Povukao me k sebi tako jako da sam mislila kako ću se odlijepiti od poda. Nakon gotovo pola godine koketiranja, napokon sam ga okusila. Lijepo sam vam rekla, znala sam da ću ga prevariti…
Dok su druge djevojÄice maÅ¡tale kako će biti balerine, slikarice ili, pak, uspjeÅ¡ne poslovne žene, ja sam uvijek zamiÅ¡ljala samo jednu scenu. Ta je vjerojatno i vam poznata iz onih trećerazrednih ameriÄkih filmova – ženica se budi ranom zorom sa savrÅ¡enom frizurom i make-upom te je u tili Äas u uÅ¡tirkanoj haljinici s pregaÄom obrubljenom Äipkom oko pasa. Dok u potpeticama skakuće oko kuhinjskog stola služeći djeci doruÄak, istovremeno prži mužu omlet i sipa mu vrelu kavu u Å¡alicu, a onda mu (kao da ima Å¡est pari ruku) joÅ¡ i servira novine. PriÄa zavrÅ¡ava tako da se muž i žena strastveno poljube na kućnom pragu nakon Äega on odlazi na posao, a ona ostaje kod kuće brinuti o kućanstvu…
Utopija, eto to mislim o tome danas. Zapravo, taj moj djeÄaÄki san nestao je davnih dana. Prvo, kad sam shvatila da nema nikakve teorije da si do mirovine priuÅ¡tim kuću o kakvoj sanjam, zatim kad sam shvatila da nisam tip osobe koja bi sjedila doma, potom kad sam odluÄila da neću biti majka, a konaÄni gol, spomenula sam vam već, zabio mi je Gospodin. Zapravo, zabio je nekoj drugoj… Oprostite ako sam preslikovita.
Rasplinuli su se joÅ¡ neki moji snovi kao baloni od sapunice baÅ¡ zahvaljujući njemu, no, u jednom mu moram odati priznanje – nitko me nije bolje uvjerio i nauÄio koliko sam jaka.
Osvješćujući tu Äinjenicu dogodilo se ono Å¡to sam uvijek prezirala kod drugih. ViÅ¡e mi nitko nije bio bitniji od mene same.
– Boli me uho. Stvarno ne znam kako ću zaspati od bolova… – žali mi se Gospodin nedavno nakon spomenutog incidenta.
Nije proÅ¡lo niti par dana, kad ono, odjednom ga reže neÅ¡to u razini bubrega. Zabolila ga je i glava, pa ga tlaÄe na poslu, pa mu je brat opet uletio u financijske probleme…
Dok on tako kuka iz dana u dan, sve mi je jasnije da me uopće nije briga. Istina, promrmljam svako toliko nešto u znak podrške, ali ako ćemo iskreno, živo mi se fućka.
– Neka te boli. Ne znaÅ¡ ti kako je to kad te boli… – pomislim sve Äešće.
Svakog dana osjećam se sve jaÄa, sve dominantnija. Ipak, trudim se ne sipati otrov i stavljati mu sol na ranu. Umjesto toga puÅ¡tam ga da se sam koprca sa mislima u svojoj glavi.
…
– Å to se tebi dogodilo? IzgledaÅ¡ fantastiÄno. – govori mi kolega kojeg dugo nisam srela.
– Opa, maÄko… – Å¡ali se u prolazu moja direktorica.
– Imaš neke dobre vijesti? – zapitkuje me prijateljica.
Redaju se tako pozitivni komentari na moju preobrazbu, a nitko zapravo ne zna Å¡to je dovelo do toga.
Ulovim se pred ogledalom kako promatram svoje lice.
– Što je njima. Ja ne vidim ništa. Baš ništa.
ProuÄavam tako svoje lice, ali osim pokoje nove bore i prve sjede vlasi doista ne uoÄavam da se neÅ¡to promijenilo. DapaÄe, oÄi mi se Äine potpuno bezizražajne.
A onda sretnem njega, novog kolegu o kojem sam vam priÄala. Dok koketiram s njim pokuÅ¡avajući sakriti simpatije pred kolegama koji se izmjenjuju u naÅ¡oj blizini, pogled mi pobjegne prema vratima. U staklu vidim svoj odraz.
– Petra, ti ne sjajiš, ti blještiš?! – iznenadim se.
Osmijeh mi je iskren, oÄi se smiju, a pokreti tijela kao da istovremeno vriÅ¡te: ‘Mogu Å¡to hoću!’, ‘Znam, neodoljiva sam!’; ‘Želim te, sad i odmah!’
A onda se prestraÅ¡im. Zar je to ono Å¡to svi vide? No, vrlo brzo strah prevlada uzbuÄ‘enje. Moje koÅ¡ulje postaju sve tjesnije, suknje sve kraće, potpetice sve viÅ¡e, a gaćice ponekad ostavljam kod kuće. Osjećam se joÅ¡ jaÄe, joÅ¡ dominantnije i nastavljam igru s kolegom.
…
Dok sva oznojena nakon treninga koraÄam prema svlaÄionici fitness centra zaÄujem poznati zvuk poruke.
– Danas ili nikad? – piše mi.
– Gdje i kada? – odgovaram bez razmišljanja.
…
Pozvonila sam. Vrata su se otvorila. Povukao me k sebi tako jako da sam mislila kako ću se odlijepiti od poda. Nakon gotovo pola godine koketiranja, napokon sam ga okusila. Usne su mu meke, poljubac strastven, baÅ¡ onako kako volim. Dok mi zavlaÄi ruku pod majicu, cijelo mi tijelo treperi. Osjećam mu vrući dah na vratu. Svijetla su ugaÅ¡ena, tek negdje u dnu prostorije gori jedno koje baca žute jeziÄke po nama i otkriva ono divlje u meni. Dok mi nježno jezikom prelazi preko dekoltea spuÅ¡tajući se prema grudima, osjećam kako mi se bradavice napinju. Njegov jezik igra se s jednom, dok mu je ruka na mojoj drugoj dojci. Najradije bih povikala: ‘Antonio, vruće mi je’. Osmijehnem se na tu pomisao.
Rukom ga lovim grÄevito za kosu i polako guram niže. I niže. I joÅ¡ niže. Ne opire se, već puÅ¡ta da ga vodim. A onda mi pruža blaženi poljubac. Nježnim pokretom prati siluetu moga tijela i zaustavlja se na stražnjici, lovi snažno za bokove i okreće leÄ‘ima prema zidu. Skida baÅ¡ sve…
U tom trenu zazvonio je telefon. PuÅ¡ta ga da zvoni. No, iziritirana upornošću onoga s druge strane linije, tjeram ga da se javi ne bismo li Äim prije nesmetano nastavili tamo gdje smo stali.
– Oprosti, moja žena… – promrmlja.
– Žena? – upitam podižući obrve jer ne vjerujem Å¡to Äujem.
– Kako nisam znala? Ne! Nemoguće! Ovo se ne događa… – vodim unutarnji monolog.
No on ne pokazuje nikakav osjećaj krivnje, a ni potrebu za objaÅ¡njenjem. Umjesto toga pruža mi poljubac od kojeg u isti Äas zaboravim Å¡to me muÄi…
Oznojeni i zadovoljeni rastajemo se u gluho doba noći.
– Ma bravo Petra! Čestitam, postala si ljubavnica. – govorim si zajedljivo dok se vozim praznim ulicama grada.
…
Ona Äudna sila koja me vukla k njemu joÅ¡ uvijek ne popuÅ¡ta. UnatoÄ svemu, vjeÅ¡to uskaÄem u sve uloge, pa i ovu novu. Lijepo sam vam rekla, znala sam da ću ga prevariti…
Možda bih trebala poÄeti paziti Å¡to želim. Ok, možda ne još… Jer, doista, uživala sam.
ZakljuÄit ću kao i posljednji put:
Zovite me preljubnicom, osvetnicom, prevaranticom… nije mi važno. Ako sam iÅ¡ta nauÄila u trenutku razoÄarenja koji sam spomenula, to je da ne treba uložiti sve karte na jednog igraÄa. Uostalom, zaÅ¡to bi takvi izleti bili rezervirani iskljuÄivo za muÅ¡karce? Å to? Njima je dopuÅ¡teno, a ženama nije? Molim lijepo da mi netko kaže gdje to piÅ¡e?
