Stigmatizirana Hrvatska na križu Povijesti

Očigledno da ništa nije uznemirilo antihrvatatski agitprop drugog i trećeg naraštaja kao skidanje stigmi s Hrvatske povijesti i državnosti te objektiviziranje novije hrvatske povijesti.

Čak i pobjeda nad srpskim agresorom u Domovinskom ratu nije toliko dojmila antihrvatsku ligu, jer cijelo su vrijeme imali (Socijalističku) Republiku Hrvatsku, samoupravljanje i partijsku nomenklaturu na vlasti. Domovinski rat je bio krvava vojna pobjeda, ali neprijatelj je nosio odoru i nije krio svoje agresorske ambicije posezanja, utoliko je bilo lakše. Međutim ova borba s istinskim neprijateljem Hrvatske traje već desetljećima i tek nakon pada srpsko-jugoslavenske Vlade Zorana Milanović poprima prepoznatljive konture ideološke isključivosti i nasilja: ljudi i prostor, izdajnici i domoljubi, svjetonazor i indoktrinacija.

Jasenovac i sve ustaške zločine jednom treba povjesno objektivizirati i staviti u kontekst vremena, a u isto vrijeme spriječiti da se relativiziraju zločini komunizma. Tu nemaju što tražiti agitpropovci (prve generacije) poput nadripovjesničara Ive Goldštajna i njegovih mlađahnih epigona. Na primjer Tvrtko Jakovina, gigant među patuljcima. To su osobe koju su svoj život izgradili ugađajući agitpropovskim željama, postajući dio dobro podmazanog antihrvatskog stroja. Slavko Goldštajn je neškolovani jugoslavenski čovječuljak, jer samo takav može negirati likvidacije u Teznu, Kočevskom Rogu, Hudoj Jami, Macelju i stotine stratišta u Sloveniji i duž Križnog puta. Upravo je sad trenutak i posljednja prigoda da se objektiviziraju komunistički zločini u 2. Svjetskom ratu i poraću. Naravno i uloga četništva na hrvatskim prostorima te jednom rasvjetliti kako su istinski hrvatski antifašizam u lipnju 1945. i poraću završio na slovenskim stratištima, likvidirani od četnika koji su 1944. I 1945. rašili kokardu i na njeno mjesto prišili petokraku.

To je zadaća Ministarstva obrazovanja i Ministarstva kulture, financirati projekte koji objektiviziraju hrvatsku povijest u dvijema Jugoslavijama. Ne zbog revizionizma ili nedaobog revanšizma nego povijesne istine i saldiranja prošlosti. Hrvatska ne zna ni što je ni tko je i kamo ide, s kime, ako se pomiri sa srbo-jugoslavenskom interpretacijom povijesti i nametnutom krivicom.

Koliko je infekcija boljševizmom još uvijek snažna, govori i podatak o židovskim općinama u Hrvatskoj koje su ove godine odbile sudjelovati na komemoraciji u Jasenovcu. Problem židovskih općina u Hrvatskoj je što ih ne vode Židovi, čak ni priučeni Židovi, već jugoslavenski boljševici židovskog podrijetla. Dakle najprije i prije svega bolješevici koji se zdušno pridružuju boljševističkoj kampanji stigmatizacije svake Hrvatske kao navodne fašističke tvorevine. To su one iste židovske općine koje radije gledaju parkiralište namjesto svog obnovljenog hrama u Praškoj, tako im je zgodnije pričati o ustaškom rušenju sinagoge u Zagrebu, pri tome namjerno zaboravljajući da je hram srušila njemačka inžinjerija i činjenicu da je većina sinagoga u Hrvatskoj srušena nakon tzv. oslobođenja. Uostalom Ivo Goldštajn, boljševik i ateist, protivnik je obnove bilo kakve Božije kuće. I veleposlanica Izraela je slijepa na komunistički ateizam kamufliran pod imenom antifašizam.

Pet tisuća samoupravljača u kulturi i sinekurista, tzv. frljića, potpisalo je zahtjev za smjenu ministra Zlatka Hasanbegovića. To samo govori koliko se sinekuristički korov umnožio i u koji pisak svi oni „organizovano“ pušu. Žalosno da se s druge strane ne može prikupiti makar pet stotina uglednih i pismenih građanskih intelektualaca (jer nitko na desnici ne zna što bi s njima i nije mu stalo) za potporu ministru Zlatku Hasanbegoviću. Ne zbog argumenta količine, krdo je uvijek glasnije, nego je državotvorno hrvatstvo u ilegali i nepopularno, stigmatizirano kao nacionalističko. I to stanje stvari prihvaća čak i ova zbunjena vlada koja bi imala biti državotvorna i trebala promovirati građanski svjetonazor zapadnih demokracija.

Perfidno poslužen Kurikulum perfidno je pripreman plan, zapravo je riječ o nastavku siječe hrvatskih elita u samom začetku: vrtić i osnovna škola, a onda „ono pravo“ dolazi u gimnazijama i na humanističkim instucijama. Sve je to jedan perfidni način nastavak Šuvarove reforme. Tu su i slijepci već progledali, ali umjesto spuštanja rampe ova Vlada otvara samoupravljačku raspravu kao da se radi o licitaciji carinski zaplijenjene robe.

Sukob Filozofskog i Bogoslovnog fakulteta zapravo ne postoji, osim ako su paraxisovci s Filozofskog umislili da je upravo na njima braniti ugoženu hrvatsku sekularnost. Povijest nas uči da su teologija i filozofija bliske i srodne, prožimaju se i nadopunjuju, interdisciplinarni studij meÄ‘u njima na europskim sveučiliÅ¡tima je uobičajna pojava – samo je u boljÅ¡evičkim glavama profesora s (marksističkog) Filozofskog fakulteta davno usaÄ‘eno da je studij filozofije u svojoj naravi ateistički!? Da su filozofi pravovjerni ateisti suprostavljeni klerikalcima, da su studenti filozofije isto tako ateisti, poželjno militantni boljÅ¡evici. Sekularnost se pobrkala s ateizmom. I taj militantan ateizam zaostao iz samoupravljačkih vremena ostao je zadani pravac svih filozofskih fakulteta u znanstvenog socijalizma od 1945. godine na ovamo, do danas. JoÅ¡ se mnogobrojni sjećaju početkom 70-ih proÅ¡log stoljeća rukom ispisanih parola o potpori Crvenom sveučiliÅ¡tu i trockizmu po zgradi Filozofskog. I niÅ¡ta se nije promijenilo. Filozofski je fakultet proizvodio marksiste i stručnjake za ONO i DSZ, to čini i danas samo ima modernije titule, i takvi se strukovnjaci ne mogu nigdje zaposliti osim u DDR-u, SSSR-u, SFRJ, Socijalističkoj republici ÄŒehoslovačkoj…, a tih komunističkih koncetracijskih logora-država viÅ¡e nema i nikad nisu smjele postojati. KBF-u se otvoreno prijeti bombom, i to je domet Filozofskog fakulteta u Zagrebu, njegovog militantnog krila. Zato niti jedan Filozofski fakultet iz Hrvatske nije nigdje ni spomenut niti rangiran na svjetskim listama. Kojeg od velikana tih uzaludnih marksističkih fakulteta Slobodni svijet pamti i citira? SveučiliÅ¡te u Pyongyangu se ne računa.

Udruge civilnog društva, tisuće njih, samo su partijski produžeci u neprestanoj borbi protiv građanske, zapravo bilo kakve Hrvatske – osim ako nije socijalistička, u sklopu tzv. regijona, i u kontroli partijskih struktura – a za restauraciju „reformiranog komunizma“. Za tu funkciju tu su svježe mlade snage sa zagrebačkog marksističkog filozofskog fakulteta, tzv. ljevičari, sami po sebi napredni?! Dovoljno je samo uočiti selektivno proračunsko financiranje građanskih udruga za vrijeme diktature srbo-jugoslavenske Vlade Zorana Milanovića i obratiti pozornost na izvore njihova financiranja: u promilima od članarine, u jednocifrenim postocima iz proračuna (neke privilegirane udruge poput GONG-a u visokim dvocifrenima postocima) i najvećim djelom iz mračnih Soroševih fondova bez ijednog sata volonterskog rada. Njima cijelo vrijeme služe i njihovi su plaćenici.

Na ovoj usporenoj i svjetonazorsko nejedinstvenoj Vladi ostaje poduprijeti ministra Zlatka Hasanbegovića u borbi za doista suvremenu i suverenu Republiku Hrvatsku slobodnu od svih recidiva suživota u dvijema propalim Jugoslavijama. Svi ministri s predsjednikom Vlade moraju ga poduprijeti ili odstupiti, i već jednom prestati glumatati celebrity face po medijima. Na redu je hrvatska majka svih bitaka, i ona će se voditi u kulturi i obrazovanju, dobivena pobjeda oružjem U Domovinskom ratu tek je prvo poluvrijeme. Hrvatskoj su potrovani bunari pitke vode još tamo od 1918. kada se Hrvatska poklonila velikosrpskoj svinjogojskoj dinastiji. I ta jugoslavenska obmana uz pomoć hrvatskih jugofila i srpsko-srbijanskih laži traje već skoro jedno stoljeće, da se ne računa stoljeće prije krcato sveslavenskih tlapnji. Domovinski rat tek je dio borbe, samo je oružana preambula, za doista pravu hrvatsku građansku državu, ali je oslobađanje Hrvatske od četničko-orjunaških i agitpropovskih laži i podmetanja daleko najvažniji cilj. A on traži osobnu hrabrost i otsustvo politikanstva.

Europa je već davno izgubila državnike, a političari su postali prekomjerno plaćeni zgubidani i celebrity. U Hrvatskoj je kvarenje išlo sramotno brže i dublje, hrvatski političari su dosadni klaunovi u tamnim odijelima i jeftinim cipelama. Mucavcima je važno što o njima piše „Glorija“ i „Story“, ministarske i načelničke fotelje tek su „prolazna stavka“ u njihovim CV-ima od nigdje prema nikamo. To ne znači da ova garnitura hrvatskih političara neće imati svoju priliku pokazati znakove svoje nacionalne osvještenosti i pokrenuti novi ciklus. Dobila je izbore i dovoljno vremena, a sat otkucava. Isto kao i Orepiću: on mora poduzete radnje i mjere, naći provalnike – ili odstupiti.

I naravno, Hrvatska ostaje idalje predziđe kršćanstva. Svetosavlje nije kršćanstvo, a upravo je ta fanatična kršćanska sekta pokorila SPC i vodila agresiju na katoličanstvo i Hrvatsku. Zadaća je Hrvatske da ostane na braniku kršćanstva i da učini sve kako se otrov svetosavlja ne bi raširio Europskom Unijom. ISIL i sve derivacije islamističkog fundamentalizma još se imaju potruditi da bi dosegle zločine svetosavlja, u maštovitosti i broju pogubljenih. Može ova Vlada, kao i svaka buduća, diplomatskim riječnikom tražiti ove i one uvjete krijući se iza načela EU, ali svetosavlju nema mjesta među uljuđenim narodima. Svetosavlje se samo može priključiti islamističkom fanatizmu, to mu je brat blizanac.

L. C. tropolje.info