Šarena DUGA
Njihovo je nebo
savršeno šareno
Njihovo cvijeće
više puta cvijeta
Njihova su ljeta
obojena
šarenim suncem
U njihovo srce
stanu sve Duge svijeta
Čarape
rasparane
šarene
radost im je
rasplamsala
nikada ne vene
Savrseni na malo drugačiji način” …
…DUGOM
trče!
…PJESMA u tebi
Najava “Sanijela Matković” Noć Poezije” 21.03.2019! 19hi 30min.Galerija “Vrba”Široki Brijeg
TI U PJESMU
uđeš ko u predsoblje
sigurnim korakom
bez kucanja
kao u vlastiti dom
ta
odrastao si na njezinom pragu
igrajuć se u zvijezdanoj pržini
dok sam sunce dlanom zaklanjala
da ti ne sprži sjenu
Sve figurice od porculana
raduju se plesu
tvoga glasa
dok pogledom pospremaš
razbacane knjige
skupljaš parfeme
potpisujuć se po neuokvirenim slikama
i svaki put neki
šareni snijeg po sobi pada
dok s mojim stihovima plešeš
svaki te nosi kao lentu
svaki je
tobom umiven
odjevena u godine
u hladnoj sobi
dočikam te
s toplim mlijekom
i komadom kruha
tebe PJESMU
pjesama mojih
…
Rođenu na pragu srca mog!
…jer, na bira se ljubav
ona nas bira
neznanom sudbom…
IZGNANA
Umijeće treba
da se izroniš iz zaborava
i zagubiš u nedovršenoj
rečenici
ostavljajući
nedovršenima
prošlost
i sadašnjost
da, čitav jedan
ne razvikani talenat
da naneseš bol
koja viče
ko gladan prorok
u pustinji
Odviše
bješe vremena
i boja
kojima kanih
naslikati sadašnjost
Odlazim,
slikarsku paletu
ću iznijeti
pred pustinjsku prašinu
da izblijedi nijanse
razlivenih boja
od svega
ostavit ću samo
punu šaku stihova
da me zasite gladnu
dok u izgnanstvu
pustinjom koracam
noseći kist
kojim sam nekoć
slikala
tvoje oči.
|
UDOmljenje
Sakrih te u pola
čaše stiha
u
zagrizu polusna
od jelenskih kopita
mirisa lavande
južne strane Zapada
kad snjeg napada
krih te
od noći
da ti oči
ne oslijepe
korak se ne zagubi
…jesi li ti
uopće
ikad
pročitao
riječ LJubav
vješao joj
se od krošnje
slovkao je
Uopće
volio
bolovao
zbog umornih
otkucaja srca
Znaš li kako
je
proklinjati
vlastitu želju
…pijana sam
od stihova
što ti ime nose
od koraka
što ti trče
umorna poodavno
… proljeće će
krošnja srca mog
ponovnotvojim imenom
cvijeta
…jesi li ti ikad
slovkao
VOLIM te!
RUKE
Postajem
alergična na jutra,
na limetu i trešnje,
umara me vika
maslinara
dok otresaju
sunce s grana,
makadam,
lišće…
Sve to pritišće,
stišće
ruke koje bi tebi
u tvoj mir,
snove
u podneva,
jer na njih nisam alergična.
Samo na jutra
ona
koja te otimaju
mom miru,
oku,
rukama mojim
što se
slamaju od nedostajanja.
|
|
|
|
|