Splitski incident i tzv. Zagreb Pride izum istoga centra moći?

U samo dva dana, u petak 12. i subotu 13. lipnja, iz Hrvatske je u svijet odaslana još jednom potpuno falsificirana slika aktualne hrvatske stvarnosti, a hrvatske vlasti ništa nisu učinile da se to spriječi.

U petak je na stadionu Poljudu u Splitu za vrijeme kvalifikacijske utakmice između nogometnih reprezentacija Hrvatske i Italije na travnjaku iznenada osvanuo zloglasni kukasti križ, a u subotu je u Zagrebu održan tzv. Zagreb Pride na temu »Glasnije i hrabrije: antifašizam – bez kompromisa!« – pa te pojave odašilju u svijet sliku Hrvatske kao zemlje u kojoj cvate kult njemačkoga nacizma i fašizam, što s realnom hrvatskom stvarnošću nema nikakve povezanosti.

Također ta dva događaja na prvi pogled nemaju nikakvu povezanost, i gotovo nitko ih u hrvatskoj javnosti ne povezuje, a vrlo je vjerojatno da su oba plod i izum istoga centra moći, koji upravo želi ne samo ocrnjivati Hrvatsku, nego je što više slabiti na svim područjima društvenoga života sve do uništenja hrvatske države i hrvatskoga naroda.

Splitsko ukazanje kukastoga križa, koje je u Hrvatskoj opravdano doživjelo sveopću javnu osudu, a u talijanskim je medijima, kako je izvijestio Jutarnji list, prikazano kao »dio trajne pronacističke orijentacije većine hrvatskih navijača«, zaslužuje vrlo pomnu analizu jer se takvi incidenti i provokacije ne događaju tek tako, kako se obično i u Hrvatskoj i u svijetu to uzima. Odmah treba istaknuti činjenicu da u Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih članica EU-a, ne postoji nacistička ili pronacistička formalna politička ili ideološka organizacija ili udruga, a malo je ili uopće nije vjerojatno da postoji čak takva neformalna skupina. Budući da se usprkos toj činjenici događaju pronacistički incidenti, osobito povezani s utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije s talijanskom: u Livornu 2006. na prijateljskoj utakmici te na kvalifikacijskoj utakmici u Milanu 2014., očito je da tu pojavu treba razumjeti kao smišljenu podvalu ne samo Hrvatskom nogometnom savezu, hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, nego baš Hrvatskoj kao takvoj.

Najnoviji splitski incident ima osobitu težinu pa se mora govoriti o očitoj sabotaži uperenoj ne samo protiv HNS-a, nogometne reprezentacije, nego i Hrvatske i hrvatskoga naroda. Sofisticiranost toga incidenta, koji je tako izveden i tempiran da je postao očit tek za same utakmice te ga se više ni na koji način nije moglo spriječiti, upućuje na to da to mora biti djelo vrlo vještoga specijalista ili više njih, pri čemu je sporedno tko je izvršio samu izvedbu na travnjaku. Upravo ta rafiniranost, iskazana u toj sabotaži, upućuje na skriveni centar moći koji, izvjesno je, stoji iza svih dosadašnjih incidenata zbog kojih je, kako navode mediji, HNS u posljednjih pet godina zbog »navijača« platio 700 tisuća eura kazne. Toliku štetu ne samo HNS-u, nego Hrvatskoj, ne mogu izazivati ni tobožnji nacionalisti ni tobožnji pronacisti, nego samo oni koji ne samo da ne vole Hrvatsku, nego joj upravo žele zlo. A da u Hrvatskoj već dugo, osobito aktivno od pokušaja puča u Hrvatskom saboru 1994. godine, djeluje takav centar moći vidljivo je na svim područjima društvenoga života i na upornom širenju i umnažanju raznih oblika kaotičnosti – uvijek na štetu općega dobra hrvatskoga društva.

Ne smije se previdjeti ni otvoreni antagonizam sadašnje Kukuriku koalicije prema Hrvatskom nogometnom savezu – ministar policije čak i u povodu toga splitskoga incidenta nije se mogao suzdržati od žalca: »HNS je podružnica s tri četvrtine članova HDZ-a« – a vjerojatno i prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji koja je uspješna i koja bi mogla i društvu biti model na koji način bi Hrvatska mogla doći do stvarno kompetentnih osoba za upravljanje državom i njezinim bogatim resursima. Naime, ta reprezentacija je uspješna jer se u njoj okupljaju i daju doprinos najbolji hrvatski igrači iz Hrvatske i iz inozemstva, a sadašnjoj vladajućoj garnituri ni na kraj pameti ne pada da bi dopustila ili omogućila da hrvatski sposobni ljudi koji su uspješni u inozemstvu dadnu svoj doprinos u boljem i uspješnijem upravljanju Hrvatskom. Nije li to dovoljan razlog da vladajuća politika nema stvarne političke volje zaštititi hrvatsku nogometnu reprezentaciju? Nije li izostala upravo politička volja da odgovarajuće hrvatske službe unaprijed onemoguće splitski incident? Svaka vlada na svijetu zaštitila bi tako važnu svoju ambasadorsku instancu u cjelokupnoj svjetskoj javnosti, samo posljednje dvije hrvatske Vlade to nisu prepoznale i za to nisu marile ili nisu smjele mariti.

Istodobno sadašnja Vlada nije mogla utjecati na parolu Zagreb Pridea »Glasnije i hrabrije: antifašizam – bez kompromisa!«, ali je mogla i morala demantirati glavnu poruku toga skupa da se tobože u Hrvatskoj »u javnosti promovira isključivost i šovinizam«. Takva tvrdnja, naime, očitovanje je provjerene metode iz komunističkoga razdoblja po kojoj se neprijatelja ako ga nije bilo – a nije ga bilo jer je bio sasječen gotovo do trećega koljena – izmišljalo i podmetanjem kompromitirajućih stvarnosti. I danas nužno je potrebno izmišljati fašizam u Hrvatskoj da bi na važnosti dobivao antifašizam, koji na sve načine pokušava preživjeti bez distanciranja od komunizma koji je u Hrvatskoj ostavio strahovite tragove prolijevanja krvi i smrti. No nisu li sadašnjoj vladajućoj garnituri, koja svim silama pokušava obmanuti javnost o svojoj uspješnosti, i splitska sabotaža i poruka Zagreb Pridea upravo potrebne i poželjne da bi već sada disciplinirale svoj predmnijevani dio biračkoga tijela?

Ivan Miklenić / Glas Koncila