Slobodokradice

Uvijek sam sanjao dan koji će doći i u kojemu će sinovi oluje koračati svojom zemljom sa suzom u oku, ponosni na svoje djelo i smisao žrtve svojih suboraca. I dočekao sam te dane. Ali neprijatelj uvijek pronađe način da vam ukrade pa makar samo i djelić zadovoljstva.

Za Tropolje.info piše Marko Tokić

Nedavno je Luka Podrug dao simpatičnu definiciju stanja u Hrvatskoj kad je ustvrdio da sinovi udbe vladaju nad sinovima oluje. Duža im je tradicija, umreženi su, ucjenjivost prema šefu biblioteke čini ih (odanima po definiciji), mjere za neposluh (njihovih šefova) su učinkovite i sve to ih pretvara u organiziranu grupaciju koja nadmoćno ostvaruje društveni utjecaj. A kada tomu pridodamo ostvarene ekonomske predprihvatizacijske i prihvatizacijske procese koje su strogo kontrolirali kako bi ono što navodno nije bilo ničije postalo njihovo i više je nego jasno da je ta društvena skupina osigurala višegodišnju društvenu premoć i da je ona posljedica vješto planiranih povijesnih procesa. Poneka turbulentna dionica se nije mogla izbjeći… No, mnogo je lakše ostati u sedlu kada ne postoji dovoljno organizirana suprotstavljena grupacija. Sinovi oluje: idealisti željni slobode, ne vole organizacije, oni su društveni tipovi iako neformalnih društvenih skupina koje se prigodničarski okupljaju oko zajedničkih ciljeva, izbjegavaju svako formalno udruživanje i mrze stegu. U svojoj personalizaciji i samoostvarenju ne vide potrebu za jačim povezivanjem, a svako interesno udruživanje drže zazornim pokušajem ostvarivanja nekorektne društvene prednosti. Udruživanje im je potrebno tek u slučaju izravne opasnosti i eventualno oko nekog zajedničkog cilja ili ideje. Stoga u svakom društvenom organiziranju oni i nadalje ostaju pojedinci uključeni na razini neobvezujuće pripadnosti isključivo zasnovanom na pristajanju uz zajedničku ideju (ili misiju). Nakon što su ostvarili cilj slobodne i samostalne hrvatske države oni ostaju bez pogonskoga goriva. Jer su u borbu za njezino ostvarenje ušli kao pojedinci poneseni zovom slobode i stavili se na raspolaganje bez ikakvih osobnih zahtjeva ili promišljanja o osobnim probitcima. Iako postaju udjelom vojnoga stroja niti unutar njega, veliki udio njih nije promišljao o vojnoj karijeri ili osobnoj budućnosti. Sretni zbog ostvarene pobjede ne traže nikakvu drugu zadovoljštinu i uskoro ih se i ubrzano raspušta. Sinovi oluje postaju društveni teret (ili ih se tako doživljava). Destrukcija hrvatske vojske traje do danas. Izvan vojnog stroja sinovi oluje su kao i prije neorganizirani i neumreženi pojedinci. Udruge koje pokušavaju organizirati (kako bi zaštitili makar ono što im je zakonski zajamčeno) vještom se igrom suprotstavljenoga tabora umnažaju do mjere njihova besmisla. I tako iznova prepušteni sami sebi glavinjaju od svijesti o zasluzi za uspostavu države do nemoći da se u njoj išta učini u skladu sa vlastitim očekivanjima.

Pa je li onda svejedno koga ćemo izabrati? I je li baš i posve isto?

Kako su katolici izabrali Mesića, Josipovića, Milanovića i ine i iste ako su katolici. Ima li u Hrvata katolika više od trideset posto?

Prigodom svakog krštenja postoji dio obreda u kojem se svaki katolik odriče sotone (i svih djela njegovih), pa kako onda može glasovati za one koji se njega i njegovih djela nikako ne žele odreći. Jeste li ikada čuli nekoga od navedenih (i od katolika) izabranih da se odrekao komunizma, Jugoslavije, Tita? Odreknuće od diktatora, totalitarizma, totalitarne ideologije i tamnice hrvatskoga naroda zar je to neki veliki zahtjev za političara koji bi htio voditi Hrvatsku i hrvatski narod? A oni? Ne samo da ih se ne odriču, nego iznova zagovaraju povratak u okrilje mraka: obnovu Jugoslavije, ustrajavanje na idolopoklonstvu najvećem od sinova naroda i narodnosti (sjetite se samo popularne hrvatske medijske pitalice: tko je za vas veći političar i državnik Tuđman ili Tito), a i komunistička ideologije se tek redefinira u skladu s lijevoliberalnim ispraznicama koje nam pristižu sa zapada (otuda borba za mnoga navodna prava u koja su obukli vlastite prohtjeve).

Odricanje od totalitarizma i njegove ideologije u nas vrijedi jedino na desnom polu političkoga spektra, a lijevo je sve u najboljem redu, a desno i kada ne postoji (kao što u Hrvata bjelodano ne postoji) uvijek se iznova oživljava i uvijek iznova prokazuje u Domovini i Svijetu. Kada (i ako) ponestane unutarnjih glasova tu su i Srbi i Rusi i svi lijevi ovoga svijeta (po onoj čuvenoj proleterskoj definiciji) kojih se uvijek nađe za slične pritiske (od Lavrova do Zuroffa). I od galame na hrvatske desničare ne možeš živjeti. A da su Hrvati desničari kao što nisu mnogi drekavci i brekavci odavno bi napustili Hrvatsku, a ne u njoj jeli masne kobase pljujući hrvatsku državu, vrijeđajući hrvatski narod i otvoreno radeći za druge države i narode. A naša politička elita igra na valovima poželjnosti centrima moći i koketiraju sa, za narod i državu, pogubnim idejama i nikako da se oglase puninom snage, nego tek negdje za kućnu uporabu onako ispod glasa (što bi se klapski kazalo šoto-voće) zapjevaju svoju o svijetu takvom kakav jest (i kakvom se moraš prilagođavati) a oni (bidni) nisu, naravno, za to. I tako se tiho raduju kad netko se usudi javno progovoriti. Pa se tako borba za narodne i državne interese te obiteljske, obrazovne i odgojne vrijednosti, ljudska prava i vječne istine ostavlja (ne)razboritim pojedincima, nekim udrugama ili pukom stjecaju okolnosti odnosno slučaju.

Pa ipak je li isto koga god da izaberemo? Da jest, zar bi bila onolika vreka i dreka na Hasanbegovića?

Ovih dana u borbu za kulturu krenuli Zoran M. i Bojan G. protiv komesara Hasanbegovića. E, moj ministre, ako nisi do sada znao što je to kulturna revolucija ima da bidne (kad kažu drugovi). Ali kako o kulturi znaju koliko i njihovi naku(ltu)rnjaci i antifa ne bi me čudilo da za iduće Splitsko ljeto ili Dubrovačke ljetne igre kane prirediti Po šumama i gorama… Stoga je moj prijedlog da se komunističku zlatnu mladež treba pobijediti i osigurati im Godine čekanja (a valjalo bi da dođe i pravi ministar unutarnjih poslova pa da im se priredi i nešto bolje: materijala ima i više nego dovoljno da ga zasad u ladicama ne čuvaju, dva cvita od svita, Cvitan i Orepić; sjetite se samo svastike, kila zlata i Klice i Pajčića i…).

Unatoč svim svojim slabostima i unatoč čestoj pobjedi organiziranih grupacija iz bivšeg sustava i unutar HDZ-a on po svojoj definiciji mora biti na valu odreknuća od totalitarizma i njemu, unatoč svim blokadama, vukovarska hrvatska mora biti početak. Kroz HDZ, kao nažalost i kroz druge desne hrvatske stranke, udba je u mogućnosti blokirati, ali je kroz lijevu opciju u stanju marširati i stoga nikada nije pitanje HDZ ili SDP, nego je žal što HDZ nije bolji (kad bi to mogao biti). Stoga dragi moji birači birajte na listama one za koje znate da im je sloboda svetinja i želja pravda i istina. Istina oslobađa, pravdi je potrebno priključiti milosrđe no zato je potrebno pokajanje grešnika i istina o grijehu kako bi se ljubav mogla ostvariti. Mi smo prolazni, a vječna je Hrvatska.

I stoga ponovno naglašavam nisu važni samo dizači ruku, nego ljudi od uvjerenja – oni koji izdat ne umiju.

U BiH krastavci se raskiseliÅ¡e a priča o referendumu traje, ‘oće li Mile, ne će li Mile… Pa Bakir ne da, nije mu dao ni babo… Je li važno kad Srbi slave i hoće li ili ne će slaviti dok se pitanje republike ne stavlja na dnevni red (uz stalnu prijetnju odcjepljenja).