Sjećate li se Natasche Kampusch:

SJEĆATE li se Natasche Kampusch?  Imala je deset godina kad ju je 1998. na putu do škole u Beču oteo Wolfgang Priklopil. Nakon toga provela je osam godina utamničena u malom podrumu gdje je svakodnevno bila izložena nezamislivomzlostavljanju. U kolovozu 2006. uspjela je pobjeći

Otada je prošlo ravno 10 godina, a Natascha se još uvijek privikava na normalni život. O tome kako njezin život izgleda posljednjih 10 godina ispričala je u opsežnom intervjuu za Berliner Zeitung.

Na obljetnicu oslobođenja obilježava se  ispričala je što o tome danas misli:

“Rijetko o tome razmišljam jer mislim da to nikamo ne vodi. Osoba koja me otela je mrtva. Nema više ni vanjskih uvjeta koji su tad bili aktualni, tako da mi sve to u ovom trenutku zapravo ne treba”, kaže Kampusch objašnjavajući kako se tog dana sjeća kao vrlo neugodnog dana. “Činjenica što sam stekla slobodu bila je prekrasna, ali sjediti u policijskoj postaji i davati im odgovore nije bilo nimalo lako”, rekla je Kampusch.

Priznala je da još uvijek ne zna tko je ona kao osoba, a do toga što drugi o njoj misle, tvrdi, nije joj previše stalo. Naime, mnogi ljudi o njoj imaju negativno mišljenje, no nju to ne zanima. Ne misli odseliti iz Beča, iako se tamo svakodnevno susreće sa osudama okoline.

“Beč je užasno zanimljiv grad. Radi se o povijesnom gradu u srcu Europe. Osim toga, neviđeno mi se sviđa voda iz slavine”, rekla je Natasha. Tvrdi da se ne samosažaljeva, već je boli bezobzirnost ljudi.

“Ljudi se sažaljevaju nad osobama kojima je doslovno otpao dio pete s cipele, a mislim da meni nedostaje ipak malo više od nekog gumba na kaputu. Ali se i dalje često susrećem s pitanjem zašto si ne pomognem sama.”

Već neko vrijeme radi na knjizi u kojoj će progovoriti o onome što se dogodilo. Priznaje da se ne boji smrti, ali se boji starosti:

“Kad prelazim cestu znam pomisliti kako bi bilo strašno da me pregazi auto. No, smrt si generalno predstavljam kao neko relativno opuštajuće iskustvo”, rekla je. Zbog svega što je proživjela kao djevojčica ne vjeruje sustavu, iako ljudima koji u njemu rade ne zamjera previše.

“Povjerenje nije generalna stvar. Čovjek o tome može razmišljati samo individualno u smislu može li vjerovati nekoj određenoj drugoj osobi”, rekla je te dodala da ništa ne zamjera majci svojeg napadača koja ga je redovito posjećivala dok je ona bila zatočena u podrumu.

“Ona je majka, sigurna sam da je svom djetetu željela sve najbolje, baš poput svih drugih majki.” U međuvremenu postala vegetarijanka, dijelom i zato što je za vrijeme svojeg zatočeništva redovito bila izložena izgladnjivanju. Njen otmičar je smatrao da je predebela.

“Postoji masa ljudi koji preko hrane pokušavaju steći moć nad drugima. Toga sam se morala osloboditi. Oduzimanje kao i davanje kontrole stvar je samoodređenja”, objasnila je Kampusch.

“Jasno da postoje takvi ljudi, ali samo u snovima pa je vjerojatno onda i život s njima takav. No sve se to jako brzo može pretvoriti i u neku noćnu moru. Jer, gdje postoji mnogo svjetla, postoji i mnogo sjene”, kaže Kampusch, koja priznaje da si je ljubav vrlo dugo predstavljala kroz hedonistički poligamni koncept.

“No, nikad to nisam živjela. O tome sam samo teoretski promišljala dok nisam shvatila da mi se to zapravo gadi. Čovjek se jednostavno zadovolji mogućnošću. Mogućnost ionako nudi više potencijala od stvarnog doživljaja”, uvjerena je.

Djecu ne želi imati jer misli da je prestara:

“Prije su takvi planovi činili značajan dio mog života, ali sam tad pomislila kako to nikamo ne vodi. Nažalost. Da sam htjela imati djecu trebala sam o tome razmišljati prije svoje 25. godine. Odbijam ideju rađati nakon toga”, rekla je 28-godišnjakinja.

O austrijskom monstrumu koji ju je zatočio ne želi govoriti, kaže jedino kako bi mu danas bila spremna oprostiti sve što je proživjela u njegovom podrumu.

“Ta je osoba ipak mrtva. Možda je ta osoba imala i nekih dobrih strana, ali nije bila dobar čovjek. Tako mi je i lakše jer to više osjećam kao pravdu”, rekla je Natascha Kampusch.

tropolje.info