Samo novim izborima Božo Petrov i njegovi kolege mogu ostati politički nevini

Njihov uspjeh je upravo razlog da zbog toga hitno slete na zemlju, ako već nisu, vidjevši u kakvoj se kaljuži silom prilika valjaju, da elegentno teret ostave onima koji su ga i proizveli.

Svi „analitičari“, „stručnjaci“ a pogotovo lijevi, u glas jauču da su novi izbori katastrofa, da je kriza takva da se ni sekunde ne smije čekati, da je vrijeme da se Most odluči. Tragikomično je koliko na tome inzistiraju upravo navodeći teško stanje u zemlji apologeti dosadašnje Vlade i otvorene pristaše Zorana Milanovića.

Je li pošteno na te ljude svaljivati maltene nacionalni spas?

Nije. Duboko je kvarno.

Oni to ničim nisu zaslužili. Njihov uspjeh je upravo razlog da zbog toga hitno slete na zemlju, ako već nisu, vidjevši u kakvoj se kaljuži silom prilika valjaju, da elegentno teret ostave onima koji su ga i proizveli. Ne može izborni uspjeh tih ljudi biti razlog podjele krivnje za štete koje je Milanović izazvao.

Svaljivati Petrovu sad, kao i njegovim kolegama, na leđa teret teškoća, pritiskati ga s njima i praktično tjerati u koaliciju s istim ljudima koji su izazvali te poremećaje, podla je manipulacija ali i klasika ponašanja „lijevice“. Ne može biti krimen ne imati odgovor za spas nacije, kao što je bilo četiri godine dovoditi naciju u ovakvo stanje. To nije isto, a tako se režimski kreatori javnosti ponašaju prema Mostu.

S druge strane, jednako je opasno od Petrova očekivati i opterećivati ga da on bude spasitelj Karamarka i ovakvoga HDZ-a. Njih treba pedagoški ostaviti da kusaju svoju kašu jer bez toga nikada neće postati bolji.

Zato ga pritiskaju „analitičari“ i stručnjaci navodne desnice, u biti apologeti HDZ-a.

Zašto takva panika za što brže formiranje vlade?

Je li razlog tome briga za dobrobit nacije ili nešto posve drugo?

Sasvim sigurno, nešto posve drugo. Razlog pritiska je namjera da se što prije, formiranjem vlade, pokriju goleme rupetine u funkcioniranju hrvatske Države. A to odgovara i jednima i drugima, jer Milanović skriva rupetine, a Karamarko ne bi znao vladati bez njih.

Više je nego jasno da hrvatska država ni u jednome ozbiljnome segmentu ne može funkcionirati neovisno, poštujući zakonski okvir o trodiobi vlasti, jer ni jedna društvena institucija ne zna funkcionirati bez političkog blagoslova.

U tome je problem, zar ne?

Kako će sutra funakcionirati USKOK, DORH, PNUSKOK , kako HBOR, kako tolike agencije i zaklade, te čitav niz podsustava države ako nemaju od koga zatražiti politički blagoslov?

U konačnici, kakva si vlast ako ne budeš sutra mogao uhapsiti koga hoćeš, uništiti nekoga jer ti je stao na žulj, nije pisao kako ti odgovara, nije plaćao reket ili bar dolazio na skupove, mahao zastavama, pjevao Moja domovina ili urlao o antifašizmu.

Koji cinizam.

Prvo loša politika gotovo u potpunosti razori zemlju i društvo, od države napravi nakazu, a onda se njeni kreatori i provoditelji nude kao spasitelji, pri čemu ako ne mogu sami, histerično viču na prolaznike i namjernike da im pomognu svaljujući svoje neznanje i zločeste namjere na savjest nedužnih i svodeći to na odgovornost ili humanizam.

To je veoma slično klasičnim mafijaškim modelima reketarenja malih obrtnika, ugostitelja i poduzetnika u kvartovima koje kontrolira mafijaška obitelj. Prvo se pošalje batinaše da slome, istuku i naprave štetu, a onda dolazi Don sa šeširom uz pratnju, nasmijan, nježan, očinski raspoložen i nudi zaštitu nesretnom čovjeku.

Iz toga mulja Petrov i kolege mogu izići jedino novim izborima. To je najviše što mogu dati trenutno Hrvatskoj, a ostati čisti.

Više je jakih razloga za to, a navest ću samo neke.

Prvo, Most ne bi smio zbog političke higijene blagosloviti namjeru nacionalnih manjina, prije svega notornoga Pupovca, da odluči o saborskoj većini. To je opasan presedan s nesagledivim posljedicama, koji svaku njihovu namjeru o reformi izbornoga sustava čini banalnom.

Drugo, Most ne smije biti talac nametnute lažne političke korektnosti, koja podrazumijeva jednak odnos prema svima. Tu Most griješi pod golemim pritiskom režirane javnosti od prvoga trenutka, jer je morao poći od elementarne činjenice da je jedna koalicija bila na vlasti četiri godine, druga nije. Bilo je politički pristojno započeti pregovore s četverogodišnjom opozicijom, a SDP i HNS ostaviti na ledu kao debelu rezervu.

Pogubno je za društvene standarde da Vesna Pusić ili Zoran Milanović nakon svega što su uradili dobiju nagradu za to.

Konačno, Prgomet je svojim ponašanjem nakon izbora i odnosom prema principima na kojima je formiran Most, nanio težak udarac elementarnim načelima te političke strukture. A njegov čin nije prestao biti problem Mosta njegovim isključenjem niti odlaskom. Upravo bi zbog toga baš Prgometa bilo nužno izložiti novoj provjeri, a javne špekulacije o svojoj i časti svojih kolega presjeći sudom nacije.

To nikako ne može biti sud Ipsos pulsa, niti notornih televizijskih analitičara koji govore „u ime javnosti“, otprilike legitimno kao razbojnik o Deset Božijih zapovjedi.

Ponavljanje fraze da „javnost očekuje vladu što prije“ od tipova koji nikada u životu nisu bili ni na kakvoj provjeri van režimskih jasala, je tragikomično i napitak za idiote, jednako kako je vrhunac bezobraštine cjeloživotnih uhljeba uzimati trošak novih izbora kao razlog slaganja nelegitimne vlade. Nema većega troška od lošega rukovodstva.