Sestre Čuljak: ”Da nećemo plakati nad svojom sudbinom, odlučile smo na Šimin 18. rođendan”

Sestre Čuljak, Šima i Draženka, ovogodišnje su dobitnice nagrade Večernjakov pečat u kategoriji “Ponos BiH”.

Draženka je po nagradu stigla čak iz daleke Kanade, gdje danas živi, a ovo priznanje ju je još jednom vratilo u tu kobnu 1985. godinu kada su ona i njezina sestra upale u jamu duboku desetak metara iznad Širokog Brijega te preživjele sedam dana na temperaturi od minus 27 Celzijevih stupnjeva bez hrane i vode, odjevene samo u traper-jaknu i traperice, piše Večernji list BiH. 

Veliko priznanje 

Priča je ovo koja je potresla tadašnju Jugoslaviju, a ni danas nikome nije jasno je li riječ o čudu, sreći ili pukoj slučajnosti. Nagrada koju je dobila od Večernjeg lista Draženki, kaže, znači jako mnogo te joj je pokazala kako se vrijedilo boriti i nastaviti s normalnim životom.

“Ovo je priznanje i meni i sestri što smo se između zatvaranja u kuću i života u invalidskim kolicima na Bogodolu (ipak je to bila 1985. kada se invalide zatvaralo u kuću i na neki način ih se sramilo) i borbe za normalan život ispunjen prijateljstvima, smijehom, sportom… odlučile za ovo drugo”, priča nam Draženka dan nakon manifestacije Večernjakov pečat, još uvijek pod dojmom dodjele nagrade.

Prisjetila se i prijelomnog trenutka kada je sebi rekla da neće plakati zbog sudbine koja ju je zadesila, a isto joj je savjetovala i sestra. Bilo je to nekih mjesec dana nakon nesreće. Još uvijek su obje bile u VMA bolnici u Beogradu.

Taj dan Šimi je bio 18. rođendan i došle su ju posjetiti školske prijateljice. Draženka je sve to promatrala sa strane. Donijele su joj darove, cvijeće i nekako sa strahom prilazile bolesničkom krevetu. Onda je Šima počela plakati. Plakale su i one. Više od sat vremena druženja prošao je u poprilično tmurnom ozračju. Kada su otišle, Draženka je Šimu upitala zašto je plakala. Šimin odgovor je bio: “Od sreće što su tu i što sam ih vidjela”. Onda ju je Draženka upitala zašto plače od sreće. “Kad si sretan, trebaš se smijati”, kazala joj je.

“Taj trenutak, odnosno taj dan, bio je prijelomni, tada smo odlučile naučiti živjeti s onim što nam se dogodilo i radovati se svakom novom danu, izazovima s kojima smo se suočavale i koje smo uspješno svladavale”, kaže Draženka.

U vraćanju u normalan život puno im je pomogla i jedna liječnica u Beogradu, koja ih je na neki način tjerala da izlaze iz bolnice, idu s društvom u kafić, da nemaju vremena za razmišljati o tome što im se dogodilo i kako će dalje. Tako je nekako to i prošlo, najprije u Beogradu, a onda i u Mostaru.

Kad su se vratile, nastavile su se družiti sa starim prijateljima koji su ih prihvatili kao najnormalnije. Iako je od tada prošlo više od trideset godina, Draženka ne može zaboraviti što su za nju i njezinu sestru tada napravili mediji.

“Da nije bilo njih, za nas se ne bi čulo. Mislile bismo da smo same na svijetu. Mediji su bili ti koji su pomogli da dobijemo tisuće pisama podrške i baš zato ova nagrada Večernjeg lista ima posebno značenje za mene, jer to je priznanje koje smo dobile od medija, koji nas ni danas nisu zaboravili i koji pomažu da naša priča i dalje živi”, kaže Draženka.

Dodaje kako je uloga medija velika jer kroz njihov primjer može pokazati drugim ljudima koji možda imaju sličan problem, ili su iz nekog drugog načina upali u beznađe, da se sve može kad se hoće.

“Najvažnije je sebi reći da nešto možeš”, ističe Draženka.

Ona je ovom prilikom još jednom zahvalila redakciji Večernjeg lista na nominaciji za ovu nagradu, a potom i žiriju koji je odlučio da između toliko ljudi baš ona i njezina sestra dobiju ovu nagradu.

“Iskoristila bih ovu priliku da još jednom, u svoje i sestrino ime, zahvalim našim dragim lovcima koji su nas spasili te kobne 1985. godine, našoj majci koja se nije predavala i koja je kopala i rukama i nogama da nam nađe najbolju medicinsku skrb i tako nam spasi život. Zahvalila bih i svim liječnicima, medicinskim sestrama i ostalom osoblju u Mostaru i Vojno- medicinskoj akademiji u Beogradu koji su skrbili o nama, kao i svim ljudima bivše Jugoslavije koji su nam emotivno i financijski pomogli. Hvala vam svima od srca. Ovu priliku bih iskoristila i da poručim svim mladim ljudima u BiH i regiji da se nikada ne predaju, da vjeruju u bolje sutra te da ništa nije nemoguće ako vjerujete da to možete ostvariti. Uz Božju pomoć i vjeru u sebe sve je moguće, bilo gdje i bilo kada. Ja i sestra čisti smo dokaz toga”, poručila je Draženka.

Podsjetimo, bilo je to 6. siječnja 1985., hladan zimski dan, a snijeg je zatrpao brda oko Mostara. Dvije su se sestre oko 14 sati zaputile iz Bogodola prema Širokom Brijegu, odakle su planirale autobusom ići za Mostar gdje im je radila majka Radica.

Trebale su joj pomoći u čišćenju vojne stambene zgrade u Mostaru. Sudbina ih je, umjesto na stube časničkih stanova bivše JNA, odvela u duboku ledenu provaliju u koju su upale nakon što su se izgubile u snježnoj oluji.

O kakvoj je provaliji riječ, najbolje govori to da se u nju ni po najljepšem vremenu čovjek ne može spustiti bez planinske opreme pa je bilo pravo čudo da su uopće preživjele pad. Nakon prvotnog šoka od pada, dezorijentirane i prestrašene, neuspješno su pokušavale izići iz jame grebući noktima po ledu.

Priljubljene jedna uz drugu pokušavale su se ugrijati. Bile su slabo odjevene. Uvukle su se u mali prostor na stijeni koja je pregradila kanjon, a na kojem nije bilo snijega. Legle su, Draženka je glavu stavila na Šimina koljena i obrnuto, a traper-jakne koje su nosile iskoristile su da pokriju glave. Tako su zaspale.

Bila je to prva noć u jami, a dok su onako promrzle tonule u san, nisu vjerovale da će se ujutro probuditi. Zaspale su. Ta prva noć prošla im je najbrže, kako su dani odmicali, vrijeme je teklo sve sporije. Dvije sestre počele su gubiti nadu da će više ikada vidjeti oca, zagrliti majku i poljubiti brata.

Drugo jutro shvatile su da moraju ostati budne kako bi imale ikakve šanse za preživljavanje. Jele su snijeg koji je upadao u jamu. Ostalih šest dana, koliko se god trudile, nisu mogle zaspati. Molile su stalno, a jedna ptica, vrabac, svako jutro bi u isto vrijeme dolazila do njih i cijeli dan im pjevala.

Danima nikoga nisu čule. Dok je Draženka polako gubila nadu, Šima joj je govorila da se moli, da ih samo to može spasiti, svjesna da su daleko od ljudi, da je hladno i da ih teško netko može naći. Iscrpljene, zvale su u pomoć sedam dana bez uspjeha.

Život nakon tragedije 

Njihove bolne povike nakon nekoliko dana čule su pastirice, no kako je tada bilo aktualno ukazanje u Međugorju, pastirice su sa strahom zadržale za sebe ta neobična dozivanja. Ni same nisu bile sigurne o čemu je riječ. Bio je sedmi dan od kobnog koraka koji je sestre odveo u jamu.

Na izmaku snaga molile su se kada je Draženka čula lavež pasa. Ni sama nije bila sigurna je li to stvarnost ili halucinacija. Ali, zadnjim atomima snage uspjela je povikati: “Upomoć”.

Baš taj povik bio je spasonosan. Bila je nedjelja, 13. siječnja, Drago, Krešo i Rade Ćavar krenuli su u lov. Kad su se primakli jami, ponovno su začuli dozivanje u pomoć. Vrtjeli su se u krug, ali nisu ništa vidjeli.

Mrak se spuštao i lovci su krenuli do prvih kuća. Kada su ispričali što im se dogodilo te kad su to potvrdile i pastirice, vratili su se na mjesto gdje su ponovno čuli zapomaganje. Sad je to već bilo puno tiše jer su Šima i Draženka bile na izmaku snaga.

“Primaknuo sam se jami i pitao tko su. Rekle su mi da su iz Bogodola i da su tu tjedan dana. Kakav tjedan, pomislio sam, ja sam te noći od majke tražio još jedan pokrivač da se pokrijem, toliko je hladno bilo”, prisjeća se Drago Ćavar te hladne siječanjske noći.

Kad se spustio još malo, nije vidio nikakve tragove – nitko tuda nije prošao. A one su ponovile da su tu tjedan dana.

“Mislio sam da se tu netko spustio s druge strane i da me sad “zafrkava”, da su to drugi lovci iz moje skupine koji tad nisu bili sa mnom i da su se spremili sutra me zadirkivati kako su me djeca “vitlala” sat vremena”, kaže Ćavar.

Ali kad su mu nabrojile neka prezimena iz tog kraja, jedno čak nije ni znao, pomislio je da bi i mogla biti istina to što govore. Otišao je po pomoć i užad, spustio konopce u provaliju. Prvi se k sestrama Čuljak spustio Drago i vidio prizor koji nikada neće zaboraviti.

Na stijeni su nepomično ležala dva promrzla, posve crna, gotovo beživotna ženska tijela. Izvukli su jednu pa drugu. Moralo se reagirati brzo i prevesti ih u najbližu bolnicu.

Majka je bila prva koju su vidjele u bolnici, još nesvjesne svog zdravstvenog stanja i činjenice da im, unatoč tome što više nisu u ledenoj jami, život visi na koncu.

Naime, iz Širokog Brijega hitno su prevezene u bolnicu u Mostaru u kojoj su im tadašnji liječnici davali male šanse za preživljavanje. Njihovoj majci Radici tada su liječnici u Mostaru rekli da nema tih liječnika koji joj mogu spasiti djecu.

Zahvaljujući njezinoj upornosti, stigle su do VMA. Šima je već imala visoku temperaturu i upalu pluća. Bila je klinički mrtva dok su joj amputirali promrzle noge. Draženki su noge amputirali kasnije, kao mjere prevencije da ne bi došla u stanje u kojem je bila Šima jer ni liječnici nisu znali što raditi.

Nikada se ranije nisu susretali s ovakvim slučajevima. Na sreću, liječenje je prošlo uspješno i danas su obje žive, zdrave i uspješne žene koje žive u Kanadi, bave se sportom, imaju obitelj.

Zbog svega proživljenog i uloge koju su lovci imali u životu ovih žene, ostali su u kontaktu, redovito se čuju, a svaki put, kad sestre dođu u Hercegovinu, obvezno i vide. Tako je bilo i ovoga puta. Draženka se u srijedu večer susrela s lovcima u Širokom Brijegu. Ti susreti su uvijek emotivni jer sjećanja počnu navirati i suze je teško zaustaviti. Premda bile i radosnice…