RijeÄ reforme u posljednje je vrijeme jedna od najspominjanijih rijeÄi u hrvatskoj javnosti. Spomenuti se izraz u javnom prostoru posljednjih mjeseci koristi za sve i svaÅ¡ta. Rijetki, meÄ‘utim, istiÄu da su reforme na polju znanosti i obrazovanja, dugoroÄno gledano, kljuÄne reforme koje bi trebale pokrenuti sve ostale segmente života.
ProsuÄ‘ujući izjave politiÄkih Äelnika stjeÄe se dojam kako je stavljanje znanosti i obrazovanje u funkciju gospodarskog razvoja doista postao jedna od kljuÄnih aktivnosti buduće vlade, odnosno resornog ministarstva. Dvojbeno je, meÄ‘utim, kako izbjeći vrtnju u davno postavljenom krugu i napraviti iskorak iz njega.
KljuÄnu ulogu na visokoÅ¡kolskim ustanovama imaju naime zatvoreni kružoci sveuÄiliÅ¡nih profesora, koji su promjenu države, kao i druÅ¡tvenog ureÄ‘enja, shvatili samo nominalno, mimikriÄno, te nastavili po starome, tvrdoglavo Äuvajući vlastite sinekure i odbijajući napraviti iskorak prema suvremenom demokratskom poretku i tržiÅ¡nom gospodarstvu.
Jedan od kljuÄnih problema u hrvatskom obrazovnom sustavu i znanosti svakako je postojanje “think-tank†skupina stasalih u vrijeme komunizma koje jednostavno, iz straha od promjena ne mogu, niti pokuÅ¡avaju napraviti bilo kakav ozbiljniji iskorak. Hrvatskom akademskom zajednicom desetljećima upravljaju humanisti, doktori marksizma, sociolozi ili razliÄite vrste eksperata za odreÄ‘ene egzotiÄne kulture. Uz Äasnu iznimku kojeg “prirodnjaka”.
Takvi “think-tank-ovi†odluÄuje o kadroviranju sveuÄiliÅ¡nih djelatnika i novaÄenju znanstvenih novaka na podruÄju cijele Hrvatske, a ima i golem utjecaj na financiranje znanstvenih Äasopisa, projekata i znanstvenih skupova, a možda je najvažnija njihova uloga Å¡to imaju ogroman utjecaj na donoÅ¡enje, tumaÄenje i provoÄ‘enje kriterija vezanih uz znanstveno napredovanje.
Hrvatsko visoko Å¡kolstvo je, osim bolonjskog naÄina studiranja, koje je uveo Primorac, ostalo manje viÅ¡e jednako i nepromijenjeno u odnosu na ono kakvo smo imali u vrijeme Jugoslavije, dakle samoupravljaÄko. Svaki pokuÅ¡aj iskoraka ka osuvremenjavanju i prilagodbi s provjerenim europskim vrijednostima, kao i s aktualnim zapadnim tijekovima, nije urodio ozbiljnijim plodom, ili je pak, Å¡to je joÅ¡ gore, iskorak formalno prihvaćen, ali je u praksi otvoreno opstruiran.
Naime, prioritetni cilj i svrha rukovodećih sveuÄiliÅ¡nih kadrova, od osamostaljenja na ovamo, je održati samoupravljaÄki “status quoâ€, odnosno zadržati položaj moći i arbitriranja koji je naslijeÄ‘en iz komunistiÄkog režima. S ciljem zaÅ¡tite vlastitih sinekura, nepotizam je postao jedan od ubojitijih alata, a ukoliko nema roÄ‘aka i Älanova obitelji podobnih za popunjavanje odreÄ‘enog mjesta, odabiru se svjetonazorski podobni i posluÅ¡nici svih vrsta i profila. Stoga smo tu gdje jesmo!
Tu takoÄ‘er spada i “zadržavanje†profesorskih kadrova, odnosno produljivanje radnog odnosa “zaslužnicima†svakakvog znanstvenog napredovanja, a ono se uglavnom preklapalo s linijom partijskog napredovanja nastalog u vrijeme bivÅ¡e države. Tako razni “mladići†i “djevojke†preko 65, pa i 70 godina i dalje predaju na fakultetima te svojim samoupravljaÄkim silom (jer im je to dopuÅ¡teno) oblikuju nove naraÅ¡taje. Usput budi reÄeno, na pravnim fakultetima se i dalje predaje politiÄka ekonomija provjerenih marksistiÄkih autora – umjesto tržiÅ¡ne ekonomije – bez obzira Å¡to smo dogovornoj ekonomiji rekli zbogom prije Äetvrt stoljeća.
Treba posebno naglasiti da otpor prema osuvremenjavanju hrvatskog znanstvenog sustava provode t. zv. humanistiÄki znanstvenici, odnosno razni marksisti, na brzinu preimenovani u filozofe, sociologe, kulturologe i politologe, koji nemaju dodirnih toÄaka s pozitivnom znanošću.
Većina ovog profesorskog kadra Äitav je svoj radni vijek provela u javnom sektoru, dakle na vrlo sigurnom i dobro plaćenom poslu te nikada nije upoznala ozraÄje pozitivne nesigurnosti i rivaliteta, odnosno kompetitivnosti i odvagivanja uÄinaka zdravog tržiÅ¡nog i inog natjecanja. Dvojbeno je kako u takvim uvjetima pronaći osobe koje će provoditi izradu programa povezivanja znanosti i obrazovanja i uÄinke tog povezivanja staviti u funkciju gospodarstva, koje takoÄ‘er u potpunosti treba transformirati u tržiÅ¡no.
Takav naÄin razmiÅ¡ljanja apsolutno nije u duhu naÅ¡ih sveuÄiliÅ¡nih (humanistiÄkih) samoupravljaÄa i nejasno je kako uopće izaći iz ovog zaÄaranog kruga. Koliko god bilo važno opće znanje, napose ono “nepraktiÄno†znanje filozofije, lingvistike, sociologije i t.d., Hrvatskoj trenutno trebaju struÄnjaci na podruÄju menadžmenta, informatike i prirodnih znanosti.
Dakle, Hrvatska iz danaÅ¡nje situacije ne može izaći mudrovanjem ili ekspertizama o kulturoloÅ¡kim posebnostima neke egzotiÄne države, nego poglavito stvaranjem kadrova za potrebe pokretanja gospodarskog a time i životnog zamajca. Hrvatskoj treba sposobnost, znanje i uÄinkovitost – sad i ovdje – I ljudi koji to mogu provesti!
Na politiÄkim je Äelnicima da o ovome, i te kako, povedu raÄuna u pregovorima koji su upravo u tijeku ili ćemo se i dalje nastaviti vrtiti u “zaÄaranom” krugu.
Josip Gajski tropolje.info
