Scena
Sanijela Matković “Hvala ti ” Zaslužila si “Vrijedilo je” “Sretna 2019 god
novih / starih 365
Pjesma za ispraćaj ili doček
kako god da je otpočneš,
naići ćeš na 365 stranica
koje je potrebno
ili ispisati
ili izbrisati
ili pak, dodati fus note
kako god
tvoje su;
i stranice,
i zarezi,
i proredi
poanta je u prelistavanju
o sadržaju ćemo nekom drugom prilikom.
*** Sanijela ***
….zaR
Vjeruj
Sanjaj
Ustraj
U nadi
Da će biti
Baš
Kako si
Vjerovao
Sanjao
Ustraj
Beskrupulozno
Do kraja
Preko granica smislenosti
Sačuvan od gorčine besmislenosti
Umiven nadom
Vjeruj
Da će se zbiti to što si se odvažio sniti
…ta zar si mislio, da se tek tako sanja!
TI PREĐI U ZVIJEZDE
Što je život,
nego fantazija.
Natovari te,
pa ti gledaj kamo ćeš i kako.
Izmanta te o hridi vremena,
zaplete u mrežu prolaznosti,
i dok tražiš neke nove pute,
godine ti položi u skute.
Nerijetko te zamori
ko tovara,
i vučeš ga ko kamene vriće!
Al jutrom dok sviće
ti pobereš rosu osmijeha,
i saspeš mu u lice
raspršivši svijetom radosti klice.
Jer, neće dovijeka
ni teret ni suza,
čovjek ne može tovar biti
ti izatkan si od mjesečevih niti.
…zato nemoj ići
“malen ispod zvijezda”,
već prosipljući rosu osmijeha
raspršuj svijetom
radosti klice!
ZAGRLJAJ S PROLAZNOŠĆU
Sjećanje se zagrlilo s vremenom,
njedreć u zagrljaju
nove čežnje.
Predstavljam te vremenu.
Kaže da te se od prije sjeća.
Ta, hodilo je sa mnom
utabanim tragovima nade,
iščekivalo zore,
pozdravljalo se sa zalascima sunca.
Čudna je
ta naša nesvjesnost
o prijateljevanju s vremenom.
A ono je uvijek tu,
naš vječni suputnik.
NA PUTU
Bojasmo se;
poći,
ići,
stati
strah bijaše
širok
ko Kupreško polje.
A trebalo je
samo poći,
ići samo
al strah bijaše
čvršći od kamena
A trebalo
je samo poći
i doći
… možda bura strah odnese
pa jednog jutra
pođemo
i dođemo,
bez odustajanja
došavši shvatimo
kako smo tu
oduvijek i bili
jer,
sva odredišta naša
žive u nama!
Continue Reading
