: Sjašite s mrtvih konja

Demokrati i ljubitelji demokracije vole – konje! Ne mislim: konje kao životinje, nego konje kao nositelje metaforičkih izričaja. To bi u naše demokratsko doba trebalo biti neobično. Konj naime odavno nije radna, nego uglavnom paradna životinja.

U skladu s time u kulturnoj bi nadgradnji, navlastito u javnom govoru, konj trebao biti vehikul (da ne velim kurikul) nekakva aristokratizma. Ali stvarnost je jogunasta. Samo je u socijalizmu uvijek bila kakva je trebala biti. Stoga se ne treba odviše čuditi što i danas konje najviše vole oni kojima bi – s obzirom na njihovo materijalno siromaštvo i duhovno uboštvo – više priličila ljubav prema magarcima.

Molim čitatelja da me ne shvati krivo! Nemam ništa ni protiv konja ni protiv magarca. Dapače, podjednako su mi dragi i jedan i drugi. Kada ugledam konja, u meni se moja ljudskost propne; kada ugledam magarca, moja se ljudskost u meni skruši. To su arhetipski doživljaji. Oholost i skromnost. Simbolički ih u zapadnjačkoj kulturi predstavljaju Aleksandrov Bukefal i onaj bezimeni magarac što ga je ovjekovječio bijeg Svete obitelji u Egipat. Ti doživljaji kršćanima (i kršćanskim ateistima!) šapću da svaki „pad s konja na magarca“ nije nužno pad, da poneki od tih padova može biti i te kakav uspon.

Kako sam počeo, čitatelj bi ovdje mogao očekivati utemeljenje nekakve kulturne hipologije (konjoslovlja) ili kulturne onologije (magaroslovlja). To bi međutim bilo posve krivo. Moje su ambicije puno skromnije. Želim se u okviru ovoga članka samo osvrnuti na proplamsaje političkoga konjoslovlja u Europskoj uniji i u Hrvatskoj.

Početkom prosinca prošle godine u Berlinu je Socijalnodemokratska partija Njemačke (SPD) na trodnevnoj konvenciji demokratski „bistrila“ svoju stranačku politiku.

SPD je u njemačkomu demokratskom, uvjetno rečeno, dvostranačju „lijeva“ alternativa „desnim“ blizankama Kršćanskodemokratskoj uniji i Kršćanskosocijalnoj uniji (CDU/CSU). Dakle, nešto poput Saocijal[no]demokratske partije Hrvatske (SDP), koja je u hrvatskomu demokratskom, uvjetno rečeno, dvostranačju „lijeva“ alternativa „desnoj“ Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ). Ima tu, naravno, i nekih razlika. S jedne strane, primjera radi, njemački socijalni demokrati nisu poput hrvatskih socijalnih demokrata prerušeni komunisti i njihovi potomci, a s druge strane u njemačkim demokršćanskim strankama nisu kao u Hrvatskoj demokratskoj zajednici mahom bivši boljševički ateisti i njihovi potomci stupovi kršćanske demokracije.

No te su razlike između SPD-a i SDP-a manje važne. Puno su važnije sličnosti. Posebice nekoliko činjenica. I jedni i drugi imaju od 2016. nove vođe. Njemačke „Genossinnen und Genossen“ od tada vodi Martin Schulz, čovjek koji nije uspio maturirati, ali je više od 20 godina proveo u Bruselju kao zastupnik u Europskom parlamentu, a jedan mandat i kao predsjednik te ustanove. Hrvatske „drugarice i drugovi“ vodi Davor Bernardić, mlađi čovjek koji je kao uzoran učenik i student stekao visoku izobrazbu, ali dosad, blago rečeno, nije pokazao ni osobitu političku strast, a kamoli nadarenost. Obje stranke nadahnjuje i produhovljuje isti internacionalističko-globalistički duh – duh protimbe nacionalnoj državi. Stoga nije nimalo čudno što SPD Martina Schulza i SDP Davora Bernardića, po najnovijim demoskopskim istraživanjima, uživaju podjednaku potporu njemačkoga i hrvatskoga biračkog tijela – oko 20 posto.

Ova zadnja činjenica nije međutim priječila Schulza da na spomenutoj konvenciji u Berlinu pred šestotinjak SPD-ovih delegata izloži neobičan politički program. Nužno je, veli Schulz, za spas Europe do god. 2025. donijeti Ustav Sjedinjenih Europskih Država, a zatim sadašnji savez nacionalnih država, tj. Europsku uniju, pretvoriti u saveznu državu. Tako bi se budućim „ustavnim patriotizmom“ suzbio današnji pogubni „nacionalni patriotizam“. One države koje na to ne bi pristale, odlučan je Schulz, treba automatski izbaciti iz zajednice.

Program su rečeni delegati pozdravili oduševljenim pljeskom.

Schulzovo viđenje Europe u Njemačkoj je izvan SPD-a naišlo na većinsko neodobravanje i sprdnju. Neki su „mrežni ratnici“ podsjetili Schulza da je takav pokušaj propao god. 2005., kada su Francuska i Nizozemska na svojim nacionalnim referendumima odbile Ustav Europske Unije. Drugi ga pitaju: Martine, zaboga, tko je to i gdje „za Junckera spreman“ umrijeti?! Treći ga pozivaju: Sjaši, Martine, s mrtvog konja! Skeptici drhture u strahu i podsjećaju na izjavu predsjednika Europskog povjerenstva Jean-Claudea Junckera: Mi nešto odlučimo, pustimo to u javnost, pa zatim iščekujemo neko vrijeme što će se dogoditi. Ako ne bude velike vike i pobuna, nastavljamo – korak po korak, dok više ne bude povratka.

A u Hrvatskoj? O tomu se, čini mi se, oglasio samo kolumnist Slobodne Dalmacije Ivica Šola. Ostali javnici ili šute ili potiho pjevuše: „Ajši, ajša, jabaša, konja jaše subaša.“ I smatraju to političkom mudrošću. Zašto? Pa vide ljudi da je lako reći: Sjaši s mrtvog konja! Ali teško je to učiniti. Eto, zagrebački je gradonačelnik, da se poslužim njegovim riječima, u mladosti volio „jesti ždrjebetinu“. U zrelim je godinama opazio da je SDP „mrtav konj“. Sjašio je, doduše preko volje, i s Josipa Broza. A SDP-ova mu oporba i HDZ-ovi partneri u Gradskoj skupštini ne dadoše da i drugi put sjaši s jugoslavenskoga narodnog heroja Ive Lole Ribara. Bolno je to, ali hrvatski bi političari trebali napokon shvatiti da će ih, ne sjaše li s mrtvih konja, vrlo brzo snaći sudbina tih konja.

Benjamin Tolić