Od previše razmišljanja zaboli glava, planovi tako brzo padaju u vodu jer se događaju neplanirane stvari, koje zahtijevaju prioritet…
I onda…u nekom trenutku dođe inspiracija i što drugo se može nego slijediti osjećaj?
Bez planiranja i bilo kakvih velikih priprema, prsti i tipkovnica sami rade priču.
Zašto me prebacuje na engleski, kad sam zanemarila i od srednje škole ga nisam pisala ni učila, a riječi izlaze i samo ih zapisujem? Neka ide.
Prije objavljivanja, pošaljem dragoj prijateljici Verici P. P, koja je ekspert, da provjeri.
Kaže da nema grešaka, osim što negdje izostavim jedan ” the” ili uleti tipfeler.
Ako nešto nije u redu, nisam kriva.
Šalim se. Volim je puno i ona to zna.
Ide i na materinjem jeziku, ali kao da sam već sve rekla i samo ponavljam.
Kad pročitam neku pjesmu, koju sam napisala prije godinu, dvije, snažna mi vrelina udari u glavu, koliko je erotski nabijena i tko je sve to mogao pročitati…
A u trenutku pisanja, uopće nije bilo tako, samo sam slijedila osjećaj koji me vodio i oblikovala ga u riječi. I zapisivala.
Bez razmišljanja, bez pitanja.
Samo kad uzmem tipkovnicu u ruke s namjerom da odmah ide u objavu, mogu nešto i napisati. Inače nema šanse.
Zašto je to tako?
Ne znam. Prepuštam se osjećaju i trenutku. To je sve.
Dalida Knežević
