Strepnja

Uvijek sam volio kratke zapise koji pogađaju u bit, ali nikako da ih napišem. Uglavnom mi se tekstovi izduže (do dosade), pa hajde da malo skratim (dok me nisu skratili za pravo da uopće govorim).

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

Da svijet nakon Brexita više nije isti vjerojatno nije potrebno previše obrazlagati, da će se odnosi u svijetu još više usložnjavati postaje i više nego očito. A Trump dolazi.

Bio je dovoljan jedan intervju da se dosadašnji prividi mira i stabilnosti učini upravo onim što jest; mir kojega mogu ostvariti ljudi: krhki privid stabilnosti koji se jednim udarom mijenja u kaos, nered i rat. Britanski izlazak, vješto ubacivanje migrantskog vala i oboljela Turska (u kojoj je više nego jasno da se Erodganova vlast ne može održati nego kao diktatura i privid demokracije: ne mogu tisuće završiti u zatvoru bez društvenih posljedica; održavanja vlasti nasiljem i nametnutom tišinom, no šutnja je uvijek iskaz nezadovoljstva koje okuplja sve veći broj onih koji imaju potrebu društvene promjene). Nestabilnost Turske i njezina bolest vjerojatni su razlog svjetske zabrinutosti. Tursko poigravanje i koketiranje s Rusijom (velikim neprijateljem) iako je članicom NATO saveza nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Javljaju li se nova partnerstva, razvrgavaju li se stara. Što čini Britanija i kamo će Trump. Merkeličina Europa koja nije više Europa njezinih osnivača (savez suverenih država, nego federacija bruseljske birokracije) od Britanaca je dobila šup kartu, Trump je optužuje da je uspostavljena kako bi se spriječila američka prevlast pa čak i ugrozili njezini interesi; uzdrmana je i postavlja se prilično obranaški (ne bi me čudilo da hrvatski Europejci budu najglasniji u obrani njezinih vrijednosti: da me ubijete ne znam nabrojati nijednu: vidim samo negaciju vlastite kršćanske tradicije i stalno uvjetovanje slabijih od sebe). U svemu tome NATO se čini kao jedina čvrsta karika Zapada. Ostaje vidjeti što će se i s njim događati. A trupe se gomilaju. I Zapad i Rusija se međusobno optužuju za napadačke nakane.

A u svemu tome i bolesnik na Balkanu živi u nadi novoga rata. Četnička (dakle fašistička), imperijalna velikosrpska vlast u Srbiji izigravajući svjetske žrtve i mirotvorce sanja osvetu i priređuje provokacije. Hrvate svakodnevno bombardiraju verbalnom agresijom proglašavajući ih, zamjenom teza, fašistima.

Zamislite samo da je u Hrvatskoj na vlasti neka desna opcija (da ne kažem s jajima i karakterom), ali kad fašistima nazivate Plenkovića, Jandrokovića, Petrova to zbilja djeluje uvjerljivo. Toliko uvjerljivo da nitko kao Srbi, pardon, njihova vlast (i hrvatski navodno nevladin sektor) ne rehabilitira hrvatski fašizam.

U Bosni i Hercegovini otvoreno najavljuju osamostaljenje (o čemu sam višekratno pisao pa da se ne ponavljam). Slave i paradiraju i ne bi me čudilo koliko sutra da održe referendum a moćni Inzko (kao i svi Visoki Predstavnici do sada u BiH) jedini problem vidi u Hrvatima. Nisu problem ni srpska imperijalna politika, ni bošnjački unitarizam (svih vrsta pa čak ni islamski radikalizam) jedini su problem Hrvati koji nikako da se isele odjednom nego cure (cure li cure). I to malo Hrvata što ima sad se mora izjasniti. O čemu? Oni s popisa koji su već u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Irskoj (ili već gdje) ili samo oni koji stvarno uživaju u balgodatima Inzkova upravljanja zemljom. Posljednji Hrvati te mole Inzko ako nam već ne možeš pomoći pusti nas da nestanemo u miru. Ako se tvoja uprava i ova BiH nastavi održavati ovako samo još dvadesetak godina snovi svih naših neprijatelja bit će ostvareni. Ne brini Inzko. Ako si već katolik, a vidio sam te u Međugorju, preporučam ovaj narod tvojoj molitvi. Pomoli se za njegov genocid i kulturocid i one koji ga čine. Bit će to molitva i za tvoju dušu.

A u Srbiji je sve lijepo. Tamo je Kosovo još uvijek u Srbiji.

Ide voz. I na njem piše: Kosovo je Srbija.

Takav bratski poljubac, gle čuda, nije s radošću prihvaćen. I Srbi se iščuđuju kako i zašto nitko ne voli njihove vozove i njihove čokoladice. Ide voz. Prošo voz. Jedina nada u moguću srpsku pobjedu odavno je već poznata: nas i Rusa trista „miliona“. U to je potrebno uklopiti Britaniju koja je izišla, Trumpa koji će stati na njezinu strani i opet juriš na Njemačku (i njezine europske saveznice). Je li scenarij moguć? Srpski je. I oni mu se nadaju. Je li samo srpski. Doznat ćemo. Možda i na ružan način.

U Hrvatskoj na sve moguće načina pokušavaju oblatiti vlastitu predsjednicu jer je otišla u Ameriku uspostaviti prijateljske odnose s američkom administracijom koja dolazi; jer Hrvatska je velesila s bezbroj prijatelja: Englezi, Rusi, Nijemci. Sve same i velike sile koje nas štite, brane i hrane. Šta će nama Amerika? Kod tih i takvih prijatelja? A tu su i Srbi i Muslimani (pardon, Bošnjaci).

Ima i većih čuda neki je ministar navodno koristio opće znanje, Orepić još nije otkrio tko je nacrtao svastiku, Ranko Ostojić je preživio, za Milanovića se ne čuje i Stipe se Mesić ušutio, Josipović je u potrazi za gujom, Vesna se sve više slaže s vlastitim bratom i njegovom strankom, a Martina Dalić ni slučajno ne će izdati hrvatske nacionalne interese (nije ona Karamarko – Pametno); ima toga toliko da u buci svega nema mjesta za Pernarov egzbicionizam, niti imam dovoljno vremena (a ni inspiracije) da navedem sve uspjehe našeg Vjerodostojnog premijera; čak se i Petrov ušutio (poslušao je oj savjet pa nije više ničija tuđa savjest a možda ga je sustigla njegova) i Bulja mi sve nešto žao naglo je krenuo ponesen domoljubnim zanosom a onda izgleda ustvrdio da ipak nije imao, niti ima, dovoljno informacija.

U BiH je sve uredu. Davno nam je rečeno da ne brinemo – ima tko brine. Bit će riješeno.

Umro je Dubravko Lovrenović. Žao mi je da je otišao sa svijeta ispunjen gorčinom tragedije koju je morao proživjeti (s posvojenim sinom); njegova odustajanja od vlastitog hrvatstva. Ali, hvala mu za prinos razumijevanju prošlosti i njegovu govoru o njoj.