Scena
Reportaža o Jasenovcu (2. dio): ZaÅ¡to je u Dachau i Auschwitzu sve saÄuvano, a u Jasenovcu je sve poruÅ¡eno?
Da je ostalo kako je bilo otkrile bi se komunistiÄke laži
Piše: Ante Matić
Poslije prvih viÅ¡estranaÄkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, nazvao me Marijan Ferković iz Argentine, toÄnije iz Buenos Airesa i rekao, da će doći u Hrvatsku ulagati u Å¡port. Malo mi je zazvonila u uhu rijeÄ Å¡port, jer je prije nisam nikad Äuo. Pomislio sam naivno i u neznanju, da Äovjek ima problema pri izgovu slova s. Desetak dana nakon tog nenadanog razgovora preko telefona, pojavio se markatan starac u mojem uredu u općinskoj zgradi Susedgrad gdje sam tada bio predsjednik te zagrebaÄke općine. Dok smo uz kavu razgovarali, on me iznenadio otvorenošću i silnom radošću Å¡to smo obnovili hrvatsku državnost, pa je rekao da je roÄ‘en u zagrebaÄkom Stenjevcu, da je bio Å¡portaÅ¡ u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, da je bio prvak u skoku u dalj i u vis. Starac se raspriÄao, a ja sam ga pozorno sluÅ¡ao i nije mi padalo na pamet prekidati ga iuskakati mu u rijeÄ, sve do jedne Äudne i, gotovo nevjerojatne izjave, da je proÅ¡ao Križni put i da je pobjegao iz Jasenovca 1947. godine, uskoÄio sam mu u priÄu, prekinuo ga s nevjericom i ÄuÄ‘enjem.
– Logor Jasenovc i 1947. godine. Gospodine, molim vas, o Äemu govorite, zaboga, nemojte priÄati takvo neÅ¡to.
Hrvatski narod iz 1942.
On se gotovo uvrijedio i odluÄno kazao da je pobjegao iz Jasenovca 1947. godine, pod okriljem noći preskoÄio je s motkom žicu.
– Mladi gospodine ja govorim istinu i vidim da mi ne vjerujete i mislite da priÄam izmiÅ¡ljotine. Kunem se živim Bogom da sam u jesen 1947. godine pobjegao iz Jasenovca skokom preko žice. Tada sam uganuo desnu nogu u gležnju i nekako uspio pobjeći preko granice i nakon raznih muka i nevolja uspio prebaciti se u Argentinu, gdje sam živio sve do ovih dana i sad sam doÅ¡ao u moju dragu Hrvatsku, gdje sam roÄ‘en prije 80 godina.
– Kako je to moguće – otelo mi se, a starac je nastavio svoju životnu priÄu, koju ja, evo, prvi put povjeravam nepoznatu Äitatelju. Znam da neće lako povjerovati, jer nisam ni ja lako povjerovao, dok Ferković nije upitao:
– ZaÅ¡to je sve u Jasenovcu uklonjeno?
– Ne znam – odgovorio sam nevoljko.
– Jeste li bili u Dachau? – pitao me, pa kad sam odgovorio da sam bio, on je poÄeo otvarati mi oÄi i govoriti istinu, koju ja nisam znao.
– E vidite, tamo su ostale barake i sve kako je bilo onda kad su ubijani ljudi na razne naÄine, pa tamo imaju peći u kojima su spaljivani ljudi, imaju komore u kojima su trovani plinom, imaju radionice i klaonicu, a zaÅ¡to u Jasenovcu nema niÅ¡ta. Vi trebate znati, mladi gospodine, da je Jasenovac bio radni i sabirni logor.
Zašto je sve srušeno i uklonjeno, pitam Vas?
– Ne znam, gospodine, stvarno ne znam.
– Znam ja – odgovorio je on i nastavio – Da je ostalo kako je bilo, onda bi doÅ¡la na vidjelo komunistiÄka laž i partizanski zloÄini u miru, kao Å¡to su bili ustaÅ¡ki u ratu. NaÅ¡i su ubijali u ratu, a njihovi u miru. Ima tu neke razlike. NaÅ¡ sabirni i radni logor u ratu, partizani su poslije rata pretvorili u logor smrti, gdje se nije niÅ¡ta radilo, nego samo ubijalo. Sve strojeve i sve alatke su prebacili u Srbiju. Ostali su samo goli zidovi, koje su poruÅ¡ili i sve sravnili sa zemljom, kako bi zataÅ¡kali svoje zloÄine u Jasenovcu poslije rata.
Obrambeni Zdrug Jasenovac
Onda je nastavio priÄati neÅ¡to Å¡to sam morao davno znati. ZaÅ¡to se sve to od nas krilo, od nas koji smo roÄ‘eni u ratu i poraću, zaÅ¡to su prokleti hrvatski komunisti i partizani nas generacije i generacije roÄ‘enih poslije Drugog svjetskog rata, Å¡opali lažima u Å¡kolama. Å opali su nas svojim službenim lažima kao guske.
Već 1941. doÅ¡lo je do ÄetniÄke i boljÅ¡eviÄke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadaÅ¡nji obrambeni mehanizmi države, uzniÄki stražari, policija i oružniÅ¡tvo, osnovan je Obrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, Äije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreniÄkih objekata Stare GradiÅ¡ke i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale Å¡iri prostor, od podruÄja Dubice do Novske, OkuÄana i Stare GradiÅ¡ke.Â
Kako su ÄetniÄke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje odreÄ‘ene kazne. Izjave svjedoka, npr. u sluÄaju Å akić, upravo potvrÄ‘uju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili Älanovi ili da su pomagali komuniste i partizane, Å¡to znaÄi da su bili neprijatelji tadaÅ¡nje Hrvatske države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao Å¡to je tada bila NDH. Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac viÅ¡e nisu bili samo osuÄ‘enici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i teroristiÄkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika doÅ¡lo je i do potrebe proÅ¡irenja logora. ProÅ¡irivali su se i obrtniÄki pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, elektriÄna centrala te lanÄara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoÅ¡tvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojaÄnica, kovaÄnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, kreÄana, alatnica, krpara, tokarija, puÅ¡kara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u Äijem su sastavu bili: mesnica, hladnjaÄa, pekara, pÄelarnik, vrtlarija, Å¡tale, svinjci i konjuÅ¡nica. U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuÄ‘enika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgraÄ‘enog naselja uprava bila iskljuÄivo u rukama osuÄ‘enika. ZatoÄeniÄka unutarnja samouprava sastojala se od logoraÅ¡a koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i poÅ¡te, redom i Äistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i rasporeÄ‘ivala poslove i radnike. ZatoÄeniÄka je unutarnja uprava takoÄ‘er sama prireÄ‘ivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatoÄenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako meÄ‘u zatoÄenicima nije bilo potrebnih struÄnjaka, radne službe su uzimale civilne namjeÅ¡tenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatoÄenike – slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. ZatoÄenici, Äija je struÄna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te viÅ¡e nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.Â
Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatoÄenici odjela ekonomije. Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatoÄenici. Administraciju i upravu vodili su ustaÅ¡ki Äasnici, koji su strogo morali poÅ¡tovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podreÄ‘ena upravi UstaÅ¡ke nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. ZatoÄenicima su prigodom puÅ¡tanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u logor.Â
InaÄe, u NDH nikada nije postojao „logor smrti“ pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokuÅ¡ava tumaÄiti unutar jugoslavenskoga mita o „genocidnosti“ Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifaÅ¡isti.Â
ÄŒak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne sluÄajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i radnom logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje.Â
Jasenovac nakon 1945.
Onda je priÄao kako je veÄeri postrojio zarobljenike logoraÅ¡e neki kapetan Nikolić i upro bi prstom u nekoga ustaÅ¡u i rekao: „Kapija te Äeka!“
– Taj jadnik mora se sutra ujutro, zorom, sam objesiti kod porte, gdje je omÄa visjela o gredi, a ispod je bio neki stari, dotrajali stolac i svaki je morao stavit sebi omÄu oko vrata, gurnuti stolac i sam sebi presuditi. I tako svake nedjelje ujutro osvanuo bi objeÅ¡enik, punih dvije godine i viÅ¡e, koliko je Marijan bio u radnom jasenovaÄkom logoru. Ako se nebi sam objesio, onda su slijedile razne muke i vjeÅ¡anje, pa je svaki od tih jadnika, mora se sam objesiti kako bi izbjegao mjuÄenja. Ma, kako je moguće da su hrvatski komunisti i partizani uspjeli zatajiti, sakriti godinama, decenijima, sve te strahote i grozote, koje se poÄinili hrvatskim vojnicima, zarobljenicima, ustaÅ¡ama i domobranima, logoraÅ¡ima.
Onda je stari športaš Ferković, prvak NDH u skoku u vis i u dalj, rekao:
– Sve su u Jasenovcu sruÅ¡ili i uklonili, da prikriju svoje zloÄine. NaÅ¡i su bili oÄiti, a oni su svoje godinama skrivali od javnosti. Da nisu makli barake i sve Å¡to je bilo tamo, svaki onaj tko bi doÅ¡ao u taj Jasenovac, ostao bi u Äudu, jer bi na istoj dasci ili zidu vidio Davidovu zvijezda, srp i Äekić, zvijezdu petokraku, slovo U i hrvatski grb, pa  bi se Äovjek pitao kako to može biti na istoj dasci, na istom zidu, urezano u drvo i kamen. Istina je jednostavna i svima bi bila oÄita, u vrijem rat Židovi su upisivali, urezivali svoje znakovlje i imena na daske i zidove, komunisti svoje, a poslije rata, ustaÅ¡e i domobrani svoje.
Pada mi na pamet ono Å¡to mi je Ranko Marinković, jedne prilike povjerio dok je priÄao o El Å atu gdje je bio, kako je u Vjesniku pisalo u jesen 1945. godine (nije se sjećao datuma) kako se neki logoraÅ¡ iz Jasenovca , koji je iziÅ¡ao iz logora 1944. godine, gdje je odgulio tru godine, kažem i ne lažem, taj se bivÅ¡i jasenovaÄki logoraÅ¡ pobunio na broj žrtava i na pisanje kako je neki novinar  u Vijesniku pisao laži o jasenovaÄkom logoru. Å to mislite, Å¡to mu se dogodilo. Zaglavio je na Golom otoku.
Iz svega Å¡to sam sluÅ¡ao i Äitao o Jasenovcu od Cote, Razuma, Vukića, mojega imenjak i prezimenjaka, Ante Matića iz Livna i joÅ¡ nekih, mene se posebno dojmiÅ¡e oi gotovo me zgromiÅ¡e oni ustaÅ¡ki grobovi u Jasenovcu. Dakle, Äuvari su ubijeni zato Å¡to su zlostavljali logoraÅ¡e i Å¡to se osvećivali, pa su ih ustaÅ¡ke vlasti dale strijeljati, kao primjer kako treba poÅ¡ovati hrvatske zakone i ratne obiÄaje predaka.
Ako se ima uvidu sve Å¡to se dogaÄ‘alo u Jasenovcu u vrijeme rata i ono Å¡to su radili partizani i komunisti poslije rata, obzirom na silne laži baÄene u javnost i kolektivnu memoriju decenijima, ostaje otvoreno pitanje do sudnjega dana: Äije kosti crna zemlja krije?