Na tu temu, u svom poetskom djelu (spjev u stihovima) pod istim naslovom, obradio sam dramatiÄnu hipotetsku (zamiÅ¡ljenu) priÄu o opozivu flore i faune, obzirom da je Äovjek kao tumaÄ i upravitelj prirode, nedovoljno Äuva, pa se iz Knjige života slovo po slovo truni.
U Božjim oÄima viÅ¡e vrijedi jedan skroman, dobar i poÅ¡ten, Äestit, iskren, istinoljubiv i pravedan Äovjek, nego milijun drugih, koji nemaju te osobine. U zadnje vrijeme sve se viÅ¡e Äuju – priÄe o posljednjim vremenima, ali to za sada nikako ne stoji. To je joÅ¡ daleko od stvarnosti i daleko od totalne iskvarenosti ljudstva, Å¡to bi trebala biti podloga za nastup Posljednjih vremena.
U svijetu postoji još mnogo, rekao bih, i mnogo više skromnih, dobrih i poštenih ljudi u odnosu na one koji to nisu.
A prema biblijskoj legendi (Post. 19,24), koja govori o Abrahamu i sudbini Sodome i Gomore. Abraham je pokuÅ¡ao nagovoriti Boga da poÅ¡tedi ova dva grada i njihove stanovnike zbog njihove velike iskvarenosti, rijeÄima: “HoćeÅ¡ li iskorijeniti i nevinoga s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeÅ¡ uniÅ¡titi mjesto, radije nego ga poÅ¡tedjeti, zbog pedeset nevinih koji budu ondje?”
Ipak, ni deset nevinih osoba nije bilo moguće pronaći u Sodomi i Gomori. I tad “Jahve zapljuÅ¡ti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem ” uniÅ¡tivÅ¡i oba grada i podruÄje oko njih.
Cijela zemaljska kugla, da ne idemo dalje u svemir, je predragocijena upravo zbog svoje Äudesne flore i faune, a ne toliko zbog ljudi. Premda je ljudsko tijelo hram božjeg duha, a pokvarljivo je, jer mu je data sloboda da Äini i dobra i zla djela, ali i na kraju ga Äeka i osobna odgovornost.
Pred Božjom silom, narodi koji su izgradili atomsko oružje, trebali bi se stidjeti zbog te Äinjenice, jer su provodili i pripremali kulturu smrti, a ne kulturu života. Planet Zemlja je mjesto gdje Bog zagovara kulturu života, a u tu kulturu se ne uklapa nikakvo oružje, a ponajmanje ono nuklearno.
Zar će Bog, zbog iskvarenosti jednog dijela njenog stanovniÅ¡tva, dati spržiti na Zemlji s greÅ¡nima i bezbrojne nevine, i onaj veći dio dobrih ljudi i oko milijarde nevine djeÄice, u Äijim se oÄima zrcali zvjezdano duhovno nebo?!
Zar će Bog zbog iskvarenosti jednog dijela ljudi, dati spržiti i sva Äudesna, (i bezbrojna u razliÄitosti), svoja remek-djela koja su kreirana kao flora i fauna? U kreaciju flore i faune ugraÄ‘eno je beskrajno znanje, koje je nama ljudima naprosto nezamislivo i nedokuÄivo, ugraÄ‘ena je ljubav prema ljepoti, prema opoju zanosnih mirisa, prema Äudesnoj maÅ¡tovitosti i razliÄitosti boja i oblika, beskrajane i savrÅ¡ene funkcionalnosti. Svaki list na stablu, svaki cvijet i njegov miomiris odaje – sve je to mogla napraviti samo visoko intelektualna kreacija, nama ljudima nezamislivog znanja i neshvatljivo velike maÅ¡tovitosti. Ali ne i spontanost slijepe prirode. I slijepcima je jasno da su sva živa bića i svaka biljka visoki intelektualni dizajn.
To se primjećuje na svakom koraku. RaskoÅ¡na boja i oblici u kreaciji bića i biljnog svijeta; raÅ¡irena lepeza pauna, beskrajne ljepote ptica, leptira i Äudesni pjev; Å¡tiglića, slavuja, Å¡eva, kanarinaca, grdelina, frzelina, lugarina, crvenih kardinala, liraÅ¡ica, cvrkut kolibrića i brojnih drugih vrsta neopisive ljepote i Äudesnog pjeva. Nevjerojatna raskoÅ¡ kolorita morskih dubina, prekrasnog svijeta i flore i faune pod morem, Äudesno lijepih riba i drugih bića, rascvjetalost koralja i koraljnih grebena, i svega drugog zanosne ljepote u podmorjima.
Zar će Bog, zbog iskvarenosti jednog dijela zemljinog stanovništva, razoriti sve u prirodi
gdje u svemu vlada savrÅ¡eni sklad boja, kojeg mudrost Äovjeka nije bila kadra ikad postići. A ljudsko znanje nije uspjelo stvoriti ni najmanju novu amebu, ali je zato vrlo uspjeÅ¡no u ruÅ¡ilaÅ¡tvu. A sve je to napravljeno pred stotine milijuna godina, a zar samo zbog ljudi koji će nastaniti zemlju – to je neizmjeran i neizreciv dar duhovnog neba Äovjeku, koji ga ne zna ni cijeniti ni Å¡tititi, ni poÅ¡tivati.
Nema dogledno nastupa posljednih vremena, postoji samo osobna odgovornost svakog pojedinca za Äine u svom vlastitom životu. Posljednje vrijeme će doći svakom pojedinaÄno, a ne kao cjelini Božje kreacije. To jednostavno nije moguće. Osim ako bezumnost ljudska ne bude spremna na samouniÅ¡tenje.
Ali ni tada, poruke Sodome i Gomore govore – dokle god bude viÅ¡e od deset poÅ¡tenih ljudi na svijetu, Bog na svoj narod neće dići ruku gnjeva, jer je i sam Ljubav, Ljubav koja ne ubija već oplemenjuje i opominje. Ljubav koja je generiÄki smisao svakog postojanja, a sposobna je i opraÅ¡tati i Äiniti Äudesa..
Kad miris iziÄ‘e iz poljskog cvijeća, kad milost iziÄ‘e iz Äovjeka, kad rijeke izgube svoje zdravlje – nastupit će opći rat! (Tarabić).
Tko skroman u duhu i poštenje gaji kao zadnji cvijet je što miriše Bogom.
Kad miris iziÄ‘e iz poljskog cvijeća – ne, joÅ¡ miris nije iziÅ¡ao iz mnogog cvijeta. Zar jorgovan i zumbul i dalje ne miriÅ¡u opojem mirisa, zar ružmarin svojom aromom nosnice ne draži. Zar u proljeće, hodom u prirodi, Äudesni prirodni mirisi poljskog cvijeća ne napajaju nam duÅ¡u? A tek miris dunja, i nebrojeno bilje po rascvalim livadama i proplancima u cijelom svijetu joÅ¡ uvijek iskonski miriÅ¡e.
Kad milost iziÄ‘e iz Äovjeka – ne, te milosti u ljudima ima na svakom koraku, otkud inaÄe dobrovoljne i karitativne udruge za pomaganje nemoćnima, otkud tolika sućut nad nesrećama koje se dogaÄ‘aju, otkud tolika solidarnost, i tako možemo beskrajno nabrajati…! Ali i Bog je Milost, unatoÄ znaÄajnom dijelu ljudstva iz kojeg je iziÅ¡la milost, pa su spremni zbog sebiÄnosti na sva zlodjela.
Kad rijeke izgube svoje zdravlje – da, doista mnoge su ga izgubile, ali joÅ¡ uvijek u velikim dijelovima svijeta glasno buÄe prekrasni slapovi, teku bistre brzice rijeke, teku pitke vode i napajaju žedne, napajaju polja i planinske proplanke, da bi Å¡to ljepÅ¡e rascvjetali iskonskom ljepotom.
Slijedi zavrÅ¡ni IsjeÄak iz neobjavljene knjige – Mile Prpa; PROVISIO POSTERI TEMPORIS
(Predviđanje zadnjih vremena)
I RAZABRAH GLAS PEDESET I TREĆI
I glas niÅ¡ta ne reÄe! Silentium! Silentium!
I pogledah ljude i nitko niÅ¡ta ne reÄe.
I neupitan bijah – posvuda samo Å¡utnja.
I Äuh glas muka, Äuh glas tiÅ¡ine,
drhti silentium, ta arija nebesa.
Svuda kamena muk – brda i doline,
tek kuca bilo života ljudskih tjelesa.
I vidjeh muk voda i mrtvilo rijeka,
prirodom, bilja i bića posvud žrtva.
Silentium Neba i silentium Zemlje.
Sve gluho i gluhoćom sve razara.
Života nikad ne bilo ili samo drijemlje,
ili je tek pred Äovjekom – da ga stvara.
Ne pušite vjetri juga, ni sjevera hladnog,
ne zborite zore rumenilom gôrja!
Silentium posvud – silentium Gladnog!
– Svira se Requiem tog ljudskog obzorja!
Ne dajte strune nekoj ruci novoj
melodiju novu, novog života zvuke!
OdzvuÄale nisu ni arije na ovoj,
pod prstima Božje, stvoriteljske ruke.
Ne dajte se zvuci, nek vas jeke steru
dolinama, gorom svijeta svega, svega!
Ne dajte se nade da vam zore beru!
Alfa, Alfa – vidim li samo – Omega, Omega?!
—
Ah, ta ljudska bića sebiÄna, bijedna,
i urlik pustih – nek sve živo se krsti!
– Ne zaboravi, ÄovjeÄe, da si i ti jedna
među tisućama tih mesnatih vrsti!
Mile Prpa