Kultura
Slobodokradice
Uvijek sam sanjao dan koji će doći i u kojemu će sinovi oluje koraÄati svojom zemljom sa suzom u oku, ponosni na svoje djelo i smisao žrtve svojih suboraca. I doÄekao sam te dane. Ali neprijatelj uvijek pronaÄ‘e naÄin da vam ukrade pa makar samo i djelić zadovoljstva.
Za Tropolje.info piše Marko Tokić
Nedavno je Luka Podrug dao simpatiÄnu definiciju stanja u Hrvatskoj kad je ustvrdio da sinovi udbe vladaju nad sinovima oluje. Duža im je tradicija, umreženi su, ucjenjivost prema Å¡efu biblioteke Äini ih (odanima po definiciji), mjere za neposluh (njihovih Å¡efova) su uÄinkovite i sve to ih pretvara u organiziranu grupaciju koja nadmoćno ostvaruje druÅ¡tveni utjecaj. A kada tomu pridodamo ostvarene ekonomske predprihvatizacijske i prihvatizacijske procese koje su strogo kontrolirali kako bi ono Å¡to navodno nije bilo niÄije postalo njihovo i viÅ¡e je nego jasno da je ta druÅ¡tvena skupina osigurala viÅ¡egodiÅ¡nju druÅ¡tvenu premoć i da je ona posljedica vjeÅ¡to planiranih povijesnih procesa. Poneka turbulentna dionica se nije mogla izbjeći… No, mnogo je lakÅ¡e ostati u sedlu kada ne postoji dovoljno organizirana suprotstavljena grupacija. Sinovi oluje: idealisti željni slobode, ne vole organizacije, oni su druÅ¡tveni tipovi iako neformalnih druÅ¡tvenih skupina koje se prigodniÄarski okupljaju oko zajedniÄkih ciljeva, izbjegavaju svako formalno udruživanje i mrze stegu. U svojoj personalizaciji i samoostvarenju ne vide potrebu za jaÄim povezivanjem, a svako interesno udruživanje drže zazornim pokuÅ¡ajem ostvarivanja nekorektne druÅ¡tvene prednosti. Udruživanje im je potrebno tek u sluÄaju izravne opasnosti i eventualno oko nekog zajedniÄkog cilja ili ideje. Stoga u svakom druÅ¡tvenom organiziranju oni i nadalje ostaju pojedinci ukljuÄeni na razini neobvezujuće pripadnosti iskljuÄivo zasnovanom na pristajanju uz zajedniÄku ideju (ili misiju). Nakon Å¡to su ostvarili cilj slobodne i samostalne hrvatske države oni ostaju bez pogonskoga goriva. Jer su u borbu za njezino ostvarenje uÅ¡li kao pojedinci poneseni zovom slobode i stavili se na raspolaganje bez ikakvih osobnih zahtjeva ili promiÅ¡ljanja o osobnim probitcima. Iako postaju udjelom vojnoga stroja niti unutar njega, veliki udio njih nije promiÅ¡ljao o vojnoj karijeri ili osobnoj budućnosti. Sretni zbog ostvarene pobjede ne traže nikakvu drugu zadovoljÅ¡tinu i uskoro ih se i ubrzano raspuÅ¡ta. Sinovi oluje postaju druÅ¡tveni teret (ili ih se tako doživljava). Destrukcija hrvatske vojske traje do danas. Izvan vojnog stroja sinovi oluje su kao i prije neorganizirani i neumreženi pojedinci. Udruge koje pokuÅ¡avaju organizirati (kako bi zaÅ¡titili makar ono Å¡to im je zakonski zajamÄeno) vjeÅ¡tom se igrom suprotstavljenoga tabora umnažaju do mjere njihova besmisla. I tako iznova prepuÅ¡teni sami sebi glavinjaju od svijesti o zasluzi za uspostavu države do nemoći da se u njoj iÅ¡ta uÄini u skladu sa vlastitim oÄekivanjima.
Pa je li onda svejedno koga ćemo izabrati? I je li baš i posve isto?
Kako su katolici izabrali Mesića, Josipovića, Milanovića i ine i iste ako su katolici. Ima li u Hrvata katolika više od trideset posto?
Prigodom svakog krÅ¡tenja postoji dio obreda u kojem se svaki katolik odriÄe sotone (i svih djela njegovih), pa kako onda može glasovati za one koji se njega i njegovih djela nikako ne žele odreći. Jeste li ikada Äuli nekoga od navedenih (i od katolika) izabranih da se odrekao komunizma, Jugoslavije, Tita? Odreknuće od diktatora, totalitarizma, totalitarne ideologije i tamnice hrvatskoga naroda zar je to neki veliki zahtjev za politiÄara koji bi htio voditi Hrvatsku i hrvatski narod? A oni? Ne samo da ih se ne odriÄu, nego iznova zagovaraju povratak u okrilje mraka: obnovu Jugoslavije, ustrajavanje na idolopoklonstvu najvećem od sinova naroda i narodnosti (sjetite se samo popularne hrvatske medijske pitalice: tko je za vas veći politiÄar i državnik TuÄ‘man ili Tito), a i komunistiÄka ideologije se tek redefinira u skladu s lijevoliberalnim ispraznicama koje nam pristižu sa zapada (otuda borba za mnoga navodna prava u koja su obukli vlastite prohtjeve).
Odricanje od totalitarizma i njegove ideologije u nas vrijedi jedino na desnom polu politiÄkoga spektra, a lijevo je sve u najboljem redu, a desno i kada ne postoji (kao Å¡to u Hrvata bjelodano ne postoji) uvijek se iznova oživljava i uvijek iznova prokazuje u Domovini i Svijetu. Kada (i ako) ponestane unutarnjih glasova tu su i Srbi i Rusi i svi lijevi ovoga svijeta (po onoj Äuvenoj proleterskoj definiciji) kojih se uvijek naÄ‘e za sliÄne pritiske (od Lavrova do Zuroffa). I od galame na hrvatske desniÄare ne možeÅ¡ živjeti. A da su Hrvati desniÄari kao Å¡to nisu mnogi drekavci i brekavci odavno bi napustili Hrvatsku, a ne u njoj jeli masne kobase pljujući hrvatsku državu, vrijeÄ‘ajući hrvatski narod i otvoreno radeći za druge države i narode. A naÅ¡a politiÄka elita igra na valovima poželjnosti centrima moći i koketiraju sa, za narod i državu, pogubnim idejama i nikako da se oglase puninom snage, nego tek negdje za kućnu uporabu onako ispod glasa (Å¡to bi se klapski kazalo Å¡oto-voće) zapjevaju svoju o svijetu takvom kakav jest (i kakvom se moraÅ¡ prilagoÄ‘avati) a oni (bidni) nisu, naravno, za to. I tako se tiho raduju kad netko se usudi javno progovoriti. Pa se tako borba za narodne i državne interese te obiteljske, obrazovne i odgojne vrijednosti, ljudska prava i vjeÄne istine ostavlja (ne)razboritim pojedincima, nekim udrugama ili pukom stjecaju okolnosti odnosno sluÄaju.
Pa ipak je li isto koga god da izaberemo? Da jest, zar bi bila onolika vreka i dreka na Hasanbegovića?
Ovih dana u borbu za kulturu krenuli Zoran M. i Bojan G. protiv komesara Hasanbegovića. E, moj ministre, ako nisi do sada znao Å¡to je to kulturna revolucija ima da bidne (kad kažu drugovi). Ali kako o kulturi znaju koliko i njihovi naku(ltu)rnjaci i antifa ne bi me Äudilo da za iduće Splitsko ljeto ili DubrovaÄke ljetne igre kane prirediti Po Å¡umama i gorama… Stoga je moj prijedlog da se komunistiÄku zlatnu mladež treba pobijediti i osigurati im Godine Äekanja (a valjalo bi da doÄ‘e i pravi ministar unutarnjih poslova pa da im se priredi i neÅ¡to bolje: materijala ima i viÅ¡e nego dovoljno da ga zasad u ladicama ne Äuvaju, dva cvita od svita, Cvitan i Orepić; sjetite se samo svastike, kila zlata i Klice i PajÄića i…).
UnatoÄ svim svojim slabostima i unatoÄ Äestoj pobjedi organiziranih grupacija iz bivÅ¡eg sustava i unutar HDZ-a on po svojoj definiciji mora biti na valu odreknuća od totalitarizma i njemu, unatoÄ svim blokadama, vukovarska hrvatska mora biti poÄetak. Kroz HDZ, kao nažalost i kroz druge desne hrvatske stranke, udba je u mogućnosti blokirati, ali je kroz lijevu opciju u stanju marÅ¡irati i stoga nikada nije pitanje HDZ ili SDP, nego je žal Å¡to HDZ nije bolji (kad bi to mogao biti). Stoga dragi moji biraÄi birajte na listama one za koje znate da im je sloboda svetinja i želja pravda i istina. Istina oslobaÄ‘a, pravdi je potrebno prikljuÄiti milosrÄ‘e no zato je potrebno pokajanje greÅ¡nika i istina o grijehu kako bi se ljubav mogla ostvariti. Mi smo prolazni, a vjeÄna je Hrvatska.
I stoga ponovno naglaÅ¡avam nisu važni samo dizaÄi ruku, nego ljudi od uvjerenja – oni koji izdat ne umiju.
U BiH krastavci se raskiseliÅ¡e a priÄa o referendumu traje, ‘oće li Mile, ne će li Mile… Pa Bakir ne da, nije mu dao ni babo… Je li važno kad Srbi slave i hoće li ili ne će slaviti dok se pitanje republike ne stavlja na dnevni red (uz stalnu prijetnju odcjepljenja).