Kultura
Sanja Krušelj…….NA DLANU ŽIVOTA,,,
NA DLANU ŽIVOTA
Načinio sam je od zemlje
i jave,
da u njoj sakrijem sve svoje
tišine,
i sve nevidljive snove,
što spavaju na krilima zvijezda.
Gledao sam je kako pleše na
kiši,
lakim koracima balerine,
gusta je magla parala
oblake života.
Bila je krhka i plaha,
kao bjela breza
u divljoj šumi života,
podigla je pogled prema nebu,
samo ja sam slutio
neku pijanu bol u njenom pogledu,
i hrabrost ptice,
dok spavala je u gnijezdu tuđih uzdaha,
nićija,izgubljena zemlja,
preorana olujama.
Htio sam biti njen junak,
drhtale su ruke prosjaka,
rasplele se sjene grješnika,
dok sam joj oslikavao drugčije
nebo ,
sunce na istoku,
dugu na zapadu,
pod jesenjim krilima života,
poput poludjelog nebeskog
slikara.
A onda sam svatio,
da moje noći nemaju
moč plavog beskraja.
Riječi se tope u plaču
promrzlih rijeka,
moje su ruke saćinjene blata
života,
njima sam podigao grumen te
teške zemlje,
i spalio nevidljive mostove
zabluda,
dok mjesec je šaputao našim
sjenama.
Ruši se jesenje nebo nad Zagrebom,
tiho otkucavaju tajanstvene
ure,
na hladnom zidu sjećanja.
Zavukla je ruku u džepove moje
samoće,
i tiho me upitala,
Što je čovjek?
Tek treptaj malene zvijezde,
što prespava u Božjim očima,
tek sitno slovo na bezimenom
grobu sudbine,
naše su riječi tek njeme molitve,
s napuklih usana praznine.
Sanja Krušelj
