Suverenizam kratkog dometa

U prošli sam utorak zapisao: Ono što su neposredno nakon morbidne proslave [jugoslavenskoga] Dana Republike u Haagu govorili predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Andrej Plenković bilo je potpuno u skladu s očekivanjima hrvatskoga naroda. Vidjet ćemo ─ dodao sam tada ─ kako će proći sutrašnja rasprava o radu Haaškoga suda u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.  

Nisam imao iluzija. Nagledao sam se u ovih četvrt stoljeća čudesnih oscilacija hrvatskoga suverenizma, pa mi nije bilo teško zamisliti da te visine mogu vrlo nisko pasti. Čini vam se  da pretjerujem? Ni govora! Valjan je primjer državništvo ─ Stjepana Mesića.  Taj je čovjek na demokratskim izborima dvaput izabran za predsjednika Republike Hrvatske, a klatio se od poruke srpsko-crnogorskim osvajačima: „Možete odnijeti samo onoliko zemlje koliko ste je donijeli na opancima“ do zapadnobalkanske samospoznaje: „Vodili smo besmisleni rat za granice“.

Da sam i imao nekakvih iluzija, te bi iluzije razbio Plenković. On je naime vrlo brzo ustuknuo. Kako? Čim je britanski The Guardian izvijestio da je Plenković jedini predsjednik vlade u Europskoj uniji koji odaje počast ratnom zločincu Slobodanu Praljku, Plenkovićev se suverenizam junački povukao. Odakle se povukao? Kamo se povukao?  S položaja: Rušit ćemo haašku presudu u predmetu „Prlić i drugi“, jer je nepravedna, na položaj: Republika Hrvatska poštuje haašku presudu u predmetu „Prlić i drugi“, ali je nezadovoljna nekim pojedinostima u toj presudi.

Sutradan je na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda predsjednica Grabar-Kitarović kritički govorila o radu Haaškoga suda. Spomenula je i njegovu posljednju presudu, onu u predmetu „Prlić i drugi“, poričući postojanje hrvatskoga „udruženog zločinačkog pothvata“ protiv Muslimana/Bošnjaka i umiješanost Republike Hrvatske. Čast tomu postupku. Ali i njezin je suverenizam kratka dometa. I on je junački uzmaknuo na položaj: Hrvatska poštuje haašku presudu u predmetu „Prlić i drugi“, ali je nezadovoljna nekim pojedinostima.

Kakve su to mudrosti? Je li ta presuda pravedna ili je nepravedna? Ako je pravedna, gdje su dokazi? Koje su to zločine osuđenici počinili ili zapovjedili? Ako je presuda nepravedna, kakav čovjek može poštovati takvu presudu? Mudraci iz te škole ovako umuju: Čekajte, ne valja srljati! Ako ne poštujemo presudu koja nam škodi, ne možemo poštovati ni presudu koja nam koristi! Rušeći presudu šestorici herceg-bosanskih Hrvata, rušili bismo i presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču! Dakle, moramo jednako poštovati sve ─ i pravedne i nepravedne ─ presude Haaškoga suda.

To je, naravno, besmislica. Ako već izjednačujete ćudoredne oprjeke, kako možete izjednačivati logičke oprjeke? Ako je Haaški sud u predmetu „Gotovina i Markač“ utvrdio da nije bilo hrvatskoga „udruženog zločinačkog pothvata“, otkud je taj nepostojeći hrvatski „udruženi zločinački pothvat“ uskrsnuo u Herceg-Bosni?

Ikonom toga hrvatskog „udruženog zločinačkog pothvata“ postao je general Slobodan Praljak. Upravo ─ Praljak! Čovjek kojega dosad, ni prije ni nakon samoubojstva u haaškoj sudnici, nitko nije javno optužio da mu je učinio kakvo zlo. Taj zločinački žig nije ništa drugo nego međunarodna odmazda Hrvatima zbog izlaska u slobodu.

Ali slobode i slobodnih ljudi ima posvuda. Ponegdje i u zatvorima ima tzv. slobodnjaka. A mi Hrvati, kakvi smo mi ljudi? Jesmo li i mi kao pojedinci u svojoj slobodnoj i samostalnoj, demokratskoj i suverenoj državi Hrvatskoj takvi „slobodnjaci“? Ili smo slobodni kao što je slobodan bio Slobodan Praljak ─ i u Hrvatskoj i u Herceg-Bosni i u haaškim uzama?

Mislim da smo mi, što se slobode tiče, daleko od Praljka. I bit ćemo daleko sve dok se naše državno vodstvo ne bude usuđivalo dolaziti na komemoraciju svojim časnicima, sve dok naši domoljubni novinari budu uspoređivali svoga generala s grčkim filozofom Sokratom umjesto s Nikolom Šubićem Zrinskim, Franom Krstom Frankopanom ili Petrom Kružićem, sve dok Vukovar budemo ponosno nazivali našim Staljingradom ili našom Guernicom umjesto našim  ─ novim Sigetom.

Benjamin Tolić