Split: Predstavljen roman Medaljon

Roman Medaljon Anite Martinac, objavljen u nakladi Ogranka Matice hrvatske ÄŒitluk, predstavljen je u srijedu, 3. lipnja, u prepunoj dvorani Dominikanskog samostana u Splitu, u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt.

O romanu upečatljivog naziva, Medaljon, kao prvom proznom djelu spisateljice Anite Martinac, za koje se gotovo može reći, da je jedno od prvih proznih djela koje progovara o hrvatskim istinitim događajima i o stvarnim ljudima te njihovim nesretnim sudbinama u razdoblju između 1945. i 1951. godine, govorili su: fra Miljenko Stojić, prof. povijesti Tomislav Đonlić, novinar i publicist Joško Čelan, te sama autorica romana Anita Martinac.

U glazbenom dijelu programa na stupila je ženska klapa Ventula i Vis Znak Mira, a program je vodio Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt, koji je kazao da je riječ o prvom romanu o škriparima, ove plodne autorice, koja je već objavila nekoliko knjiga pjesama, inače sudionice Domovinsko obrambenog rata.

Prvi predstavljač, Joško Čelan, kazao je, da u romanu ima mnogo iznenađujući pojedinosti i da autorica svojim prvijencem pokušava očuvati ono što nije za zaborav i tako je uspjela otrgnuti od zaboravu jednu značajnu temu hrvatske povijesti 21. stoljeća.

Fra Miljenko Stojić, u svom se osvrtu, istaknuo je da roman obrađuje jednu temu o kojoj stariji znaju jako puno, dok onim mlađima ta tema i nije tako poznata.

„Drugi ih poznaju kao križare, kamiÅ¡are ili odmetničku bandu, te i nakon mnogo desetljeća, književnih djela o ovoj epskoj tematici gotovo da nema. Za vrijeme jugokomunizma govorili su uglavnom o njima novinarski ili u naporu njihove paradigme reinterpretacije povijesti, za vrijeme, nazovimo, demokracije joÅ¡ se uglavnom čeka na konačnu ocjenu tih revolucionarnih skupina pa da se onda krene u umjetničko stvaranje. Anita Martinac niÅ¡ta ne čeka, ali niÅ¡ta i ne prejudicira”, istaknuo je Stojić.

Govoreći o romanu, osvrnuo se i na institut pokajanja.

“Iako književnost, pogotovo danaÅ¡nja, ne trpi realnost u opisivanju, ovdje je ona dobro doÅ¡la. Sve ono o čemu se govori istina je, umjetnička imaginacija poslužila je samo u oblikovanju nekih vezivih podrobnosti kako bi sve bilo čitljivo…Tu jednostavno dotičemo zlo svojim rukama, ne vjerujući samima sebi da takve stvari mogu biti istina… Spisateljica iz obzirnosti ne navodi prezimena zlikovaca, iako je svima jasno o kome se radi. Ona time želi reći da njihova djeca nisu kriva za ono Å¡to su im očevi radili. MeÄ‘utim, suprotna strana itekako navodi sve Å¡to zna ili Å¡to je izmislila o roditeljima, pa i djeci, onih koje je progonila. Bilo bi zanimljivo razmotriti Å¡to su u životu i kako postigla pojedina djeca zlikovaca iz romana. Iznenadili bismo se spoznatim i shvatili da nije važno zaboraviti, važno je se pokajati. Tek na tome djeca Å¡kripara i djeca progonitelja mogu nastaviti graditi zajednički život. Pokajanje se zahtijeva s obje strane…“, poručio je.

Na kraju fra Miljenko Stojić je zaključio, da je roman laganim stilom, vještim perom i da se autorica ne priklanjanja nekoj strani u izražavanju svojih osobnih stavova, te da će neki reći da zbog ove tematike roman nije suvremen, iako nemaju nikakvih dokaza za to.

Istaknuo je također da roman Medaljon, zasigurno ne će pobuditi rominjanje ni poplavu obrade ovakvih tema, jer se još bije bitka na našu prošlost.

” I umjetnici, ne samo književnici, čekaju jasnija vremena”, zaključio je fra Miljenko Stojić-

 Medaljon je paradigma strašne sudbine jednog naroda

O povijesnom kontekstu romana govorio je povjesničar Tomislav Đonlić,istaknuvši da je čitajući ovaj roman, i raščlanjujući ga, došao do zaključka kako je naslov romana promišljeno odabran, te da medaljon sa sličicom Čudotvorne Gospe, u obitelji Marić simbolizira duboku ukorijenjenost hrvatske obitelji u katoličkoj vjeri i privrženost Crkvi koja je bila i ostala temeljna okosnica očuvanja vjerskog i nacionalnog identiteta.

“Å kripari su nasljednici legendarnih junaka, odmetnika, hajduka koji su se u Hercegovini od turskih vremena odupirali vlasti koja nije od Boga. Autorica romana Anita Martinac je osjetila tu poveznicu Å¡kripara s mitom o hajducima, predanjem i epskim kazivanjem koji su hercegovačkim Hrvatima ostali kao jedina mogućnost zajedničkog sjećanja i preživljavanja. Na tim i sličnim temama proslavili su se mnogi hrvatski pisci (Dinko Å imunović ili akademik Ivan Aralica)“ , ocijenio je.

Posebno je istaknu da ovaj romanom otvara dragocjenu riznicu neispričanih priča, koje se nisu smjele pričati a kamo li se o njima pisati u vrijeme bivšeg komunističkog režima, kazavši s čuđenjem, kako nitko od hrvatskih književnika u novije doba nije otvorio ove teme, osim ako se izuzme pisac fra Gracijan Raspudić koji je živio u emigraciji i u svom romanu Djevojka Drina koji je izašao u Madridu 1951. djelomično dotaknuo ovu temu.

„Za vrijeme komunizma ova tema bila zatvorena za javni diskurs zbog straha kojeg su komunisti utjerali u kosti narodu nemilosrdnim progonima, prijetnjama, zastraÅ¡ivanjima i pogubljenjima. MeÄ‘utim, zbog čega je do danas to bilo tako ostaje otvoreno. Autorica pripovijedajući o trima tragičnim životnim pričama, svjesno ili nesvjesno otkriva i cijeli spektar detalja vezanih za metodologiju djelovanja komunističkog sustava koji se tada uspostavljao, kao i odnosa komunista prema svjetonazorskim neistomiÅ¡ljenicima”, istaknuo je Đonlić.

Roman je ocijenio paradigmom strašne sudbine jednog naroda u godinama komunističke tiranije.

“Medaljon je zapravo paradigma straÅ¡ne sudbine jednog naroda u godinama komunističke tiranije pa se i pojavljuje uoči sedamdesete obljetnice stradanja na Bleiburgu i Križnom putu. Biblijska borba izmeÄ‘u Davida i Golijata, Å¡kripara i Udbe okončala je davne 1951., ostale su priče, sjećanja i rijetki predmeti koji su mogli svjedočiti o vremenu, dogaÄ‘ajima i ljudima. Medaljon tako postaje svjetionik koji osvjetljava proÅ¡lost, ali i simbol nade, vjere, slobode… Autorici joÅ¡ jednom čestitam i želim nastavak spisateljskog rada jer ako se po jutru dan poznaje onda je uspjeh zagarantiran!“, zaključio je Đonlić.

Na karaju, i sama autorica Anita Martinac je kazala da roman ne doživljava kao svoj, već da je roman „naš“ i da je dugo promišljala o naslovu romana,dvojeći između Medaljona i Ključa, jer roman je, kako je istaknula, svojevrsno otključavanje i vraćanje u prošlost.

” Roman je put, kako od zaborava sačuvati proÅ¡lost zbog naÅ¡e budućnosti, jer povijest se i danas ponavlja u BiH. Na pozornici su isti neki ljudi, ista neka djeca…”, kazala je autorica pri tom naglasivÅ¡i, da “nema obitelji u Hercegovini koja neće pronaći svoju bol u tom „naÅ¡emu“ romanu”.

Zaključila je svoje izlaganje krasnoslovom iz romana: ” Sve nam je osim ljubavi oduzeto… Iz jednog zrna takve ljubavi, s naslijeÄ‘enim medaljonom ÄŒudotvorne Gospe na dlanu, izniknula je i ova knjiga.”

D. Zeljko Selak