Sadašnjost u prošlosti

dr. fra ÄŒastimir Majić, U nebo zagledani, Vicepostulatura postupka mučeniÅ¡tva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« – Gral, Å iroki Brijeg – Zagreb, 2012.

Drugi svjetski rat pozobao je ništa manje nego 66 članova Hercegovačke franjevačke provincije. Samo su jednoga jugokomunisti sudili, fra Radoslava Glavaša, zajedno s drugih 57 za pola sata. Naravno, bila im je dodijeljena smrt. To jasno kaže da hercegovački franjevci nisu bili krivi, ali jesu oni. Uspostavili su sustav koji je trao sve pred sobom. Do pada jugokomunizma 90-ak hercegovačkih franjevaca okusilo je tamnicu, 3 su umrla zbog tamničkih muka, mnogi su zbog njih ostali trajno narušena zdravlja. A trpjeli su i ostali. Fra Častimir Majić, pisac ove knjige, osuđen je tako na izgnanstvo. Nalazio se u inozemstvu tijekom Drugog svjetskog rata i na njegovu kraju pa se nije smio vratiti nazad. Nakon dva doktorata dospio je u SAD i tamo ostao do danas. Bilo je još takvih. Hercegovačka franjevačka provincija u svibnju 1944. imala je 231 svečanozavjetovana člana i njima, podrazumijeva se, slobodno raspolagala. Međutim, u svibnju 1945. ima ih na raspolaganju samo 61, a u svibnju 1946. točno 66. Znakovito. Da zaključimo: trećina je bila ubijena, trećina se nije smjela vratiti iz inozemstva, trećina je ostala pod jugokomunističkom čizmom u domovini. Sve te silnice sadržane su u ovoj knjizi neprestano probijajući iz njezinih redaka.

Jamačno je fra ÄŒastimiru bilo teÅ¡ko uzeti pero u ruke i početi pisati o tim proÅ¡lim vremenima. Vrlo je lako mogao biti jedan od ubijenih. Poznavao je svakoga od njih u glavu. Neki su mu bili Å¡kolski kolege, neki profesori, neki svećenici na župi, neki… I onda ih je brutalno nestalo pred njegovim očima. Ne blijedi to ni nakon dugog protoka godina. Fra ÄŒastimir kaže da je o njima počeo pisati nakon Å¡to je napunio 90 godina života. Sve napisano skupljeno je u knjigu pred nama kad je prispio 98. godini. ÄŒitao sam te njegove članke razasute po periodici i onda mi se učinilo potrebno izdati ih kao knjigu. Fra ÄŒastimir je rado pristao i knjiga se rodila. Nije mi bilo žao posuditi joj naslov jednoga moga ogleda u Glasniku mira. Ma ovi pobijeni zaista su bili u nebo zagledani! Zajedno s njima takav je bio i puk Božji. Borili su se, rame uz rame, za svoje katoličanstvo i svoje hrvatstvo. NeÅ¡to o svemu tome pisali su na slobodi i fra ÄŒastimir i drugi franjevci te ljudi otvorena duha. Znali su da naÅ¡a sadaÅ¡njost nije bez korijena, da je sadržana u naÅ¡oj proÅ¡losti takvoj kakva je. Jugokomunisti su, pak, htjeli, i joÅ¡ hoće, da se to zaboravi i samo sjeća onoga nadnevka kad su oni doÅ¡li. Račun bez krčmara, ali nikako da progledaju.

Fra Častimir je pokušao svakog od ubijenih sagledati kroz njegov životopis. I učinio je to dojmljivo jednostavno, i u isto vrijeme bogato. Nije se razbacivao pročitanom literaturom i mnogobrojnim zabilješkama, on im je jednostavno prišao kao subrat, dozvao u sjećanje njihov lik nakon toliko godina i onda ih smjestio u prostor i vrijeme. Tekst napisanih životopisa, naime, ima više slojeva. Shema je to kojoj je fra Častimir pribjegao da bi u isto vrijeme puno kazao i sebe ograničio. Nije lako kad provru sjećanja i kad je prazan list papira pred tobom. Čini ti se da si malo kazao bez obzira koliko da već jesi.

Životopisi obično počinju općenitim značenjem ličnosti ubijenog. Nakon toga smješten je u određeni prostor pa nam pisac donosi i neke povijesne natuknice o tom kraju. Slijede i važni nadnevci u životu ubijenoga, onakvi kakve nalazimo po enciklopedijama. Onda dolaze redci o posljednjim časovima ubijenoga, o crtama njegova mučeništva. Nekoliko rečenica naravno da treba poslužiti kao zaključak. Kad sve saberemo, u kratkom vremenu sprijateljimo se s opisanim. Što je sve mogao dati Crkvi i svome narodu da nije ubijen!? Posebno kakve je sve plodove mogao dati Široki Brijeg kao duhovno i prosvjetiteljsko središte da ga nisu razorili i pobili mu glavne nositelje!? Potrebno se ovdje prisjetiti da su jugokomunisti te nesretne veljače 1945. na Širokom Brijegu ubijali samo one koji su nosili habit. To je i spasilo jednoga časnog brata. Priznao im je da služi u samostanu, ali im bez habita, jer se slučajno tako zatekao, nije bio važan. Osvrće se na sve to fra Častimir i sa žalošću u glasu ustvrđuje da jugokomunizam nije donio slobodu nego ropstvo.

Pobijeni franjevci u knjizi su doneseni abecednim redom. Tako je čitatelju lakše pronaći neko ime. Međutim, zacijelo bi zanimljivo bilo donijeti ih i prema stratištima. Ubijani su od Hercegovine sve tamo do Slovenije. Za neke se ne zna gdje, zabilježeno je samo gdje ih je netko zadnji put vidio. Fra Častimir je to revno zapisao. Time je dokazao da redovno prati suvremena događanja. Nisu sve donesene činjenice bile poznate do pada jugokomunizma, određeni broj njih tek se tada pojavio. Skladno su utkane u tekst knjige. Time je ona dobila na značenju. Nije osjećajno prisjećanje čovjeka koji je već proživio svoj životni vijek, već zaokružena cjelina o nekoj temi. Vjerujem da su pobijeni zahvalni svome fra Častimiru na svemu tome.

Nekako se skanjujem izdvojiti nekoga koga je pisac dublje dotaknuo. Svi su mu oni prirasli srcu i posebno kod njih naglašava gostoprimstvo. Može nam u prvi mah sve izgledati čudno. Onda se prisjetimo da je u to vrijeme vladala oskudica i da nije bilo lako niti biti gostoljubiv niti to očekivati. Međutim, fratri su uvijek pronalazili načina iz onoga što se ima izvući najviše. Baš kao i ova knjiga. Morale su zbog dugog protoka godina izblijedjeti neke stvari u piščevoj glavi. On ih se, ipak, nastoji sjetiti i oživjeti ih. Zahvaljujući tome imamo danas sliku toga kako su ih doživljavali njihovi suvremenici. Neki su opisani kao sveci. Uzmimo za primjer fra Pašku Martinca. Možda je mogao sačuvati glavu da je mrvicu više mislio na sebe. Jugokomunisti odveli župnika fra Julijana Kožula s kojim je bio. Kušao se za njega zauzeti pa su pokupili i njega. Danas znamo da je fra Julijan skončao u Zagvozdu, a fra Paškine kosti još tražimo. Ili primjer fra Marka Barbarića. Starac od 80 godina. Teško bolestan, na postelji. Ubojicama je bilo svejedno, kao i za najmlađeg ubijenog fra Ludovika Radoša koji je imao samo 20 godina. Danas u miru sabiremo njihove životne dobi i vidimo da im je prosjek 41 godina. Svakome je jasno da su jugokomunisti ubili cvijet Provincije. O njihovim zlim nakanama fra Častimir kratko progovara u uvodu. Zapravo, čudi se da su mogli tako postupiti. U glavi mu je veličina Širokog Brijega i pita se kako netko može biti tako surov da ga oskvrne.

Danas jugokomunizma naizgled nema. Svjedoka tih dana sve je manje. Polako se množe zapisi o tome što se dogodilo. Samo, je li to završena priča? Očito nije. I onima koji su stajali uz ubojice i onima koji su stajali uz ubijene vrijeme je sve nanovo postaviti i otvoriti se drukčijem životu. Fra Častimir to dobro zna. On nam je ovom knjigom razotkrio našu sadašnjost, doviknuo nam odakle su nam korijeni. Možemo odmahnuti rukom, možemo poslušati mudar glas starijega. Odluka je na nama. Fra Častimir je svoje uradio i hvala mu velika na tome.

Miljenko Stojić