobljenih.

Ne želimo da se zaboravi suza Lašve, želimo da se odgovorni procesuiraju i osude.

27 godina Lašva čeka!

Hoće li i ona, kao zemlja Bugojna, počet sama otkrivat svoje tajne i pokazivati gdje joj djeca leže?

Počivajte u miru, djeco Lašve, možda se nekad, negdje, pojavi barem jedan pokajnik i otkrije nam istinu. Samo jedan za smiraj vaših duša.