Blaž Slišković Legendarni igrač i nogometni trener od prošle je godine angažiran u hogkonškom nogometnom klubu Kitchee.
Imao je čast igrati uz mene u veznom redu Pescare, a danas je jedan od najpriznatijih trenera na svijetu… Gian Piero Gasperini. To je uz fotografiju bila objava legendarnog Blaža Bake Sliškovića na Facebooku.
Nogometni umjetnik bio je među najomiljenijim nogometašima za svoje igračke karijere. Zabio je za Hajduk Zvezdi iz kornera, zabio je i Partizanu u prvoj minuti nakon što je krenuo s centra, predriblao je kompletnu obranu crno-bijelih i zabio. Postigao je i nezaboravan gol Sparti, gotovo iz auta, za prolaz Hajduka u 119. minuti, pa Torinu iz slobodnog udarca…
Jednostavno, Baka je bio nogometni genij, čovjek kojem su se divili. Bio je ljubimac navijača Hajduka, ne samo zbog sjajnih igara, nego i zbog svoje neposrednosti, otvorenosti, druželjubivosti. Imao je uvijek vremena stati, porazgovarati, gurnuti koju kartu ili nešto love ako treba, pišu Sportske novosti.
Želio je pokazati da je običan čovjek, da može sjesti s radnicima i s direktorima, “glavonjama”. Njemu je bilo svejedno. Nije prezao ući u najgoru kavanu gdje su opušci svuda po podu, ali i u najluksuzniji restoran. Život mu je bio pun, turbulentan, imao je anegdota za napisati podeblju knjigu.
I danas se prepričava njegov odgovor Marku Mlinariću koji se, nakon što je Sliškovićev Velež razbio Dinamo 9:2, požalio da su bili nemoćni zbog toga što su lumpali do četiri ujutro.
– Eto, a mi smo sinoć bili u kazalištu – poentirao je Slišković.
Iznenada u Aziju
Karijera i život Blaža Sliškovića puno je šira od postignutih golova i pobjeda, koliko je popularni Baka bio velik, možda najbolje svjedoče riječi jednog od najvećih nogometaša svih vremena Zinedinea Zidanea.
– Moj nogometni idol bio je Blaž Slišković koji je u vrijeme mog odrastanja igrao za Olympique iz Marseillea za koji sam navijao. Uživao sam ga gledati, bio je čudesan igrač koji je sjajno izvodio prekide, a zabijao je golove čak i iz kornera. Iako su u istoj momčadi igrali Papin, Francescoli, Mozer, Forster, ja sam obožavao Sliškovića – kazao je Zidane.
Danas je Baka Slišković na novom nogometnom i životnom izazovu u Hong Kongu
– Posljednjih dvadesetak dana bilo je mirno ovdje kod nas, nije bilo mnogo slučajeva zaraze. Ali iz Engleske je mnogo kineskih studenata stiglo u Hong Kong, zaraženih. Zato se situacija pogoršala. Prvenstvo se bilo nastavilo, počelo se igrati, istina samo na jednom stadionu bez gledatelja, ali prije nekoliko dana, sve je zaustavljeno, a kad će se igrati, ne zna se – javio se za SN Baka iz Hong Konga.
Priča kako je njegov klub do prije nekog vremena imao normalne treninge jer jedini ima svoj sportski centar.
– Kod ulaska u centar svakome se mjerila temperatura, svatko je morao oprati ruke. Sad kad je Vlada donijela ovu odluku o obustavi svega, zabranili su nam korištenje centra. Ali nema karantene, sve ovdje normalno radi. No, ljudi se drže svih uputa, svi imaju maske, nema većih okupljanja.
Kako je uopće završio u Hong Kongu?
– Priča je došla iznenada. Miodrag Milatović, menadžer rodom iz Žepča, prije sedam-osam godina odveo me u Saudijsku Arabiju, pa smo ostali u kontaktu. Kad sam završio sa Zrinjskim, zvao me i pitao zanima li me posao u Hong Kongu. Mene zanima svaki posao, pa sam tako završio ovdje. U tom trenutku nisam imao ništa drugo, a financijska ponuda bila je dobra. Osim, toga, nakon vremena provedenog u Zrinjskom osjetio sam i malo zamora. Između ostalog, znate, nije mi se bilo lako boriti s novinarima koji su bili zločesti.
Zanimalo nas je kako su to novinari bili zločesti?
– Znate kako je u BiH… Centralizam. Kao što je u bivšoj Jugoslaviji bio Beograd, tako je u BiH sad Sarajevo. Sve bi oni pod kontrolu, uključujući medije. Oni bi da Željo i Sarajevo budu svake godine prvi, da košarkaška Bosna bude prva, ništa ne valja iz Banjaluke, Tuzle ili Mostara. Nemojte me krivo shvatiti, pojedini novinari su nacionalno obojeni, nije im možda smetao Blaž Slišković, ali im je smetao Zrinjski. Bilo je tu svašta. Neću sad o detaljima, ali nakon sedam-osam naših utakmica pet-šest sudaca je kažnjeno s dva-tri mjeseca zabrane suđenja. Ali dobro… No, ja sam javno izlazio sa svojim mišljenjima, nisam mogao sve trpjeti. Drugi treneri su šutjeli. Pa onda to nije bilo dobro za mene.
Manjak kvalitete
Kaže da osim događaja u BiH prati i sve što se zbiva u nogometnoj Hrvatskoj…
– Pratim koliko mogu. Kupio sam sve što je potrebno i mogu pratiti sve programe, bosansko-hercegovačke, hrvatske, srpske… Posebno sam gledao dosta utakmica Hajduka i Dinama kad se radi o HNL-u. Taman mi fino došlo, sedam sati smo u plusu, tako da sam gledao utakmice negdje kasno navečer oko 22, 23 sata, pred spavanje. Dinamo kao i svih prošlih godina dominira, suvereni su. Dinamo ima ispravan put, davno zacrtan, ljudi rade kvalitetno, E sad, nekome se to ne sviđa, nekome ne, o tome neću diskutirati.
O Hajduku
– Ne znam što bih vam rekao… Sad smo četvrti, bili smo drugi. Govorim “mi” jer tako osjećam kad je Hajduk u pitanju. Došao je Tudor, računam da će ga poštovati. Ipak, mislim da Hajduk nema igračku kvalitetu, adekvatan kadar. Nije tu više u pitanju rad, treninzi, treneri, ljudi koji vode klub. Držim da Hajduk zadnjih godina krivo kupuje igrače, krivo procjenjuje kvalitetu igrača. U malim državama kao što je Hrvatska, BiH, Srbija ili Hong Kong, stranac bi uvijek trebao raditi prevagu. Dinamo je imao, recimo, Olma, Soudanija, Fernandesa, sad je tu i ona “životinja” Theophile koji je svaku europsku utakmicu odigrao odlično. Dobro, pustimo sad onaj gaf sa Šahtarom. Dinamo nije puno promašio, u sedam-osam stranaca promaši u jednom ili dva, Hajduk u – petorici.
Ali kad su Majstori s mora u pitanju, Baka kaže:
– Kad pogledaš Poljud, kad vidiš onu atmosferu, naježim se. Sve me to kad gledam Hajduk tako dirne da mi kroz tijelo prolaze trnci, srce mi posebno zaigra kad igra moj Hajduk. Uvijek se sjetim svih tih trenutaka koje sam proveo u Hajduku, lijepo je to bilo, ljudi su uživali. Kad bi Hajduk igrao kvalitetno, Poljud bi uvijek bio pun i na tzv. malim utakmicama. To su luđaci, oni Hajduk vole neopisivo. Vole ljudi i Dinamo, Osijek, Rijeku, ali, recimo, u Maksimiru tribine znaju biti poluprazne, pa i sad kad su tako dominantni. Dobro, tu se možda radi i o psihologiji, ljudi znaju da će Dinamo gotovo uvijek pobijediti, pa je pomalo dosadno. Kad bi u Hrvatskoj uz Dinamo bila još dva-tri vrhunska kluba, onda bi i tribine bile punije, kaže Slišković u razgovoru za Sportske novosti./HMS/