Realitet

U BiH bili izbori. Izborni popis pučanstva točno (ili gotovo posve točno) na kartu ucrtao gdje koga ima. No, kako je to uvijek s popisom pučanstva u BiH nitko ne zna što bi s njim.

Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić

Antifa ili jad i bijeda postojanja. Identitet koji se ostvaruje kao anti nešto ili netko – onda to nešto ili taj netko mora postojati. A što ako ne postoji? Kako ćete postojati i razumjeti vlastito postojanje (dati mu smisao). Ako drugi određuje vaš smisao i smisao vašeg postojanja – što ste? I stoga ne čudi da oni koji se tako nazivaju nasljedujući sjajnu baštinu (o kojoj ovih dana istinito se informiramo u Sloveniji: tisućama pobijenih čije kosti progovaraju iz zemlje) i žude vjerojatno istu i izgubljenu moć, izmišljaju one koji bi opravdali njihovo postojanje (i iste zločine koje bi i opet bili spremni činiti). Poslušajte njihov govor ljubavi koji je usmjeren prema ideološkim protivnicima koji kao i uvijek više govori o onome tko govori nego o onima kojima je govor upućen. Ili mi ili oni.

Izborni popis pučanstva još jednom u zemljama bez države s narodima bez suglasja. Hercegovina i Bosna još su se jednom izjasnile. A netko u dalekom svijetu (a neki bome i ovdje) ne žele prihvatiti popis. Onaj popis pučanstva dugo se držao u tajnosti, a ovaj izborni popis pučanstva unatoč svim naputcima Moćnika (i Mogućnika) odbija se uskladiti s priželjkivanim projekcijama: on još uvijek govori da se u Bosni i Hercegovini i nadalje radi o predpolitičkom stanju u kojem demokracija nije moguća – osim ove i ovakve, nakaradne i uzaludne koja uvijek i iznova nije ništa drugo nego nacionalno izjašnjavanje na izbornom popisu pučanstva. Odstupanja unutar nacionalnih korpusa samo su klice mogućih promjena u uvjetima razrješenih odnosa među narodima BiH. U BiH s tri federalne jedinice demokracija bi se već davno dogodila. U ovoj i ovakvoj BiH i oni koji imaju federalne jedinice sa svojom većinom zbog neravnoteže odnosa i straha pred prijetnjama ustavnih i stvarnih promjena svatko drži što se držati može.

Dodik je dobio izbore u RS-u ne zato što vlada i upravlja kako bi trebalo i što je narod zadovoljan vlastitim standardom, nego stoga jer je referendumom potvrdio status jakog Srbina. Kod Bošnjaka Izetbegović doživljava upozorenja da bi ponekad valjalo poslušati i narod. Hrvati su ovaj put izbjegli zamku nejedinstva u Srednjoj Bosni, no pitanje je jesu li u svakom mjestu ponudili osobu oko koje se narod mogao okupiti. Ali, treba znati i da je mogućnost bošnjačkih načelnika da korigiraju i dotjeraju popis (u prethodnom izbornom razdoblju) ono čemu je također trebalo doskočiti pa se rezultat ipak mora držati relativnim uspjehom. Uspjeh je relativan jer bole i Novi Travnik i Busovača i osobito Jajce, ali iznenađenje je Vareš u kojem su Bošnjaci očito krivo procijenili (a vjerojatno i krive osobe nudili). Bilo kako bilo opet se po izbornim rezultatima može iscrtati tigrova koža. Izabranim načelnicima ne znam treba li čestitati ili iskazati sućut. U ovakvim okolnostima preuzeti odgovornost vlasti i odgovornost za stanje uistinu je hrabrost. U zemljama bez države s međunarodnom upravom koja ne pomaže i ne ulaže nego čeka, eksperimentira i upravlja krizom (u njima željenom i da li poznatom pravcu), s gospodarstvom koje jedva diše, s narodima koji odlaze treba imati ili veliku dozu hrabrosti ili se ta ludost kani naplatiti osobnim (i grupnim) probitcima. Moguće je da je kod mnogih kandidata ovo drugo bio i osnovni motiv političke borbe što bi se dalo zaključiti iz komentara poraženih (koji mnogo govore o razlozima frustracije nakon gubitka izbora) kao i ponekoj euforiji pobjednika. Nije dobro druge suditi iz vlastite perspektive jer na taj način više govorite o sebi nego o onome o kome pričate. Iako je svaki komentator svjestan te mogućnosti teško se tomu opire jer ljudi koji su dugo vremena na pozornici s vremenom postaju simboli kojima se mnogo toga zapravo može iskazati i često zapravo jedino na takav način doprijeti do mogućnosti govora o određenim fenomenima društvene zbilje.

Prošli put sam rekao da unatoč benignom predočavanju posljedica srpskog referenduma u BiH da je to Dan poslije kojeg ništa više ne će (i ne može) biti isto. Država ako želi biti državom i oni koji je po svaku cijenu žele učiniti državom (samo njihovom i za njih krojenom) mora optužiti Dodika (po njihovu mišljenju mora mu i presuditi), Dodik s obzirom na referendumsko očitovanje naroda ne može sve i da hoće više povući posljedicu referendumskog odgovora a on nam govori da on koji je inicirao (i uvjetno rečeno proveo) referendum ne prihvaća presudu Ustavnog suda. Dodik bi htio da se to prihvati kao izuzetak (koji će postati pravilom uvijek kada mu izuzetak zatreba, naravno novim referendumom). Oni koji bi jedini upravljali državom takav izuzetak-pravilo ne mogu prihvatiti jer on negira poziciju Ustavnog suda (i njegovu dosadašnju ulogu finog podešavanja sustava: uglavnom kako Međunarodna želi i, kako praksa potvrđuje uglavnom u korist, ili makar oni tako misle, Bošnjaka – sve odluke 5 : 4). I sad smo tu gdje jesmo: s optuženim Dodikom (predsjednikom jednog entiteta), sa sudom BiH koji može ili ne može postupiti i presuditi po optužnici. Ima li pravosudne vlasti u BiH ukoliko se odluke Ustavnog suda mogu poništavati referendumom i ima li je ukoliko tužiteljstvo pokrene optužni prijedlog i nema mogućnost izvesti optuženoga na sud. Postoji li onda Sud BiH (i država)? U suprotnom ukoliko privedu Dodika i stave ga na optuženičku klupu kakva je to poruka onima koji su glasovali na referendumu i što će oni (i njihovi prijatelji u svijetu) poduzeti u tom slučaju. I eto nam novog referenduma s onim pitanje koje se zapravo i ovim postavilo, ali nije tako formulirano (dakako onim o osamostaljenju).

Hrvatska politika mudro šuti i gleda, pokatkad se jave glasi da bi Republiku Srpsku trebalo uništiti – tko je protiv? Problem je samo u tome što se ne zna tko bi to trebao. Međunarodna? Ne će i ne želi. Bošnjaci se ne usude (ili čekaju da to netko drugi za njih uradi; u međuvremenu takozvanu federaciju pretvaraju u vlastitu republiku ili makar njezinu federalnu vladu i upravu u republičku vladu i upravu). Hrvati iz Hrvatske koji o tome pričaju vjerojatno bi kad bismo mi (Hrvati iz BiH) to kao i mnoge stvari do sada uradili za njih. Hrvata u BiH jedva da ima toliko se bave vlastitom nemoću da su svjesni da je i preživljavanje u ovakvim okolnostima uspjeh. Pa, tko će onda…

Vjetar velikih sukoba u kojima bi Zapad dokinuo mamac koji Srbiju na zapad mami iz zagrljaja majčice Rusije. I je li to realno? Sve je realno kad se dogodi i sve je moguće kada Zapad to poželi iako se i njemu mnogo toga otima u posljednje vrijeme.