SJEĆATE li se Natasche Kampusch? Imala je deset godina kad ju je 1998. na putu do Å¡kole u BeÄu oteo Wolfgang Priklopil. Nakon toga provela je osam godina utamniÄena u malom podrumu gdje je svakodnevno bila izložena nezamislivomzlostavljanju. U kolovozu 2006. uspjela je pobjeći
Otada je proÅ¡lo ravno 10 godina, a Natascha se joÅ¡ uvijek privikava na normalni život. O tome kako njezin život izgleda posljednjih 10 godina ispriÄala je u opsežnom intervjuu za Berliner Zeitung.
Na obljetnicu osloboÄ‘enja obilježava se  ispriÄala je Å¡to o tome danas misli:
“Rijetko o tome razmiÅ¡ljam jer mislim da to nikamo ne vodi. Osoba koja me otela je mrtva. Nema viÅ¡e ni vanjskih uvjeta koji su tad bili aktualni, tako da mi sve to u ovom trenutku zapravo ne trebaâ€, kaže Kampusch objaÅ¡njavajući kako se tog dana sjeća kao vrlo neugodnog dana. “Činjenica Å¡to sam stekla slobodu bila je prekrasna, ali sjediti u policijskoj postaji i davati im odgovore nije bilo nimalo lakoâ€, rekla je Kampusch.
Priznala je da joÅ¡ uvijek ne zna tko je ona kao osoba, a do toga Å¡to drugi o njoj misle, tvrdi, nije joj previÅ¡e stalo. Naime, mnogi ljudi o njoj imaju negativno miÅ¡ljenje, no nju to ne zanima. Ne misli odseliti iz BeÄa, iako se tamo svakodnevno susreće sa osudama okoline.
“BeÄ je užasno zanimljiv grad. Radi se o povijesnom gradu u srcu Europe. Osim toga, neviÄ‘eno mi se sviÄ‘a voda iz slavineâ€, rekla je Natasha. Tvrdi da se ne samosažaljeva, već je boli bezobzirnost ljudi.
“Ljudi se sažaljevaju nad osobama kojima je doslovno otpao dio pete s cipele, a mislim da meni nedostaje ipak malo viÅ¡e od nekog gumba na kaputu. Ali se i dalje Äesto susrećem s pitanjem zaÅ¡to si ne pomognem sama.â€
Već neko vrijeme radi na knjizi u kojoj će progovoriti o onome što se dogodilo. Priznaje da se ne boji smrti, ali se boji starosti:
“Kad prelazim cestu znam pomisliti kako bi bilo straÅ¡no da me pregazi auto. No, smrt si generalno predstavljam kao neko relativno opuÅ¡tajuće iskustvoâ€, rekla je. Zbog svega Å¡to je proživjela kao djevojÄica ne vjeruje sustavu, iako ljudima koji u njemu rade ne zamjera previÅ¡e.
“Povjerenje nije generalna stvar. ÄŒovjek o tome može razmiÅ¡ljati samo individualno u smislu može li vjerovati nekoj odreÄ‘enoj drugoj osobiâ€, rekla je te dodala da niÅ¡ta ne zamjera majci svojeg napadaÄa koja ga je redovito posjećivala dok je ona bila zatoÄena u podrumu.
“Ona je majka, sigurna sam da je svom djetetu željela sve najbolje, baÅ¡ poput svih drugih majki.â€Â U meÄ‘uvremenu postala vegetarijanka, dijelom i zato Å¡to je za vrijeme svojeg zatoÄeniÅ¡tva redovito bila izložena izgladnjivanju. Njen otmiÄar je smatrao da je predebela.
“Postoji masa ljudi koji preko hrane pokuÅ¡avaju steći moć nad drugima. Toga sam se morala osloboditi. Oduzimanje kao i davanje kontrole stvar je samoodreÄ‘enjaâ€, objasnila je Kampusch.
“Jasno da postoje takvi ljudi, ali samo u snovima pa je vjerojatno onda i život s njima takav. No sve se to jako brzo može pretvoriti i u neku noćnu moru. Jer, gdje postoji mnogo svjetla, postoji i mnogo sjeneâ€, kaže Kampusch, koja priznaje da si je ljubav vrlo dugo predstavljala kroz hedonistiÄki poligamni koncept.
“No, nikad to nisam živjela. O tome sam samo teoretski promiÅ¡ljala dok nisam shvatila da mi se to zapravo gadi. ÄŒovjek se jednostavno zadovolji mogućnošću. Mogućnost ionako nudi viÅ¡e potencijala od stvarnog doživljajaâ€, uvjerena je.
Djecu ne želi imati jer misli da je prestara:
“Prije su takvi planovi Äinili znaÄajan dio mog života, ali sam tad pomislila kako to nikamo ne vodi. Nažalost. Da sam htjela imati djecu trebala sam o tome razmiÅ¡ljati prije svoje 25. godine. Odbijam ideju raÄ‘ati nakon togaâ€, rekla je 28-godiÅ¡njakinja.
O austrijskom monstrumu koji ju je zatoÄio ne želi govoriti, kaže jedino kako bi mu danas bila spremna oprostiti sve Å¡to je proživjela u njegovom podrumu.
“Ta je osoba ipak mrtva. Možda je ta osoba imala i nekih dobrih strana, ali nije bila dobar Äovjek. Tako mi je i lakÅ¡e jer to viÅ¡e osjećam kao pravduâ€, rekla je Natascha Kampusch.