Sarajevo , SARAJEVO, gdje je moja raja ???

“U vrijeme odrastanja autora Sarajlije su, u OSLOBODJENJU čitale i latinicu i ćirilicu, komšije pozdravljali sa dobar dan, sastajali se kod sata ili ispred banke i šetali velikim ili malim korzom. Očevi su radili u fabrikama, išli ranim ujutrom na posao i imali prste žute od dima duhana. Motali su škiju, pili brlju i igrali table.

Rijetki su pušili plavu SARAJKU ili zelenu DRAVU, plavu MORAVU ili ZETU, crvenu DRINU ili HERCEGOVINU, a filter DIV 100 kupovali na komad. Benzin za upaljače prodavao se u ampulama, a zubi čačkali šibicama DOLAC. Majke su uglavnom bile domaćice i brinule o porodici. Spremale su ručak i veš prale na ruke koristeći PLAVI RADION, otkuhavale ga u loncu na šporetu, pa sa VEŠPLAV-om ispirale u dvorištu. Do otvaranja samoposluga, prve na Marijin dvoru, pa na Grbavici i kod Socijalnog, roditelji su zajedno oko prvog išli u GRANAP po fasung. Namirnice su kupovali u rinfuzi, na kilo, ulje iz bureta na litar i u korpi za veš kupljeno nosili kući. Mlijeko je prodavano u flašama, slatko sa bijelim, a kiselo sa crvenim poklopcem. Vino je kupovano u PODRUMU, odjeća u ZEMI kod LIK-a ili NAMI kod Banke. Piće se pilo u ISTRI ili BAGREMU, kafa u GALERIJI, KIKIJU ili PARKU,

večeralo u KVARNERU ili DALMACIJI, kolači jeli u OLOMANU, sladoled u EGIPTU, a boza pila na Slatkom čošetu …

Mala raja iz ulice, osim što je morala da sluša veliku raju, igrala se prema

godišnjem dobu nekom od brojnih igara – žmire, čole, ta-ta, crne-marice-1-2-3, klikera, klisa, piljaka, princa-kralja-nose, neka-puca-neka-puca, trule-kobile, zuce. Pravljeni su zmajeve, praćke, trokolice, cepelini, luk i strijela, ligure ili sličure. Baloni su pravljeni pomoću peruški od mladog luka i sapunice, a pištaljke od košpica kajsije. Rijetki su imali romobil ili biciklo, pa su morali da ga dijele sa rajom iz ulice. Skupljale su se sličice iz KRAŠ čokoladica – Hoću da znam i Sport kroz vijekove, a duple medjusobno razmjenjivale u igrama pola-cijelo-slike-bijelo, ili tapke. Djevojčice su skakale preko štrika, igrale škole, izmedju dvije vatre i skupljale salvete.

Velika raja se djelila na jaliju, koja je pušila, bježala iz škole, tukla se, igrala

pokera, ajnca, ture-jazije, ćize-blize ili poklape i finu raju koja je slušala roditelje i redovno išla u školu.

U osnovnoj školi, na obali Miljacke u blizini kafane DVA RIBARA, na velikom odmoru i na velikim tacnama, dijeljena je užina – čaj ili kakao i šnita kruha sa marmeladom. Za sve je obavezna bila plava školska bluza ili kecelja. Učila se i latinica i ćirilica, i štampana i pisana, i velika i mala slova i pisanje perom u tekama sa uskim i širokim linijama – kosa tanka-uspravna debela. Tada je smrt bilo pisanje u tekama bez linija, učenje tablice množenja i pjesmica napamet. Po odrastanju, u gimnazijskim i studentskim danima, uz prve simpatije i velike ljubavi, bez prethodnog dogovora sastajalo se oko 20:00 kod HIPI KLUPE, a onda odlazilo do Trase ili u neki od kafića, prvo Baneta i Beneta, a kasnije Starog sata, Estrade, Đerdana, Piketa, Naila, … Studentske subotnje večeri provodile su se u Steleksu, Kuku ili Burencetu, a

nedeljno prijepodne u Pionirskoj dolini, na mini-golfu ili stojeći u redu na

stepenicama za uspinjaču, udišući mirisna isparenja RUM PLOČICA iz fabrike čokolade ZORA kod Stare pivare. Za lijepog vremena početkom vikenda sa Stare stanice u Novom Sarajevu išlo se ćirom do Pala ili Korana, do Doma izviđača ili hotela Panorama, a nerijetko i pješke do Crepoljskog, Bukovika i Skakavca. Bilo je to i vrijeme prvog TOBLERONE-a kupljenog u GRADINI preko puta kafane PARK, prvog tosta u SNACK BAR-u kod kina DUBROVNIK i prve pice pojedene u ZLATNOM RESTORANU u Skenderiji.

Tekst je pisan srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim jezikom, drugim

umrlim jezikom kojeg je autor, osim latinskog, učio tokom školovanja, u

osnovnoj školi Moris Moco kod Konaka ili Vladimir Perić Valter na obali Miljacke u I gimnaziji kod Doma Armije ili Ognjen Prica na Koševu.”